Nacionalni status Bošnjaka današnjice izboren je kroz mukotrpnu i upornu borbu za nacionalno priznanje bošnjačkog naroda koji je ukorijenjen u kulturološko, društveno-političko i državno-pravno biće Bosne i Hercegovine. Na tom putu valjalo je prevazići mnoge izazove, od kulturno-etničke degradacije i vjerske stigmatizacije do političke marginalizacije i demografske likvidacije, presuđene kao genocid i dvostruki udruženi zločinački poduhvat, a koje su Republika Srbija i Republika Hrvatska počinile prema Republici Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

Tokom XX vijeka Bošnjaci su, uprkos svojoj brojnosti, tolerantnosti, humanosti i multikonfesionalnoj opredijeljenosti, bili izloženi kontinuiranom potiskivanju, demografskom pomjeranju, kulturološkoj negaciji, političkoj marginalizaciji, identitetskoj difamaciji, da bi krajem šezdesetih godina XX vijeka polahko ali sigurno krenulo buđenje bošnjačkog duha nacionalnog ponosa, političke samosvijesti, samosvojnosti i samobitnosti.

Na tom putu svaka faza borbe Bošnjaka za nacionalno oslobođenje je važna, kako ona za vakufsko-mearifsku autonomiju tokom austrougarske okupacije, odnosno očuvanja bošnjačke posebnosti u uslovima svođenja na tek jednu kulturno-vjersku grupu u Kraljevini SHS, tako i borba za vrijeme antifašističkog pokreta otpora i početka nacionalne emancipacije Bošnjaka u drugoj Jugoslaviji, pa sve do konačne revitalizacije i reafirmacije nacionalnog imena Bošnjak u Republici Bosni i Hercegovini, početkom devedesetih godina XX vijeka, što je označilo zenit bošnjačkog nacionalnog uzdizanja.

Moramo biti svjesni da i današnje vrijeme nosi svoje izazove koji od nas traže da se odlučno suprotstavimo zamjeni bošnjaštva bosanstvom, jer bi to značilo nacionalnu degradaciju i dekadencu, te postepeno nestajanje Bošnjaka kao nacije i svođenje na tek jednu etničko-vjersku grupu, ma koliko ona bila brojna, jer bez nacionalnog statusa brojnost je marginalna pojava u današnjem svijetu.

Dok se za druge podrazumijevalo, a to se podrazumijevanje nameće i dan-danas, da su Srbijanci, Hrvati, Slovenci svoji na svom u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji itd., jedino se Bošnjacima osporava, a to se osporavanje nastavlja i dan-danas, prije svega postojanje koje prati negiranje pripadanja vlastitoj državi – Bosni, uz nametanje kvaziteze o BiH kao „vekovnoj srpskoj teritoriji“ ili kao „hrvatskoj zemlji“. Pretpostavka realizacije tih i takvih hegemonističko-fašističkih planova naših susjeda bilo je i ostalo slamanje bošnjaštva, odnosno bilo kakvog nacionalnog elementa koji će se razvijati samo i isključivo u BiH.

O bošnjaštvu kao najautentičnijem etničkom elementu u Bosni i Hercegovini, kao i njegovom razbijanju u XIX vijeku i infiltriranju srpsko-hrvatskog elementa, baš onda kad je bošnjaštvo stjecalo kvalitetne pretpostavke za nacionalnu afirmaciju, uvijek valja govoriti, pri čemu moramo znati da je danas najbitnije očuvati bošnjaštvo u njegovom slobodnom bitisanju na svim poljima, kao i njegovom beskompromisnom razvijanju, jer je to nacija iza koje nikad nisu stajali bilo kakvi zločinački naumi i planovi.

Iako je marginalizacija Bošnjaka u BiH bila kontinuirano prisutna na svim poljima od obrazovanja, kulture, jezika do politike i  ekonomije, ipak je agresorskoj politici prema BiH izgleda najveća prijetnja bila demografska slika Bošnjaka – bila i ostala. Zašto? Zato što hegemonisti znaju da je u demokratskom sistemu itekako bitno koliko je koga u zemlji po bilo kojem kriteriju, a posebno onom nacionalnom, jer takvi standardi zahtijevaju da evropski model građanskog sistema bude praktično proveden i u BiH. Zar se neko plaši bošnjačke većine ubjeđujući nas da su Srbijanci u Srbiji ili Hrvati u Hrvatskoj uljuđene većine? Zar neko strahuje da bi bošnjačka većina značila rulju, da bi Bošnjaci u okviru građanskog političkog koncepta bili huligani, „divlja i poživotinjena gomila“, kako ih je nazivao prvi zemaljski poglavar Josip Filipović? Očigledno je da susjedi u regiji, ali i „uljuđeni evropski birokrati“ BiH ne vide u građanskom političkom konceptu upravo zbog bošnjačke demografske većine, proste, ali većine od koje neopravdano strahuju. Pa zar Bošnjaci nisu pokazali svoju vjekovnu humanost, još kao „dobri Bošnjani“, a posebno od XV vijeka, kad su kao muslimani imali apsolutnu većinu u Bosni, vjekovnu većinu kojom su sačuvali komšiluk i svoje komšije? Pogledajmo kako su se prema nesrbima i nehrvatima odnosili naši susjedi nakon potiskivanja Osmanskog Carstva i protjerivanja Bošnjaka s prostora današnje Hrvatske i Srbije, njihovog ubijanja i brisanja bilo kakvog traga njihovog bitisanja na tim prostorima. 

