Kad sam, nakon nekoliko godina izgnanstva iz Bosne, došao u Sarajevo 1997. godine i bio urednik u Preporodu, često sam svraćao u Bašeskijinu ulicu gdje je Enes Duraković uređivao Alef.
Pozvao me je da budem promotor deset sržnih antologija koje je Alef objavio. Najednom sam pomislio kako ništa od odjeće u kojoj sam doputovao nije baš prikladno za tu priliku. Pokušavao sam nešto smisliti.
– Zaista izgledaš kao on.
– Smantan sam... na kog misliš?
– Na onog po kom je ulica dobila ime, naravno...
Odgovor mu je bio skaredan. Bio je nešto srdit.
Prolaznici su nas gledati kroz velike prozore. Kad roletne nisu bile spuštene, bili smo kao u izlogu.
– Ne znam šta misle kad me vide s brdom rukopisa, ali sigurno im izgledam kao...
I on izreče riječ koju neću ovdje spomenuti. Nasmijao sam se.
– Ko zna šta su i o Bašeskiji mislili?
Pogleda me ozbiljno, a onda se i on nasmija.
– Mula Mustafa Bašeskija. Narodni pisar.
– Zaboravio si Ševki. Pseudonim.
– Samilosni...
– Čudno ime za nekrologa. Možda je ipak bio bliži našem jeziku: ševa... ševac...
Kako se samo nasmijao.
– Uz odijelo ide i kravata. Nemoj to zaboraviti.
– Rijetko sam je nosio u životu, za matursko veče i u vojsci, jer je to bio uvjet za izlazak. Neobična riječ, u svakom slučaju...
– Pusti sad to... važno je da budeš dio priče...
– Naravno.
– Izaberi nešto... znaš valjda...
– Valjda...
*
Konačno je došao dan za DESET RUŽIČNJAKA – JEDAN BULBULISTAN[1]
Antologija je zbir cvjetova.
Cvjetova iz živih vrtova, cvjetova iz vrtova zaboravljenih, cvjetova iz herbariuma.
Deset antologija o kojima govorimo večeras jedna su antologija.
Đulistan desetodjelni. Jedan bulbulistan. Jedan vrt riječi iz kojeg izabiramo ružu riječi za svoj razgovor.
Taj ružičnjak je čitanka. Bošnjačka čitanka. Bošnjačka antologija. I bosanska.
Anthos na grčkom znači cvijet. A pojam logosa je toliko širok i prostran da u toj riječi Riječ vidimo istodobno i sve cvjetove i našu misao o njima.
Antologija je zbir cvjetova.
Antologije svjetske književnosti, od vremena kad je taj termin prvi put upotrijebljen u modernom smislu, u smislu međunarodnih književnih veza, što će kao povijest tih veza postati temeljem studija komparativistike, poznaju i poneki naš cvijet. Cvijet ljubice, cvijet majčine dušice. Izraz svjetska književnost koji je naravno Goetheov, kao što je to i njegov prijevod Hasanaginice s posredničkog jezika doduše, ali gledajući i osjećajući original govore dovoljno o tome.
Kad se uskoro stvori svjetska književnost, kao što je to neminovno pri sve većoj brzini komunikacija, od nje ne smijemo očekivati ništa više i ništa drugo do ono što može pružiti i što pruža.
Široki svijet, ma koliko prostran bio, ipak je samo proširena domovina, i ako tačno osmotrimo, neće nam pružiti više nego što nam je dalo rodno tlo. Ove su riječi napisane 1829. godine. Čini se da Goetheova procjena vrijedi i danas.
I kakav je dakle taj naš bosanski i bošnjački književni vrt gledan kroz optiku ovih deset izabranih izbora?
Ne čini se mnogo prostran kad se uporedi s najvećima, ali ni tako malen kad se sagleda njegova sublimnost i njegov kontinuitet.
Doista, to je književnost koja ima svoj vlastiti kontinuitet. Neobičan, ni na jedan drugi nalik, ali samosvojan i, na kraju dugog doba amnezije, posve prepoznatljiv.
Književni oblici se skladno dopunjuju, od narodne lirske pjesme koja je zatočila jedan sudbinski trenutak svijeta do majstorske moderne kratke priče u kojoj je komprimirana čitava zbilja svijeta trenutka.
I sve se sad čini tu.
U jeziku koji je preživio sve svoje mijene, zbjegove i ponornice. U jeziku koji je možda i zbog toga danas bogatiji nego ikad.
