Moj bliski rođak, odrastao, formiran čovjek, pročitao je, barem dosad i koliko znam, svega pet knjiga: Vlak u snijegu, Orlovi rano lete, Pinokio, Avanture Toma Sojera i Bijeli očnjak. Istina, pročitao je i pola Travničke hronike, a sve ostale knjige iz školske lektire, u vrijeme dok je pohađao osnovnu i srednju školu, čitao je u skraćenoj, prepričanoj verziji. I Rat i mir je pročitao tako i dobio visoku ocjenu. Veli, dobro se sjećam, bitno je znati ključne likove i događaje: Napoleon, Kutuzov, Borodinska bitka, okupacija Moskve, Andrej Bolkonski, Nataša Rostov, Pjer Bezuhov, sve to uobličiti u dvadesetak suvislih rečenica i profesor je zadovoljan. Slušam ga i dođe mi da plačem. Ali ne plačem nego zaključujem da književnost više ničemu ne služi. Iznjedrena kao piščeva unutarnja pobuna, pa makar i beznadna, književnost se već odavno recipira krajnje površno: onako kako je to moj rođak nekoć radio te kao razonoda ili “ubijanje vremena”, a ponajčešće kao izvorište za crpljenje efektnih citata upotrebljivih u kakvoj zgodnoj prilici, eruditnog dojma radi.

Tako Cervantes, taj sjajni i možda najznamenitiji književni pobunjenik, i danas, stotinama godina poslije, premda mu takvo šta nije bila primarna nakana, do suza nasmijava sve one koji čitaju njegovog Don Kihota. Sumnjam da bi bio sretan zbog toga. Pobunjenik je i Meša Selimović. U svom glasovitom književnom tekstu pod imenom Derviš i smrt ostrvio se britkim perom na vladajuću ideologiju i vlastiti narod. Na ideologiju iliti režim maglovito, eufemistično, na vlastiti narod otvoreno, bez imalo zazora. Bošnjaci, tada imenovani kao muslimani, roman su dočekali s oduševljenjem, Hrvati ravnodušno, Srbi, pak, na nož, barem u početku. Podozrivi, kakvi već jesu spram svega bosanskog, i začuđeni besprizornom odbojnošću prema narodu iz kojeg se i Selimović ispilio, pažljivo su u tekstu tragali za skrivenim promuslimanskim signaturama i sljedstveno porukama, pa kako, na koncu, nisu našli ništa, prigrlili su Selimovića kao svog najrođenijeg. Muslimani također. Roman su (naravno, ne svi) doživjeli kao svoj, njima upućen, dijelove kur’anskih sura na počecima poglavlja kao nedvojbenu potvrdu Selimovićevog muslimanstva, osnovni naum teksta kao bunt protiv titoističkog totalitarizma, a lociranje radnje u bezvrijeme i bezmjesto kao nužnu i razumljivu autorovu umjetničku mimikriju. Potisnuta trauma kreativna je inicijacija i sukus ovog romana, veli Selimović, a i drugi koji su se ovim djelom bavili, trauma uzrokovana nepravednom i bezrazložnom likvidacijom Selimovićevog starijeg brata, partizana, ubijenog partizanskom rukom ratne 1944. godine. No, začudo, u ovom tekstu Selimovićevo traumatsko iskustvo ne uobličava se niti konkretizira, štaviše, jedva da se može i nazrijeti, tek efemerno kroz vizuru karakterološki defetističko-pasivistički portretiranog Ahmeda Nurudina, čovjeka pogubljenog, umornog i zgaslog, izmirenog s Božijom odredbom i bratovom sudbinom koju ne može izmijeniti. Ali lik Hasana, prijatelja Nurudinovog, karakterološki je potpuno oprečan: Hasan je nagao, impulsivan, nesputan, emanira energijom koju Nurudin ne posjeduje, idejama i stavovima koji Nurudina plaše i sablažnjavaju i tek kroz njega, kroz usta Hasanova, ispotiha, onako usput, na samom kraju knjige, progovara pravi, raskriveni Selimović i na manje od pola stranice objelodanjuje istinsku idejnu nakanu cijelog romana: odioznost prema pripadajućem narodu i vlastitu muku identitarne podvojenosti. Evo šta Hasan, iliti Selimovićev alter ego, govori nama o nama:

“Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kuda da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo...”

Tako, eto, zbori identitarno raspolućeni Meša Selimović. No, ono što Selimović nije učinio, a morao je zarad intelektualnog poštenja, jeste iscrtavanje nužne i, za ideju romana takvog kakav već jeste, jasne etnoidentitarne razdjelnice između izraslih, samosvojnih Bošnjaka i onih koji to, poput Selimovića, ne žele biti. Morao je, ali, eto, nije.

Slušam, kako rekoh, rođakova “promišljanja” o književnosti i tužan sam. Ipak, nije li, pitam se u iznenadnoj dvojbi dok ga slušam, pročitati pet knjiga u životu sasvim dovoljno? I, pride, kakva korist od izgrađenog stava o literaturi i koječemu drugom? Neznatna ili nikakva. Uvjerio sam se. Na trenutak pomislih kako je moj rođak upravu. Pet pročitanih knjiga u životu... Hm, ne znam baš... Ne, ne, neće biti tako... Stoga, rođače moj, nisi upravu. Neka meni mojih više od pet pročitanih knjiga. Neka meni mojih izgrađenih stavova. Sve je to, nadam se, dobro i sve je to, opet se nadam, na svom mjestu.