Ovih mjeseci svjedočimo genocidu nad Palestincima, genocidu koji provodi država Izrael, a sve pod patronatom „svjetskih policajaca“ i dvolične međunarodne zajednice, čije je licemjerstvo nekoliko puta u prošlosti koštalo, a i danas košta, našu Bosnu i Hercegovinu. Navedena činjenica više je negoli očigledna. Za genocid ne smijemo optuživati sve Jevreje da ne bi pali u bezdan generalizacije, jer smo svjedoci da se, i pored velikih unutrašnjih pritisaka na njih, ipak mnogi Jevreji bune protiv aparthejda i genocida kojem svjedočimo u Palestini.
Nakon bezbroj puta ponovljene poruke „nikad više“, ponovo svjedočimo genocidu jednakom svim onim genocidima XX vijeka. Hoćemo li dočekati i presudu ICY zbog ovog genocida, ostaje da vidimo! Žrtve su prepuštene same sebi, baš kao i Bošnjaci krajem prošlog vijeka. Samo je ta činjenica dovoljna da se Bošnjaci zapitaju šta ih čeka u budućnosti i da li su spremni za nove izazove, koje već danas možemo uočiti kroz neprincipijelnu, nedemokratsku, protuustavnu i anticivilizacijsku politiku međunarodnih subjekata u Bosni i Hercegovini?
Ukoliko još uvijek postoje ljudi koji se pitaju kako vlade te „uljuđene Evrope“ mirno prate genocid uživo, zašto „evropske demokrate“ žestoko ne osude okupatore, do kada će „Zapad“ šutjeti nad hiljadama planski ubijene palestinske djece, odgovor ćemo naći u sljedećem kontrapitanju. Kako i kamo nestadoše tolika „indijanska“ plemena, gdje „odseliše“ drevni narodi poput Maja, Asteka, Inka, Aboridžina itd., ili pak kako to da i pored vlastitih bogatstava u oskudici grcaju mnogi narodi Afrike, gdje su „okupatori“ imali svoje kolonije, bogateći se na patnji porobljenih naroda kojima su vjerovatno i tada donosili neke „civilizacijske vrijednosti“.
Danas, kad znamo odgovore na ova pitanja, nemamo pravo „glumiti“ neznalice, ljude koji ne vide šta se oko njih dešava, jednostavno ne možemo i ne smijemo izigravati nemušta lica. Ovaj osvrt važniji je tim prije što bi se Bošnjaci morali osvijestiti i daleko realističnije gledati u impotentnu međunarodnu zajednicu, koja je 1995. preuzela itekako važan mandat na planu očuvanja mira, teritorijalnog integriteta, subjektiviteta i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kojom se danas itekako „igra i manipuliše“ po principu: „ko plati više“! Jasno je nama Bošnjacima kako stvari stoje, nismo mi od jučer. Iako nekad djelujemo naivno, barem nikad nismo djelovali genocidno poput susjeda!
Pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj doseljenici otmu zemlju domorocima, proglase je svojim vlasništvom i načine blizu 500 pokolja, a sve da bi pokazali ko je novi gazda zemlje? Zar to nije genocid? Eh, baš na taj način su se ponašali Britanci kad su uplovili u jednu uvalu na jugoistoku Australije. Bila je 1770. godina kad je britanski istraživač, kapetan James Cook, uplovio u australijsku uvalu koju nazva Botany proglasivši cijelu istočnu obalu Australije britanskim vlasništvom. Kad je prva britanska flota kolonista krajem 18. stoljeća stigla u Australiju, na tom je kontinentu živjelo između 300.000 i milion pripadnika aboridžinskih plemena.
U mnogim dijelovima Australije njeni prastanovnici s vremenom su potpuno iskorijenjeni, ubijani ili nasilno iseljavani s vlastite zemlje. Dosad je identificirano preko 250 mjesta na kojima su u kolonijalnoj Australiji nad domorocima počinjeni pokolji, a procjenjuje se da ih ima oko 500. Zapitajmo se ko je za to odgovoran, nisu li za te zločine odgovorni isti oni „politički projekti“ od kojih danas očekujemo da zaustave genocid u zemlji Palestinaca?! Doseljeni Evropejci na australijsko tlo su prije nekoliko sedmica izašli na referendum na kojem su odlučno odbacili prijedlog da se Ustavom prizna aboridžinsko stanovništvo, tj. da domaćini postanu svoji na svom, odnosno ustavna kategorija kojoj bi bilo omogućeno uspostavljanje savjetodavnog tijela autohtonog stanovništva u parlamentu. Doseljenici su glatko odbili taj prijedlog tretirajući Aboridžine i dalje kao jednu kulturnu grupu egzotičnih običaja, poput neke endemske vrste ptica kojoj je, po njihovim viđenjima, dovoljan rezervat i onoliko prava koliko im doseljenici daju.
Nisu Britanci usamljeni kad je u pitanju sva surovost imperijalističke politike zaodjenute u diplomatsku odoru, predstavljene kao humanističke i demokratske. U stopu ih prate Španci, Nijemci, Francuzi, Nizozemci itd. Primjerice, odnos Nijemaca prema etničkim grupama Herero i Nama u Namibiji ima sve elemente genocida. Navedena domorodačka plemena bila su podvrgnuta zlostavljanju i masakriranju od njemačke carske vojske između 1904. i 1908. Živeći pod nesnošljivim terorom, plemena su se pobunila ubivši na desetine njemačkih doseljenika, što je iskorišteno kao povod da 14.000 njemačkih vojnika pod Von Trothom počne gušiti pobunu.
