Neupitno je da Bošnjaci današnjice na najodgovornijim pozicijama trebaju hrabre, jake, odgovorne, odvažne, odlučne, čvrste, pametne, snalažljive, nepotkupljive i razumne ljude, a da bi to i imali, Bošnjaci se moraju vratiti politici principa, strategije, vizije i koncepta odgovornog djelovanja u svim oblastima društva. Neshvatljivo je da obavljanje posla u okviru bilo koje javne pozicije, bila ona izborna ili imenovana, na koju dođu Bošnjaci, zavisi od lične volje, političkog raspoloženja i karaktera tog pojedinca. Nažalost, to postaje sve učestalijom pojavom.
Zato nas ne treba čuditi da premijeri, ministri, zastupnici itd. bilo kojeg nivoa vlasti, makar dolazili i iz istih stranaka, vode potpuno različite politike, „biju svoje bitke“, „liječe lične frustracije“, oslobađaju se vlastitih kompleksa, kažnjavaju sebi nepodobne, privileguju sebi odane i poslušne, prekidaju odnose s onima koji nisu po njihovom ćejfu itd., što u konačnici slabi Bošnjake. Oni u potpunosti zanemaruju svoje dužnosti koje su preuzeli izborom ili imenovanjem na javnu poziciju. Zapravo, pravo je pitanje da li oni uopće razumiju sve terete odgovornosti koje ta javna pozicija nosi? U neznanju i odsustvu strategije, koja bi ih obavezala na dosljedno i dostojanstveno ponašanje na javnoj poziciji, „nedorasli bošnjački političari“ istu sebi prilagođavaju, predano i ustrajno.
Naravno, desi se da na odgovorne pozicije dođu i Bošnjaci koji razumiju situaciju, razlučuju lične od općih interesa, a što je prevashodno rezultat njihovog odgoja, a ne bilo kakve strateške politike. Takvi bošnjački političari rezultat su „puke slučajnosti datog trenutka“. Ukoliko takve ljude Bošnjaci identičnih karakternih i odgojnih crta ne budu prepoznali i u datom trenutku im se stavili na raspolaganje, štiteći sistem prije svega, a ne njih lično, rizik od gašenja tog svijetlog trenutka sasvim je izvjestan, jer tračak svjetla u tami prijeti nestanku mraka, koji pogoduje ličnim interesima.
Međutim, ozbiljne politike ne mogu zavisiti od odgoja i puke slučajnosti, pa makar ta slučajnost bila i momentalno pozitivna, jer ona je i dalje individualna i nestrateška. Ozbiljna bošnjačka politika mora biti utemeljena na strategiji koju će bošnjački političari morati provoditi, bez obzira na kojoj javnoj poziciji bili. Uočavamo da veći dio bošnjačkih političara današnjice, bili lijeve ili desne političke orijentacije, djeluju u odsustvu bilo kakve političke strategije, osim one lične, jer su stranke već odavno odstupile od svojih strategija i vizija, dok je apsolutnoj većini istih strategija „špansko selo“, pošto te stranke nisu ni nastale na ideji nego na ličnom interesu, po urneku na lujevski poklič: „Stranka – to sam ja!“ Pri tome, dekor u vidu političkog programa stranke nije politička strategija.
Stoga je pitanje političke strategije goruće pitanje, jer iz godine u godinu svjedočimo pogubnosti odsustva bošnjačke političke strategije i ostvarenja isključivo ličnih interesa. Kad kažemo odsustvo političke strategije, tad politiku posmatramo u najširem smislu. Tako su Bošnjaci bez strategije u oblasti kulture, ekonomije, obrazovanja, sporta, kinematografije itd., pa kad bošnjački ministar, primjerice, sjedne u fotelju, nije vezan bilo kakvom strateškom politikom koju bi samo nastavio provoditi i za čije bi provođenje odgovarao. U takvim okolnostima svaki ministar „priča svoju priču“! Naravno, kad to uoče kojekakvi sumnjivi krugovi, brže-bolje se okupe oko tih i takvih pojedinaca i povlašćujući im istrajavaju na planu usmjeravanja politike u pravcu realizacije vlastitih interesa. U takvoj situaciji „pojedinci na pozicijama“ nalaze se pred velikim izazovima, jer sad, sve i kad bi htjeli, zbog odsustva strateške politike, koja bi im bila štit od tih kojekakvih nečasnih nasrtaja, bivaju uvučeni u sivu zonu političkog djelovanja. Postaju taoci tuđih interesa i tako trajno gube svaki kredibilitet. Pogubnost takvih i sličnih slučajeva nemjerljiva je po državu i naciju, jer dolazi do privatizacije političkih pozicija i bahaćenja pojedinaca, što najčešće rezultira feudalizacijom politike, čak i u okvirima istih stranaka. I tada dolazi do kopernikanskog zaokreta, umjesto da stranke kontroliraju pojedince zbog neprovođenja političkih strategija, umjesto da u svakoj stranci koja smjera ka predvođenju Bošnjaka, postoje odbori za provođenje strategije pred koje će doći bilo koja „politička faca“, pojedinci ucjenjuju stranke mandatima i sl., urušavajući tako institucionalno političko djelovanje, koje je za Bošnjake od egzistencijalnog značaja.