Zapadnoevropske demokratije baštine nacionalne države i građanski politički koncept. U takvom konceptu, koji počiva na kvantitetu nacije uz uvažavanje svih specifičnosti i prava ostalih nacija, odnosno nacionalnih manjina, svima u državi zagarantovana su jednaka prava. Ovakav koncept odgovara građanskom političkom modelu koji nam evropski lideri u jednu ruku spočitavaju, dok u drugu ruku onemogućavaju. Zar je problem broj Bošnjaka, broj muslimana, nacionalno osviještenih muslimana?! Da, očigledno jeste. Slijede egzaktni pokazatelji!

U NRBiH je 1948. godine bilo 885.689 muslimana, što je činilo oko 32% od ukupnog broja stanovnika u NRBiH, među kojima se njih 788.403 (89%) izjasnilo kao „nacionalno neopredijeljeni“. Takvi Bošnjaci odgovarali su hegemonistima. Pri popisu stanovništva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, „koja nisu bliže nacionalno opredeljena“, što se prije svega odnosilo na muslimane, uvedena je nova statistička kategorija „Jugoslaven neopredijeljen“. Takvih je izbrojano 998.697, od čega se u Bosni i Hercegovini nalazilo njih 891.800, što je bilo oko 31% od ukupnog broja stanovnika u zemlji. Takvi Bošnjaci pasali su hegemonistima. Kad je 1961. godine prvi put uvedena statistička odrednica „musliman u etničkom smislu“, takvih je na prostoru cijele Jugoslavije bilo 972.960, od čega se njih 842.247, tj. 25,69% nalazilo u NRBiH. I tako raspamećeni Bošnjaci nisu bili smetnja hegemonistima. Dileme oko nacionalnoga osjećanja Bošnjaka muslimana razriješene su već krajem šezdesetih godina XX vijeka, tako da se 1971. godine prilikom popisa stanovništva 1.729.932 stanovnika izjasnilo kao Muslimani (od toga u BiH 1.482.430, odnosno blizu 40% od ukupnog broja stanovnika u SRBiH), što je činilo 8,4% ukupnoga jugoslavenskog stanovništva, te su tako Bošnjaci muslimani po brojnosti bili treća nacija u Jugoslaviji. Tada su se hegemonistima Bošnjaci činili itekako ozbiljnom prijetnjom. Prema popisu iz 1981. godine, u Jugoslaviji je živjelo 1.999.980 Muslimana (od čega je u BiH živjelo njih 1.629.924), što predstavlja 8,9% od ukupnog jugoslavenskog stanovništva, odnosno 39,5% od ukupnog broja stanovnika u BiH. Hegemonisti su tad upalili crveni alarm – hem Bošnjaci nacionalno sazrijevaju, hem demografski rastu, što je nastavljeno i 1991. godine kad su rezultati popisa pokazali da je broj Bošnjaka – Muslimana 2.353.002, od čega je u SRBiH živjelo njih 1.902.956, odnosno nešto preko 43%.

Zločinci su već tada aktivirali svoje precizno sačinjene planove eliminacije Bošnjaka, pa je tako SDS još 1991. godine naručio jedno istraživanje o demografskom kretanju Bošnjaka u narednih 30 godina, a koje je pokazalo da bi, ukoliko se navedeni demografski trend nastavi, Bošnjaci već 2021. godine mogli imati natpolovičnu većinu i činiti 63,4% od ukupnog broja stanovništva u BiH, što srpskom političkom vodstvu nije odgovaralo.

Nakon agresije, dva udružena zločinačka poduhvata i genocida, popis stanovništva 2013. godine pokazao je da u BiH živi 3.531.159. stanovnika, od toga 50,11% Bošnjaka, 15,43% Hrvata i 30,78%. Srba. Sve projekcije o eliminaciji Bošnjaka i svi zločinački planovi su pobijeđeni, Bošnjaci su doživjeli i preživjeli genocid, a BiH je opstala. To je ta Bosna i čudo bosanskog otpora!

Možda se baš u navedenim demografskim pokazateljima krije evropsko odugovlačenje i manipulisanje s demokratskim standardima i građanskom političkom konceptu u BiH uz politički neshvatljive evropske poteze istovremene osude i favorizovanje onog tribalističkog, etničkog i diskriminatorskog koncepta, koji je kao takav Bošnjacima nametnut, ali i kao takav predstavlja  kakvu-takvu garanciju da sačuvaju državu od nasrtljivih hegemonističkih politika iz susjedstva. Izgleda da bi u slučaju obrnutih rezultata popisa u BiH po hitnoj proceduri bile pokrenute ustavne reforme koje bi imale za cilj etabliranje građanskog koncepta uz otvaranje puta ka muslimanizaciji Bošnjaka, sve do njihove konačne političke marginalizacije i eliminacije. Budimo oprezni, realizacija projekata je u toku!