Oponašajući metode koje su Englezi koristili u Južnoj Africi, podignuti su koncentracioni logori u kojima su vršena masovna ubistava i mučenja. Procjenjuje se da je oko 60.000 Hereroa i 10.000 Nama istrijebljeno i protjerano iz svojih zemalja. Tri decenije kasnije Nijemci su sve ponovili, ovaj put nad Jevrejima i ostalim neistomišljenicima. O nastanku SAD, Američkoj naciji i genocidnom odnosu doseljenika prema domorodačkim zajednicama, koje prozvaše Indijancima, negirajući njihovu autohtonu nominaciju, svodeći ih na rezervate uz neizostavno filmsko prikazivanje „Indijanaca“ u negativnim ulogama, suvišno je i trošiti tintu.
Navedeni primjeri služe osvještavanju, progledavanju, sagledavanju i zdravorazumskom zaključivanju kad je u pitanju decenijski teror i genocid nad Palestincima, ali i „isprazne“ nade i očekivanja Bošnjaka u pomoć stranaca. Od koga očekujemo da zaustavi današnji genocid; od vlada-sljednica onih kolonijalno-imperijalističkih, genocidnih i fašističkih politika; od vlada koje mogu zaustaviti ne samo ovaj genocid u Gazi nego i sve ratove, ali to ne žele?! Zato je važno shvatiti da Bošnjaci izborenu nacionalnu i ustavnu poziciju moraju sačuvati bez obzira na sve, jer je to jedina pravna garancija naše samosvojnosti i državne samostalnosti, te brana urušavanju države iznutra.
Zločina u Palestini ne bi bilo da po ko zna koji put na sceni nije bilo te licemjerne politike međunarodne zajednice, odnosno njenih hegemonističko-imperijalističkih kolovođa, kojima uopšte nije strano makijavelističko geslo, bez milosti, bez pardona, bez obzira na cijenu. Očigledno je da u svijetu kakav jeste za „velike“ važe argumenti sile, dok je za „male“ ostavljeno da se pozivaju na silu argumenta (povelje, konvencije...) pokušavajući tako da prežive. Sjetimo se samo da su temelj za teror nad Palestincima postavili opet Britanci koji su i prije isteka mandata 14. maja 1948. godine omogućili cionističkim paravojnim organizacijama da pripreme vojnu operaciju za uništavanje palestinskih gradova i sela s ciljem uspostavljanja države Izrael, uz gušenje svakog pokušaja uspostavljanja dviju država na palestinskom tlu, ma koliko i to rješenje bilo nepravedno.
Malo po malo, doseljenici su sužavali životni prostor domorodaca, domaćina, Palestinaca, Arapa, naroda istog semitskog korijena kao i Jevreji. Cionistički pokret s vremenom je osvojio 78 posto historijske Palestine, a što ne bi mogli bez podrške međunarodne zajednice, odnosno Ujedinjenih nacija, organizacije kojom „suvereno vladaju“ oni za koje je ključni argument sile. Preostalih 22 posto palestinske zemlje podijeljeno je na okupiranu Zapadnu obalu i napadnuti pojas Gaze. Izgradnja naselja, na tuđoj zemlji, pod palicom Britanaca, intenzivirana je i na okupiranim Zapadnoj obali i pojasu Gaze, i to sve naočigled paraliziranih Ujedinjenih nacija.
Tako je nasilno i vještački imputiran sistem od dvije klase, kojim se jevrejskim naseljenicima daju sva prava i privilegije izraelskih državljana, dok su Palestinci osuđeni da žive pod vojnom okupacijom, terorom, torturom i međunarodnom izolacijom koja ih je diskriminirala sputavajući svaki oblik njihovog političkog i građanskog djelovanja. Takvo stanje nužno je rađalo frustracije, prijezir, mržnju i refleksni otpor kod „domorodačkog“ stanovništva, što je „svjetska javnost“ jedva dočekivala optužujući Palestince za terorizam, nakon čega bi ih zlotvori iz godine u godinu „mirne savjesti“ ubijali.
Perfidnim prisiljavanjem Bošnjaka na potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem prošlog vijeka ogoljen je licemjerni odnos međunarodne zajednice prema BiH, kad su jednakim stranama tretirane žrtve i agresori, pri čemu je agresorskoj strani dat legitimitet, učinjeni teritorijalni ustupci i priznata ustavna pozicija. Jasno je da tadašnju međunarodnu zajednicu nije bilo briga da li će Bošnjaci dalje postojati kao mala vjerska ili etnička grupa ili će se pak vratiti prijeko potrebnom nacionalnom osvještavanju. Kako ih za to nije bilo briga tada, tako ih za isto nije briga ni sada. Pitanje je samo da li to vidimo i jesmo li spremni opstati!? Zato, zapamtimo da smo sami sebi najpreči, jer uz bošnjačku slobodu svaki pedalj ove zemlje je slobodan i dovoljno komotan za sve njene patriote, bez obzira na njihovo vjersko, etničko ili koje treće opredjeljenje!
