Ljeto je žestoko počelo. Otišao sam na Ilinčicu razgibati se, prohodati konstruktivne misli, zasjesti ispod nekog stabla i serbes odšutjeti, ali ništa od toga, desilo se ovo: proklizao sam na strmoj, šljunkovitoj šumskoj stazi, pao na leđa i povrijedio desni lakat. Stavili su mi gips. Gips se nije čestito ni osušio a već sam ležao na stolu u hirurškoj sali i bio podvrgnut odstranjivanju ciste u usnoj duplji. Isjekli su me, zakrpili, potapšali po leđima, rekli da sam zahvalan pacijent i zakazali kontrolni pregled naredne sedmice. U povratku kući, komšija Mirza, mirno i bez ikakvih zapitkivanja, pogledao me je i kratko rekao: “Drži se, majstore! Možeš ti to, uvijek si mogao.” Zahvalio sam se blagim klimoglavom, ni riječ nisam bio u stanju izustiti. Progovorio sam navečer. Jedva. Uslijedio je prisilno oskudni režim ishrane, pa... Dovoljno? I ja tako mislim. Ostalo ostavljam za sebe.

Dakle, nakon desetak dana tegobnog stanja opće klonulosti i, sljedstveno, nimalo ugodnog kućnog pritvora, uz, a što, opet, nije moja odlika, revno pridržavanje ljekarskih preporuka, osjećam da sam nešto bolje, zapravo bitno bolje u odnosu na period koji sam pregrmio, pa, polahko, oprezno, ne vjerujući samom sebi, ustajem iz kreveta, pijem bljutavi čaj od žalfije, oblačim se i izlazi vani u prekrasan, jarko osunčan dan.

No, tek što sam zakoračio iz kuće, u komšijskoj avliji podno moje garaže začuh žučnu supružničku raspravu, a povod je (godinama) uvijek isti: muž puši u kući, a ženi to smeta. Zastadoh. Znam da njihovo verbalno rafalanje ne traje dugo. Treba sačekati. Tri do pet minuta, kako kad. Tako je i bilo. Nevresa, ovog puta poražena, ljutito uđe u kuću, a Emin, pobjednik, zatečen neočekivanom pobjedom, isprati ženu začuđenim pogledom, počeša se po bradi i objema rukama prođe kroz čekinjastu, zagasitu, tek ponegdje sijedim vlasima prošaranu kosu.

Izlazim iz avlije, pozdravljam ga, a on, očito zadovoljan ishodom rasprave, hitro priđe avlijskoj kapiji, osmjehnu se i reče:

– Aha, evo ga, mašala! Kako si danas?

– Bolje, na nogama sam.

– Baš mi je drago. Možeš li pričati?

– Mogu.

– Žuriš li negdje?

– Ne.

– E, hajmo sad zapaliti po jednu! Dobar mi je duhan, iz Stoca.

– Hvala, ne mogu, zapravo ne smijem.

– Zašto? Doktor ti zabranio?

– Da.

– Hm… Nezgodno, nezgodno... Jutro bez duhana i kahve... Ali, što se mora nije ni teško. Je li tako?

– Pa sad...

– Nego, dopala mi se ona knjiga koju si mi dao.

– Koja? Dao sam ti više knjiga.

– Puškin, Kapetanova kći. Ama, čuo sam ja za njega, birvaktile, kad sam zanat učio, čit’o sam neku njegovu knjigu... Nešto, nešto, ne mogu sad... Biser ili Boris...

– Boris Godunov.

– Tako je! Velim, čit’o sam tu knjigu, al’ podosadna je bila pa je nisam dočit’o, a ova je dobra, stvarno dobra. I biografiju Puškinovu sam pročit’o. Plaho je, brate, deverli glave bio, a dohakala mu je razmažena, nemoralna i troškali žena. Zbog nje je pogin’o. Ubio ga je u dvoboju neki francuski plemić koji je haman nešto petlj’o s njom. I tako... Znam da ti je ova priča poznata, pa da te nje gnjavim... Eh, lijepa moja Nevresa. Ni razmažena, ni troškali. Dobra žena, dobar drug. Znaš li šta mi je maloprije rekla? Malo smo glasnije pričali, pa si možda čuo!?

– Ne, ništa nisam čuo. Šta je bilo?

– Prvo mi je zabranila da pušim u kući, kaže, sve se usmrdjelo, a ja s njom mirno, staloženo, bez teških riječi i padanja u vatru. Popustila je. Reče mi da slobodno mogu pušit’ u kući i da će durat’ kako je i dosad durala. E, tako se priča s ženama, a ne k’o Puškin.

– Griješiš, Emine. Grdno se varaš ako misliš da si pobijedio Nevresu. Prividna je to pobjeda, a, ako nisi znao, žene ne zaboravljaju, uzvratit će kad-tad, na ovaj ili onaj način. Stoga, nemoj pušiti u kući. Nevresa će to shvatiti kao tvoj znak poštovanja, možda i ljubavi, bit će ti zahvalna i njenih sasvim izvjesnih osvetoljubivih namjera više neće biti, a neće zato što si prestao raditi ono što joj nikako nije po volji. Eto, kratko, jasno, jednostavno. Do tebe je.

– Vidi, vidi! Nisam razmišlj’o na takav način. Da znaš da si upravu. Odoh joj odmah to reći. Hajde, uzdravlje!

Emin ode (ne stigoh mu reći da ženi to ne govori nego da – čini), a ja zastadoh kod njegove kapije u zapitanosti gdje li sam to uopće pošao. U šetnju? Prenaporno. U obližnji kafić? Ni govora. Kod nekog od prijatelja? Ma jok. Preslab sam za duže razgovore. Pa gdje, zaboga? Nigdje, pomislih, i vratih se kući ili nečemu što se kućom još zove, nakon, pomislih i to, šetnje od svega tridesetak metara, premda je dan tako vedar i lijep.