Na jednom čvornovatom dijelu Vrbasa nalazi se bagremik koji se doima kao da je oduvijek tu.
U blizini je bila škola. Kad bi zazvonilo za odmor i djeca pokuljala iz škole, nekoliko dječaka bi se okupilo ovdje, kao na neko tajno mjesto. Sisali su slatke cvjetove bagrema. Drače.
Djeca znaju čak i kad ne znaju da znaju.
– Čiji je bagremik? Da nas ne poćera?!
– Niko nas neće tjerati.
– Nema više nikoga. Bio je tu neki Tale, ali to je bilo davno...
– Nije Tale, nego Talahan, pričao mi je did...
– Tale, Talahan ili Talhan... pričao – ne pričao, više nikoga nema...
Na vrhu bagremika bio je veliki spaljeni bagrem. Jedanput su tu vidjeli čovjeka kako sjedi i puši.
Nisu zaboravili taj susret. Uplašili su se.
Međutim, on ih je srdačno pozdravio rukom.
– Ovdje se sakrijete na odmoru?
Klimali su glavama.
– I ja sam nekad. Stara je to škola.
– A drvo?
– Ne znam kad je izgorjelo i kako. Znam samo da smo ga zvali Džafer. Sad je još više oronuo, ali drži se... ko zna... izdržljiv je bagrem... možda jednog dana olista...
Poslije toga i oni su spaljeni bagrem zvali Džaferom.
– Taj Talhan ili Talahan...
– Kažu da mu je otac imao imanje negdje u okolini. Kod Vidina hana...
– Čuj, kažu ovo, kažu ono. I Vidin han? Gdje je to?!
– Ne znam, ali tako kažu.
– Jah. Sad nema ni ograde.
– Misliš da bi nas ona zaustavila?
– Kažu da se ovdje može ući u neki drugi grad. Nevidljivi. Did mi je kazao i ime... nešto... slova... riba...
– Opet tvoj did. Nije ni on svoj. Ili je nevidljiv...
Slatkoća u sjećanju nije skrivena niti lažna.
Zapanjujuće jasno, pomisli jednog dana Zarif Honorović, dječak iz škole pokraj bagremika: Bagrem Džafer Talha. Tu piše njegovo ime. Kako se samo nisam ranije dosjetio. Tu piše i moje ime (prijatelji su ga u to vrijeme zvali Talha).
Ko je bio onaj čovjek?
Zarif to nikad nije saznao.
Možda čovjek iz paralelnog grada kojeg je spominjao dječak. Ništa nije znao o toj priči.
Samo mu je pjesma Starci dobovala u glavi. Nije znao ko ju je napisao ili otkud je zna.
Na nespretnim magarcima jašu starci
sijedih brada
sa opasačima od rastuženog srebra
jedan nosi pticu grlicu
drugi globus
treći ogledalo iz istočnih dvorova
put kojim dolaze nijemi starci
kupaju suncem zlatna kubeta
i sanjivo se mrdaju tvrđave od gipsa
sumoran je i dalek put koji vodi u nigdje
u nigdje
u zemlju nigdinu vodi put prekriven sjajnim kupolama
jašu sijedi starci nemuštog jezika
prepoznajemo ih strašne i lijepe
dok jašu
kako je krhko tijelo iz kojeg niče zlatna kula
crna utroba ispreda žicu svjetla
i kalpak kao pauk pravi vitke tornjeve
magarce prežu šutljivi starci
a tajna grize
njihov zarobljeni jezik
Nisu li oni bili graditelji nevidljivog grada?!
Nedaleko od bagremika bio je gradski most. Zarif je samo jedanput skočio s njega. Dok je ulazio u vodu, naježio se i te se jeze nikad nije oslobodio. Tijelo mu je klizilo uz drveni stup starog mosta koji je spaljen u nekadašnjoj velikoj bitki. Vidio je i zapamtio poznati crtež tog mosta kao ilustraciju u knjizi francuskog putopisca. Također je jedna pripovijetka Fra Andrije osvijetlila događaj na svoj način:
Balvani spušteni niz rijeku nadomjestili su uništeni most. I omogućili vojnicima da pretrče preko njih i spase izgubljenu tvrđavu. U vodi je to zapisano. I niko nije nacrtao.
Spaljeni bagrem kao da je bio prisutan.
Možeš li progovoriti o tom, Džafere?!
Kad se sjetim tog vremena, osjetim kao da sam u prostoru koji me čeka. I ništa se u njemu ne mijenja. Jedino moje misli koje osvjetljavaju ono što se činilo posve zatamnjeno.
I tad je moja prisutnost nekako potvrđena.
Naravno, ono što se ne zna nikako se ne može ni ispričati.
Zaista ne znam kako je završio put Bagrema Džafera Talhe, niti gdje. Možda je u nepoznatom grobu ili u gaju urni.
Možda?
Ili je odgovor na to kao i na mnoge druge stvari skriven u kenotafu koji mu je podarilo djetinjstvo.
