Tokom 1784. izbio je granični spor sa Austrijom oko “suhe međe” na Krajini. Navodno je Austrija tražila korekciju granice, tako da joj se ustupe sve zemlje do Une, po čemu bi Austriji pripali Cetingrad, Kladuša, Cazin, Ostrožac, Krupa, Bužim itd., ukupno 21 tvrđava i četiri kule.
Tim povodom je na granici došlo do jačih čarkanja između stanovnika Bužima i austrijskih graničara. Neki su mislili da je došlo do novog rata sa Austrijom pa je u Bosnu stigao carski mubašir, kapidžiaga Ahmed-aga Karađozbegović da umiri Krajišnike i navodno udovolji zahtjevima Austrije. Po drugoj verziji, Porta je odmah odbila zahtjeve Austrijanaca, a sultan im je čak poručio “da će ih kazniti”.
U to vrijeme, već četvrtu godinu na položaju bosanskog namjesnika bio je, u narodu vrlo omiljeni, Abdulah-paša Defterdarević Sarajlija. On je septembra 1784. sazvao Ajansko vijeće, na kojem je u prisustvu carskog mubašira Ahmed-age jednoglasno donijeta odluka da se granica između Bosne i Hrvatske, koja je uređena mirom iz 1739, ne može mijenjati. Ako do toga dođe, onda će se Bošnjaci dići na ustanak.
U tom je smislu otpremljen i mahzar u Carigrad. Taj je mahzar navodno bio uzrokom Abdulah-pašine nagle smrti. Pošto mu je mahzar upisan u grijeh, otpremljena mu je u sultanovo ime, ”za zasluge”, čaša otrova. Prema narodnoj predaji, Abdulah-paša je ispijajući otrov rekao carskom mubaširu: “Baš vererum, bir taš verem.” (I glavu ću svoju dati, a kamena jednog ne dam.)
Nasuprot ovoj predaji, Muvekit kaže da je Abdulah-paša naprasno umro od kapi u Travniku, gdje je sahranjen u posebnom turbetu kod Jeni džamije. Sa Muvekitom se slaže Bašeskijin zapis da je 12. I 1785. “naprasno umro bosanski valija Abdulah-paša Bošnjak, koji je bio prijatelj Bosne, poznat kao darežljiv čovjek, otvorene ruke”. Bašeskija smatra da su priče o njegovom trovanju koje je svijet širio “besmislica” ali ipak oprezno dodaje da se u vezi s tim “ne zna prava istina”.
Bašagić smatra da je narodna predaja vjerodostojna i da je Abdulah-pašina smrt bila proračunata. To se, po Bašagiću, vidi po tome što je u Travnik vrlo brzo stigao novi vezir Kara Haseći Ahmed-paša. S njim je došao i kapidžibaša Ibrahim-aga da popiše i zaplijeni u korist države Abdulah-pašinu ostavštinu. Abdulah-pašin patriotski i junački postupak Bašagić je opjevao u scenskoj igri Abdullah-paša, dramski spjev u 4 čina iz XVIII stoljeća 1900, godine.
Abdulah-paša je kao dobrotvor još za života uvakufio svoje imanje u korist jedne tekije i drugih islamskih ustanova. Odredio je da mu u turbetu pored groba na trošak njegovog vakufa danonoćno gori velika svijeća.
Mada u vezi sa Abdulah-pašinom smrću nije sve jasno, svi se savremeni hroničari slažu da je on, kako reče Bašeskija, “u odnosu na druge paše bio dobar čovjek”. On je, prema Bašeskiji, prilikom dolaska na dužnost bosanskog namjesnika u oktobru 1780. podijelio samo u Sarajevu “oko tri stotine odora”, te mnogo drugih darova "svojoj rodbini i sirotinji".
Abdulah-pašinu darežljivost i dobrotu potvrđuje i fra Nikola Lašvanin, koji u svom ljetopisu piše da “za njegova vladanja siromasi nisu znali šta je zlo”. Slično je i ljetopisac franjevačkog samostana u Kreševu zapisao da je Abdulah-paša bio “csovik posve dobar, siromaha i raje mila majka”.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