Kada hotjeh biti / tagdi i ne bih... zapisano je prije šest stoljeća rukom Nepoznatog iz Kalesije.
Ograđeni, monumentalni vrtovi romaneskni nisu mogli ući u ovako sužen izbor. Ali su prisutni. Prisutni su svojim beharom, beharom istih baščovana u pjesništvu, ogledu, putopisu.
Zapisi uglavnom nepoznatih dijaka, začinjavaca i klesara govore o golom životu i o životu inom kojim se pokušava gledati život ovaj.
A sve između je himba.
Sve između je čast putnika na putu.
Jer mnogi su stranci na ovome svijetu. I putopisci u nekom smislu krajolika svoga vlastitog života.
Putopisci kasniji govore kroz krajolike strane o svom vlastitom krajoliku. Čak i kad se to čini posve nelogično. I paradoksalno.
I usmena predaja, od jednog nepoznatog pripovjedača do drugog, u dobrom svome dijelu putopis je lutajućih motiva što se u Bosni skladno zaodijevaju primjerenom nošnjom.
Dok su bošnjački pjesnici ispisivali svoje kaside, gazele i druge oblike i strofe karakteristične za tzv. istočni parnas, u Evropi je cvjetao sonet. Romantičari su preuzeli sve istočne oblike pokušavajući oblikovati jedan, svjetski parnas.
Iako su sonet i kasida na našim prostorima živjeli u najbližem susjedstvu, prvi naš pjesnik čiji se dar skladno izražavao i u jednom i u drugom strofičkom zdanju, i čije ime ovdje svakako treba spomenuti bio je Musa Ćazim Ćatić, čijeg genija čini mi se ni danas nismo u potpunosti svjesni. Tu je i njegov jezik, ta moja mala izba – moj veliki svijet.
Jer, pjesnik stanuje u jeziku, svom krajoliku. A jezik je, naravno, misaoni krajolik.
Čitanje bošnjačkih pjesnika danas, sa ovom sviješću, označava na neki način i kraj vremena neprepoznavanja.
Ponekad su sa iste česme pili Shakespeare i naš narodni pripovjedač.
Zatravljenim i teško objašnjivim putovima i putevima do istog izvora su se uspinjali naš pjevač i Puškin.
Svijet svjetskih književnosti doista je jedan i jedinstven labirint, bez obzira na jezike, odnos pisca i čitača, bez obzira na mnogoljudnost onih koji govore, onih koji pišu i onih koji čitaju.
Bošnjački pjesnici su pjevali na nekoliko jezika.
Bilježili su i upisivali svoj stih u svaki jezik koji je dolazio ovdje i koji ih je, stazama labirinta, odvodio u svoje krajolike.
Očisti česmu svoga srca dok se ne izbistri.
Upravi oči pravo svome srcu dok ti srce ne postane okom – kazuje Husein Lamekanija, jedan od tih sjajnih istraživača duha i riječi, čije pjesničko ime znači Bezmjesni, kao što i njega mjesta nisu držala na tom kraju šesnaestog i početku sedamnaestog stoljeća.
I usto uvijek (ponekad tajno, kriptografski, arebicom) pjevali su i na svome, bosanskom jeziku, koji se širio i smanjivao kako su ga drugi, dominirajući i često netrpeljivi jezici svojim najezdama prisiljavali.
Bosanski je književni vilajet, iako prividno beskrajno otvoren, oduvijek u biti bio suzdržan, okrenut prema sebi, prema vlastitom životu i gotovo uvijek fokusiran kroz izabrani Tekst.
Kontinuitet tog teksta i bosanski odnosno bošnjački izbor u tom kontinuitetu ujedno su i civilizacijski izbor, zasnovan na obilatim intervencijama moći koje su dolazile sa strane.
Među kamenim je knjigama Mak pročitao svoju odkamenjenu knjigu.
U tekijama jezika i priča, u semahanama riječi, prepoznao je Meša svog derviša sa četiri zlatne ptice i tvrđavu iz ljetopisa.
A tu je i gornji izvor Skenderove ponornice s biljurom soneta u njenom tajnom koritu.
Kontinuitet i samosvijest pokazuju se čitaču i u nizu ponuđenih paralela, koje jasno ukazuju na promišljanje i razgovor s književnim iskustvom koje se nedvosmisleno smatra vlastitim. Spominjem gotovo nasumice: legendarni Kameni spavač, Bašagić u kontekstu Nametkove drame Abdullah–paša u kasabi, Isakovićeva drama prema narodnoj pjesmi, Mešina Tvrđava prema Bašeskijinom Ljetopisu, Sušićeva pripovijest Kaimija i mnogi, mnogi drugi... Kakav raj za komparativiste. Kontinuitet i samosvijest.
