Ovdje, na mjestu gdje se sastaju paljanska i mokranjska Miljacka ili, kako im narod tepa, Paočica i Mokranjčica, na zlatnom brežuljku Gradištu ponad sela Odiđeda, ili na Gracu s druge strane, prema Bulozima, ili ondje na lipom Lipovcu, ili tamo uvrh Vrhbosne, podignu svoj grad vlastelin bosanski Pavle Radinović, kojeg Dubrovčani, zavadivši se s njim oko Konavla, opisivahu u pismima kralju Sigismundu kao čovjeka vražijeg, patarena od kojeg vjera katolička ne imade većeg neprijatelja, najgoreg među najgorima – “bič je to katoličke vjere”. Bijaše Pavle sin kneza bosanskog Radina Jablanića koji vjerno služaše kralju Tvrtku i kralju Dabiši, a stolovaše u gradu Borču na Prači, pored kojeg bosanski krstjani izgradiše hižu svoju i u njoj boraviše gost Mijaš i krstjanin Radin, i Vlatko, i Radoslav, i Radašin, i Radovac, a Pavle još kao dječak provođaše vrijeme u toj bogumilskoj hiži gdje ga učiše slovu i knjizi, i skromnosti, i vladanju ljudskom i karakternom.

I sveza se Pavle za te dobrohotne bogumile bosanske svim svojim duhom i držaše ih na dvoru kao savjetnike i kućane, kao svjedoke i ručnike, i prisežnike, pri najosjetljivijim političkim poslovima i kao poklisare pred dubrovačkom gospodom; sveza se tako čvrsto da umorstvu njegovom, dok je pod zidovima kraljevih dvora u Sutjesci padao pod izdajničkim mačevima Sandalja Hranića i Vukmira Zlatonosovića i katila zeta mu kralja Ostoje, prisustvovaše prijatelj njegov doživotni krstjanin Vlatko Tumulović iz hiže podno Borča i on mu obezglavljeno tijelo prebaci na plemenitu njegovu i pozva sve fratre iz sutjeskog samostana i satima klečaše pred Sandaljem, i Vukmirom, i Ostojom i izmoliše od njih da poštede oči sina njegovog Pavla, kojeg tom prilikom sahvataše i zagrijaše mač kojim ga hotješe oslijepiti; sveza se tako čvrsto da nakon smrti njegove sva

Crkva bosanska posvjedoči pravicu sinova mu i ne dopusti da se Zlatonosovići domognu Pavlovića zemalja i gradova, i bdješe svi službenici Crkve bosanske, i gosti i starci, svi strojnici, nad sinovima njegovim, a na čast njihovu pred dubrovačkim boljarima prisegnu sam did, patrijarh Crkve bosanske, lažni papa i babun, kako ga zvahu neprijatelji njegovi i Bosne.

Iako se ne zna iz kojih naslaga narodne svijesti izniknu ime ovog grada, ta otvorenost Jablaničkog roda prema Crkvi bosanskoj i njihova oslonjenost na poštenje njenih gostiju, staraca i strojnika možda nam sve o tome govore. Pa zašto onda ne zamisliti kneza Radina Jablanića kako baš ovdje leži na odru i čeka posljednju pričest i ruku svećeničku koja će ga otpratiti s ovog svijeta?! A zima je i kroz duboke vrhbosanske snjegove probijaju se od Bobovca, danima, praćeni zavijanjima izgladnjelih vukova s Trebevića i Igmana, did, poglavar Crkve bosanske, i njegova pratnja, jer knez bosanski sasvim je dostojan ruke patrijarhove. I hodi djed preko Vrhbosne, uz Hrešu, a gore u novom dvoru, svaki čas nadnose sokolovo pero pod nos Radina Jablanića i ištu od Boga da ga održi u životu dok did ne dođe i otvori mu svojom molitvom vrata smrti kroz koja ćemo svi, prije ili kasnije, morati proći, i na jedino njegovo pitanje: “Hodi li, djeco, djed?”, odgovaraju sasvim skrušeno: “Evo ga, hodi djed, hodi, skoro je, samo što nije dohodio.”

