Ključnu ustavno-političku polugu očuvanja svih elemenata državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine u svojim rukama imaju isključivo Bošnjaci. Oni, prije svih, toga trebaju biti svjesni i u to ni najmanje ne sumnjati. Međutim, stječemo dojam da je medijska amputacija bošnjačke svijesti o njihovoj snazi i ključnoj ustavno-političkoj poziciji toliko intenzivna da je, kroz tri decenije od okončanja agresije na našu Domovinu Bošnjak gotovo pa paralisan. Doduše, svijest onih Bošnjaka koje mediji ne uspiju paralisati pokušava paralisati visoki predstavnik i ostali strani karijeristi. Znači, ono što ne uspiju mediji uspijevaju ti stranci – karijeristi, koji zloupotrebom svoje misije na koju su obavezani Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH „džungliziraju demokratski sistem“ u našoj zemlji tretirajući Bošnjake kao stado.

Tako, umjesto očuvanja i proširenja demokratskog kapaciteta u BiH, stranci u prvom redu sataniziraju Bošnjake, suspenduju bošnjačku izbornu volju, „šutaju“ Ustav na jedan dan, na crne liste stavljaju Bošnjake, izjednačavajući ih s onima koji su na istoj toj listi zbog urušavanja državnog sistema, ustavnog poretka, prijetnje secesijom, veličanja genocida, zločinaca i UZP-a. Sve navedeno ima za cilj da Bošnjake preplaši, ozlojadi, zbuni, okahri, razbije, rastoči, raspameti, omami, podjarmi, zavadi, prevari, nacionalno i institucionalno obesmisli, i tu se posao stranaca završava.

Stoga, Bošnjaci, zapamtimo! Ma koliko nas bilo u Domovini, domovinskim zemljama i dijaspori, ukoliko medijske hulje i strani p(l)aćenici uspiju u svojoj misiji, postat ćemo amorfna masa, beznačajna gomila, hrpa trupaca, broj koji nikom više neće biti važan, broj koji podnosi oscilacije, broj koji trpi smanjenja bilo preseljavanjima, ubijanjima, klanjima, kako god, obični broj koji nema države. Njima je najvažnije da nam imputiraju osjećaj bespomoćnosti i pesimizma. U tom su pravcu sve snage usmjerili. Jesmo li toga svjesni?

Vidimo kako prolaze Palestinci, ljudi koji državu Palestinu imaju još od II milenija p. n. e., znači duže od desetina nacija danas. Međutim, uz intervencije stranaca, njihovu podijeljenost i lahkomislenost, izgubili su nacionalnu poziciju, pa bez obzira na njihov broj, bez obzira na to što ih je više od Bošnjaka, oni danas djeluju nemoćno, a svijet kao svijet, dio žali i oplakuje, dio likuje, dio ih i ne primjećuje. Državu imamo, ali ako je ne budemo čuvali, nema te garancije koja će nam čuvati državu, nema tog subjekta u kojeg se možemo pouzdati, makar ti subjekti bili visoki predstavnik ili EUFOR, koji su po međunarodnom pravu obavezni intervenirati i štititi pravni poredak u našoj Domovini. Znate, kad zagusti, stranci uvijek imaju prečeg posla. Pa zar nije poniženje poslati F-16, američke lovce da prelijeću teritoriju BiH na kojoj i dalje orgijaju poklonici rezultata genocida i antiustavnih aktivnosti, i sve to slave i veličaju, jače nego ikad prije?! Sve to je praćeno sterilnim izjavama i zamazivanjem očiju Bošnjacima od visokog predstavnika.

Mislite da mi Bošnjaci nismo imali iskustva s državama i jačim i opasnijim od ovih danas? Bogme jesmo, imali smo mi Bošnjaci posla s imperijalnim silama, s vojskovođama svjetskog glasa, i znate li kako su završili?! Razlika je samo u tome što prije 200 godina nije bilo moguće medijski ubijediti masu da ste najjači, najsuperiorniji i nepobjedivi, što je masu držalo uvijek spremnom da izaberu najbolje među sobom odupirući se porazu i prije bitke. Hvala Svemogućem, Bošnjaci tad nisu bili žrtvom medija, nego su spremno branili svoju Bosnu, ma ko se njenim vladarem titulirao, ugarski kralj, osmanski sultan ili austrijski car. Bošnjak je uvijek bio spreman da brani svoj prag, svoju Domovinu, svoj toprak. Evo i dokaza!

Nakon što su Bošnjaci primijetili da sultani Selim III i Mahmud II proširuju autonomiju Srbije, da trguju bosanskim nahijama, da ne mare za zahtjevima bosanskih kapetana i ajana, da preko svojih vezira raslojavaju bosanske kapetane i ajane, da potkupljuju i razaraju bošnjačko vojno-političko tkivo koje je uvijek bilo u službi sultana, a nikad na strani derebegova, Bošnjaci su se sastali i sultanu Mahmudu II uputili zahtjev za autonomijom Bosne, pod sultanovim suverenitetom. Imperija kakva je Osmansko Carstvo morala je još tad uočiti šta slijedi Bosni kroz nepunih 5 decenija, morala nas je saslušati, morala nas je razlikovati od pojedinih secesionista i autonomaša u Carstvu, morala je prepoznati vrijednost kanuname iz 1516. o odžakluk-timarima koji su nam omogućili da razvijemo samosvojnu političku klasu, begovat i vojno-kapetanski sloj. To su bili garanti našeg uspjeha, to su bili osigurači koji su nam omogućili da Selim III ne protegne reviziju timara na Bosnu, jer smo imali uređen timarski sistem. Imali smo sloj koji je znao upravljati državom, koji je čuvao državu i bdio na njenim granicama. Mi Bošnjaci smo zbog nerazumijevanja sultana i poluinformacija koja je imao sultan organizovali Pokret za autonomiju, kojim smo željeli samo jedno, razumijevanje sultana koji nije uočavao da nam još tad prijete komšije iz Srbije, kojoj je sultan Mahmud II, ukinuvši Beogradski pašaluk, dao autonomiju. Stoga smo morali povesti rat upozorenja protiv Osmanskog Carstva, ne kao bunu, ne kao napad na halifu i sultana, kako se želi prikazati, ne zbog hlača i fesa, kako su srpski historičari i neki naivni bošnjački autori prikazivali.

