Bio je vojnik u velikim bitkama za Grčku. I nikad nije prestao o tom misliti. Vidljivo je to iz Perzijanaca, koji su poseban dramski tekst sa savremenim pogledom. To se vidi i u njegovu epitafu koji je sam napisao. Nije tad ni slutiti mogao kakav će njegov kraj zaista biti.

Poznat kao otac grčke tragedije zbog svojih inovacija i visokog pjesništva, ostao je kao pisac Orestije, jedine sačuvane grčke trilogije (to su Agamemnon, Žrtvonošci i Eumenide. Po običaju onog vremena, uz njih je išla pastirska igra, međutim, njegova igra Protej je izgubljena). A orlovi su dio priče svih onih koji su s njima živjeli. Možda i orlovi o svemu tome imaju svoju priču. Mit koji se prenosi od jednog naraštaja u drugi. Ili je jednostavno u njima upisan. Njihovo je pamćenje moguće posve drukčije.

Trilogija o Prometeju nije sačuvana. Vatronosac Prometej je izgubljen, a Oslobođeni Prometej djelomično sačuvan. Ostao je samo Okovani Prometej, onaj u kojem orao za kaznu kljuje njegovu jetru. Kakva kazna. O pastirskoj igri se ne zna ništa.

Zanimljivo je o svemu tome govorio komediograf Aristofan u svojoj komediji Žabe, koja se može smatrati i nekom vrstom kritike djela dvojice trageda i gdje Eshilu odaje izuzetno priznanje.

U zreloj dobi išao je u Sirakuzu na Siciliji, gdje je pozvan i dobro prihvaćen od tirana Hijerona, zaštitnika umjetnosti. Tamo je prikazao neka svoja djela i napisao Etnjanke, koje je također pripremio i prikazao. Tu se miješa legenda koja kaže da je orao zamijenio njegovu proćelavu glavu za kamen i pogodio ga kornjačom kako bi slomio njen oklop. Orao ga je tako ubio.

Ili onaj isti koji je poslao orla kao što ga je poslao Prometeju. Nikad Vatronoscu nije oprostio. Izgubljeni likovi, kao i orlovi, neprekidno se vraćaju.

Tako i Prometej Vatronosac u neobičnoj igri vremena i događaja postaje Lucifer, što sam uvijek osjećao kao nevjerovatnu nepravdu. Smjene starih, novih i najnovijih bogova mijenjaju i suštinu priče kao i one koji u toj priči jesu.

A orlovi su dio priče svih onih koji su s njima živjeli. Možda i orlovi o svemu tome imaju svoju priču. Mit koji se prenosi od jednog naraštaja u drugi. Ili je jednostavno u njima upisan. Njihovo je pamćenje moguće posve drukčije.

Takva je i priča o bijelom orlu.

Mnogi vjeruju da su ga vidjeli, ali ja baš i ne vjerujem u to. Zoblje poljske miševe kao zrna kukuruza. Ne možeš vjerovati svojim očima, kaže jedan. Lovio sam ribu i izvlačio je kad se on sjuri i zgrabi je. Odnio mi je i silk. Šteta i njega i ribetine. Tako ribar. A čoban je ispričao sasvim drugu priču. Jagnješće slomilo nožicu. Najednom sleti bijela orlušina, zgrabi ga i odnese. Ispustio ga je katil na stijene kao na postavljen stol. Bilo je tu hrane za nekoliko dana.

Ko bi to povjerovao?!

Orao koji je i mišar i ribar i strvinar.

A ipak, priče se pričaju. I traju.

Prisjećam se naših priča o orlovima i sokolovima.

I onima koji su nosili imena po njima.

Jedna je zaista upečatljiva. Dotaknuo se nje u svojoj drami Derviš Sušić. Činjenice su mu dale pokriće za to. Spominjao sam i sam neke od tih događaja u scenariju filma Zaboravljena poslovica. Mislim da je to neiscrpno. I, na kraju, epitaf u slobodnom prijevodu čovjeka koji je za svoja djela govorio da su odresci s Homerove gozbe:

Ovaj grob prah Eshila Atenjanina čuva

Euforiona sin i plodonosan ponos Gele

O njegovu junaštvu, Maraton neka govori

I dugokosi Perzijanci koji sve to znadu

To je od njega, kao i misli:

Vode svih rijeka ne mogu isprati ruke krvave od zločina

Ko bistru vodu zamuti blatom, neće više imati pitku vodu

Zajednička nam je sudbina, ali misao pripada pojedincu.

Vidio sam mnoge predstave po njegovim tekstovima. Posebno se s radošću prisjećam Agamemnona. Neke su izvedbe bile višestruko bogate svojom sadržajnošću i korespondentnošću s našim vremenom. Takva je naprimjer bila predstava Sedmorica protiv Tebe, postavljena 1968. godine, u vrijeme neuralgične državne napetosti između ondašnje Jugoslavije i zemalja Varšavskog ugovora. Neočekivane posljedice su poznate. Čehoslovačka je bila okupirana, Mađarska pregažena, Poljska pod kontrolom.

Tako, zaista Sedmorica protiv Tebe nije bila samo predstava.

I nije završena.

Ko zna vidjeti – vidi.

Danas. U prostorima nedaleko od naših života.

A orlovi?

Oni vide sve.

Kao i sokolovi.

Jedino ih valja razumjeti kao što je to u našim bajkama slučaj. Jer bajke su često sublimirana mudrost.