Moć je kraljica svijeta, a ne mišljenje, govorio je Pascal.
Ali vrijeme moći je ograničeno.
Mislili smo da nemamo ništa. Naše najmirisnije cvjetove drugi su otkidali i zaticali ih za svoje revere.
Ponekad djeluje doista groteskno u kakvim ih sve kontekstima predani istraživači pronalaze.
Postoje i oni drugi koji su dodavali svom novom imenu pridjevak zemlje i mjesta odakle su potekli, gdje su prvi put dotakli Riječ. I po tome ih danas prepoznajemo.
Naše su ruže otvarale latice svoje u jezičkim vrtovima istočnim, u vrtovima zapadnim. I cvjetale su one također, bučno slavljene i potom zaboravljane u vrtovima komšijskim.
Vrtlari potonji vraćali su ih, manje ili više darovito, u vrt bosanskoga jezika.
Danas je sve to knjiga, čitanka našeg vremena, čitanka svih vremena u jeziku našem, čitanka naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Neki stari pisci pojavljuju se pred čitačima kao novi pisci.
Pisci o kojima se činilo da je sve rečeno pokazuju nam drukčije svoje lice u ogledalu prethodnika.
I napokon postajemo svjesni svoje vječne čitanke.
U njenim je knjigama skrivena Bosna.
Iz njenih knjiga govori Bosna.
Čitanka.
Pretpostavljam da svako od nas, čitača, zna u kojem je ružičnjaku njegov bulbul.
*
Prije nego što sam pročitao tekst, u tamnoplavom odijelu ispod kojeg se vidjela svijetlookerna dolčevita, prije zaista impresivne promocije, dok me je gledao u nedoumici, a u očima mu se vidjelo pitanje A kravata? posegnuo sam u džep i izvadio dugi tanki print s velikim crnim slovima na bijelom vrhunskom papiru koji sam makazama oblikovao da je zaista ličio na kravatu. To je promotivno pojavljivanje pjesme Kravata koja mu je posvećena.
Željela se sviti
oko moga vrata
kao svikla dama
dama od zanata
Negdje u vremenu
odškrinuta vrata
kroz njih divlji barun
jaše vinskog hata
Vrata su od rata
vrata sirotišta
pandura i tata
to su čistilišta
Oko vrata svakog
njihovog sabrata
visi mamna omča
od lažnoga zlata
A pod bradom jednog
svjedoka na putu
stišće se uže
u kapiju krutu
Zatvorene oči
kroz ljetopis rata
ogledala ključe
donose na vrata
Vide u zrcalu
zrcaljeni lik
oblači se pjesnik
pod vratom mu štrik
[1] Tekst je pisan i govoren na promocijama deset antologija bošnjačke književnosti u izdanju Izdavačke kuće Alef. Antologije su na svoj način uspostavljanje vlastite mjere za književnost koja je u svom jeziku, i u drugim jezicima, u zaboravljenim i izgubljenim kamenim, pergamentnim i papirnim rukopisima, u svojoj zemlji, i među svojim bliskim i dalekim čitačima bila raštrkana i na neki način u egzilu. Trudio sam se, u ovom kratkom tekstu, da budem subliman i da dotaknem, ponekad metaforički, ponekom opaskom svaku od antologija: Antologiju starih bosanskih tekstova Maka Dizdara, Antologiju usmene epike Đenane Buturović, Antologiju pjesništva na orijentalnim jezicima Lamije Hadžiosmanović i Emine Memije, Antologiju usmene priče Aiše Softić, Antologiju bošnjačkog eseja Alije Isakovića, Antologiju bošnjačkog putopisa XX vijeka Fahrudina Rizvanbegovića, Antologiju usmene lirike Muniba Maglajlića, Antologiju bošnjačke drame Gordane Muzaferije, te Antologiju bošnjačke poezije XX vijeka i Antologiju bošnjačke priče XX vijeka u izboru Enesa Durakovića, koji je i kreator i glavni urednik ove kapitalne edicije. Naslov je: Deset ružičnjaka – jedan bulbulistan. Učinilo mi se da ću tom haikuovskom slikom kazati nešto od onog što sam osjećao dok sam gledao ovih deset knjiga na svom stolu i listao poneku od njih, tražeći i prepoznavajući mnogo toga na njihovim stranicama.