Tako smo kod Lipljena i Štimlja, na Kosovskom polju 1831. godine, pobijedili vojsku velikog vezira Rašid-paše, nakon čega smo se, vjerujući njegovom obećanju o nagodbi, povukli u Bosnu. Znači, nismo išli dalje, što pokazuje da naš cilj nije bilo osvajanje tuđih zemalja nego samo i isključivo zaštita Bosne. Nažalost, nepunu godinu dana poslije, Pokret su porazili Bošnjaci koji su „igrali za strance“, i to Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić. Ovaj je prvi kao nagradu za izdaju Pokreta dobio Hercegovinu u rangu ejaleta, da bi već 1850. godine bio likvidiran od istog onog sistema kojem se p(r)odao!

Drugi primjer jeste bošnjački odnos prema Napoleonu i Francuzima. Nećemo ove prilike detaljisati oko Ahmed Džezzar-paše, koji je zaustavio Napoleona kod Akke, postajući nakon toga paša Sirije i Palestine, te emir Meke i Medine. Ukoliko ovaj slučaj smatramo sporadičnom aktivnošću jednog Bošnjaka iz Fatnice, jednog buntovnika i odmetnika, onda naredni slučaj ide u prilog tvrdnji o sistematskoj, politički svjesnoj i odgovornoj bošnjačkoj politici i organizovanoj borbi. Naime, kad je sultan Selim III zatražio pomoć od Napoleona s ciljem pružanja otpora Rusiji, Bošnjaci su spriječili prolazak francuskih trupa preko Bosne ka Podunavlju i Rumeliji. Bošnjaci nisu vjerovali Napoleonu i Francuzima s obzirom na to da je Francuska, uspostavljajući pojas ilirskih pokrajina, direktno zaprijetila da i Bosnu uvuče u te pokrajine. Postupajući vrlo oprezno, Bošnjaci su odbili prolazak Napoleonovih artiljerijskih jedinica koje su već stigle do Travnika. Dalje nisu mogli, pa su se vratili. Uprkos protivljenju bosanskog valije, Bošnjaci nisu dopustili francuskoj vojsci ulazak u svoj vatan. Francuski konzul u Travniku David je zbog toga u svojim zapisima na najcrnji način opisao Bošnjake. Te će opise nekritički i vrlo podlo preuzeti Ivo Andrić, koji će u Travničkoj hronici izliti otrov mržnje prema svemu što je muslimansko.

U odnosu prema izuzetno agresivnim susjedima u Srbiji Bošnjaci su bili dostojanstveni, nisu dali vlastite nahije, niti su dozvoljavali da presijecanjem tzv. Carskog puta, koji je svojevremeno bio žila kucavica bosanske saobraćajne infrastrukture, budu odvojeni od Carstva i izolovani kao na pustom otoku. Nisu dozvoljavali knezu Milošu da bilo kakvim akcijama, ne samo direktno nego i indirektno, nanese štetu Bosni. U svakom slučaju, nastojali su da ga preduhitre, pa su tako tražili da Srbi ne uzurpiraju nahije: Gornji i Donji Soko, te dijelove nahija Stari Vlah, Sjenica i Novi Pazar, jer bi u suprotnom Bosna bila okružena i dovedena u neposrednu opasnost od vanjskih neprijatelja. Svoje interese Bošnjaci su bili spremni braniti, diplomatski i vojno!

To su bili hrabri Bošnjaci, koje su i tad iznutra izjedale izdajice, oni samoživi i egoistični, vlasti gladni i strancima podložni naivci, oni koji nisu vidjeli dalje od vlastitog atara. S druge strane, hrabri Bošnjaci nisu brinuli samo za sebe i svoju Bosnu nego i za muslimane koji bi ostali usamljeni u drugim krajevima Carstva i kojima bi prijetilo istrebljenje, jer je knez Miloš upornim zahtjevima da se istrijebe svi muslimani koji žive na području Srbije i u onim područjima koje je tražio da se priključe Srbiji otvoreno prijetio ne samo Bošnjacima u Bosanskom ejaletu nego i muslimanima općenito. Stoga su bošnjački kapetani srbijanskom bašknezu Milošu povukli crvenu liniju koju nije smio preći, dok su se oni obračunavali na Kosovskom polju protiv svjetske imperije, a za svoju Bosnu. Gdje smo danas?

Budimo ubijeđeni da je gen tih prkosnih i ponosnih Bošnjaka duboko u nama i da klija, da ga nove generacije nose i da će se bošnjački organizam što prije iščistiti natruha koje su naš organizam zatrovale tokom 20. vijeka. Budimo strpljivi, nova generacija dolazi, Bošnjaci se bude!