Sve navedeno rezultat je politike ličnih interesa od koje nisu imuni ni naši susjedi. Međutim, dok su lični interesi prisutni i kod susjeda, oni svoje politike, koje su za Bosnu i Bošnjake vrlo pogubne, baziraju na strategijama, dugoročnim vizijama i neumoljivim misijama na putu realizacije istih. Kod njih uopće nije važno ko će biti na javnoj poziciji, jer svako od njih, ma ko bio, mora prije svega provoditi stratešku politiku, pa ako šta „ugrabi za sebe“. Takvim političkim strategijama nikada se nisu mogle suprotstaviti i oduprijeti politike ličnih interesa, manipulacija i frustracija koje su uvijek dovodile do političkih kapitulacija. Nažalost, sve pogibeljnosti takvih postupaka ne osjeti samo taj pojedinac ili grupa pojedinaca, nego svi Bošnjaci. Kojeg li paradoksa, oni koji nasrću na našu Domovinu imaju strategiju i plan razaranja naše zemlje, dok mi Bošnjaci nemamo strategiju odbrane države na svim poljima.
Krajnje je vrijeme da postavimo pitanje do koga je što nemamo strategiju i krenemo ka definiranju iste? U suprotnom, sve više će nam iskakati kojekakvi sramotni akademski slučajevi poput posljednjeg s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Koliko god nas „boljelo i koštalo“ odsustvo političke strategije, još više boli činjenica da Bošnjaci nemaju ni nadstranačku, natpolitičku strategiju koja će sve Bošnjake obavezati na zaštitu bošnjačkih interesa. Dok u prvom slučaju strategije unutar političkih stranaka ne postoje ili su već odavno „pometene s dnevnog reda“, a sve zbog „lova u mutnom“ i ostvarenja ličnih interesa, svebošnjačka strategija ne postoji zbog odsustva hrabrosti, odvažnosti, odlučnosti, požrtvovanosti.
Nije problem odsustva institucija, jer Bošnjaci imaju izuzetno jake institucije na akademsko-kulturnom planu koje bi morale sačiniti bošnjačku strategiju, ali malo ko od tih organizacija želi ovu priču uopće i otvoriti, a kamoli realizirati. Po principu nezamjeranja, akademsko-kulturne institucije šute, dok političari love svoje interese, a Bošnjaci kao kolektiv, zajedno s tim i takvim institucijama: akademskim, kulturnim i političkim, polahko gube tlo pod nogama. Ali, i pored svega, moramo se otrgnuti iz apatije i medijski nametnutog osjećaja nemoći.
Za početak, bit će dovoljno da Bošnjaci shvate važnost politički strateškog i odgovornog djelovanja svakog svog predstavnika koji bi morao da prije svega vodi računa o općim interesima (jer smo strategiju izgubili), Bošnjaci bi morali da prepoznaju i pomognu, kako ko i koliko ko može, čestitog nosioca javne funkcije, i to ne zbog te jedinke, nego zbog dobra svih u ime kojih je isti preuzeo određenu poziciju. Dok se strateško političko djelovanje ne vrati među Bošnjake, ostaje da se oslanjamo na „pojedince pozitivce“, lijepo odgojene i čestite ljude.
Odsustvo strategije, a samim tim i prioriteta općih interesa, ozbiljan je problem s kojim se Bošnjaci moraju suočiti, moraju tražiti od nadležnih bošnjačkih institucija da daju odgovor na pitanje ko štiti bošnjačke nacionalne interese, ko je morao i mora okupiti Bošnjake i otvoreno razgovarati, svakodnevno ih obilaziti, strategije praviti, dosegnuti do svih Bošnjaka, bili oni na selu ili u soliteru, ući u kuće naših Bošnjaka i predstaviti im istinu, probuditi ih iz medijske anestezije i osjećaja nemoći. Neće se to samo uraditi, Bošnjaci, u to budimo sigurni.
Ukoliko se bilo koji Bošnjak danas na javnoj poziciji osjeća komotno i sigurno, mi smo u velikoj opasnosti i zabludi, nešto s nama sigurno nije dobro, negdje pucamo po šavovima, ako već i nismo puknuli u trenutku kad su nam „šutnuli“ Ustav, pogazili izbornu volju i „pljunuli u lice“, a mi se samo obrisali. Zašto nije bilo jače i dostojanstvenije reakcije u borbi za pravdu, državu i nacionalne interese? Zato što nema strategije, nema izražene hijerarhije, nema organizacije, nema nacionalne sistematizacije, nema jasne općepolitičke artikulacije. Zašto svega navedenog nema? Zato što su ličnim interesima prepuštene bošnjačke politike, pa ćete tako umjesto izabranih samo među Bošnjacima vidjeti nametnute i strancima snishodljive političke predstavnike, zato što su bošnjačke zajednice kulture, vjerska zajednica, politička zajednica, privredna zajednica rastrgane i iznutra nagrižene i podijeljene na bazi ličnih interesa, ucjena i kalkulacija iako su im narativi o državi i Bošnjacima skoro pa isti. I opet, nikom ništa, svako goni svoje interese, pa ako se šta od općih ostvari – tamam!
Na kraju, u odsustvu strategija, vizija i misija veliku nadu, kao svjetlo na kraju tunela, Bošnjaci polažu u masu, narod, demos, populus u kojem izgleda ima mnogo više svjesnih datog stanja i spremnih za akciju negoli među Bošnjacima na javnim pozicijama, jer svaka javna pozicija kvari, dok ona bez strategije (ne)svjesno uništava, kolektivne, državne i nacionalne interese.