I Osmanlije, u čije ime izvjesni vojvoda Barak preote ovaj grad od Radosava Pavlovića, zvaše ga u svojim defterima i sidžilima Hodidjed. I njima se ovo neobično ime zasigurno dopalo pa postaviše u Hodidjedu posadu od pedeset dobro naoružanih ljudi, a u podrumima, s jedne strane, ozidaše najtvrđe tamnice što ih je Bosna vidjela, a s druge tajne prolaze i ćelije u kojima su najpovjerljiviji kovači, izblijedjeli od vječitog mraka razbijanog tek plamenovima baklji, kovali srebrne akče. Kako su svi gradovi, dvori, kule i utvrde u Osmanskom Carstvu pripadali državi, tako i ovdje postavi ona svog namjesnika, dizdara, a historija ih upamti tek nekolicinu.

Sto i više godina nakon što Osmanlije preuzeše ovaj grad zapovjednik u njemu bijaše neki Hadži Ejnehan-aga Topalović, kojeg historija zapamti i pod imenom Topal Inhan-aga, ili Inhan šepavi, a u godini u kojoj ga spominje, dakle 1565, dovezeno je ovamo iz Kreševa 8.520 drama ili 26,3 kg srebra, kako to zabilježi njen smjerni sluga Hamdija Kreševljaković. Taj Ejnehan, ili Inhan, sagradi džamiju ponad Baščaršije, na Kovačima, koja se više njegovim imenom ne zove, već je narod prozva Lubina, po hadži Ahmedu Lubi, koji je obnovi nakon pohoda Eugena Savojskog kada planuše sve džamije u Šeheru.

Pola stoljeća nakon šepavog, historija spominje nastranog dizdara i njemu pripisuje najzanimljiviji događaj svezan za ovaj grad u oba carstva. Priča kazuje ovako: bila je godina 1639. i dizdar na Hodidjedu bijaše neki Kazgani Hadži Uvejs. Zapovijedao je taj s pedeset dobro oboružanih mustahfiza, tobdžija, džebedžija, abaza i pasbana, govorahu oni kojima se dalo brojati. Bijaše mrka čela i nadaleko poznat po strogosti. O njemu kolaše priča po cijeloj Romaniji, a slijevaše se i do Baščaršije i dalje niz cijelo Sarajevsko polje, kako ga nikada niko nije vidio da se smije. Volio je, vele, zaći u podzemne hodnike pod Hodidjedom, gdje u stijene bijahu uklesane nadaleko poznate tamnice, te naslanjati uho na zid i naslađivati se jaukom, stenjanjem i jecajem utamničenih jadnika, a posebna poslastica mu bijahu zapomaganja onih koji su čekali zoru da se u njoj na katilskim kladama sa smrću sastave.

Izabrao je, vele, hadži Uvejs još jedno zadovoljstvo, od onih škrtih koje mu nuđaše uklete hodidjedske zidine, iz kojih nikako nije izlazio, ni kada je trebalo pokupiti harač s dizdarskog timara u Ljubogošći pod Romanijom vrijednog 5.7000 akči. Šaputalo se potajice da mu, osim naslade nad uzničkom mukom, poseban merak bijaše da uvečer zađe na drugu stranu hodidjedskih kazamata, koji bijahu još dublje u stijenu uklesani i u kojima, iza sedam željeznih vrata, i sedam kalauza teških i po hiljadu dirhema, osam stražara čuva srebro koje se krišom, u noći bez mjeseca, u pratnji polovine Uvejsove vojske, u kočiji prekrivenoj crnom čohom, prevozilo iz kreševskih rudnika pa se gore u Hodidejdu kovao novac. Tu je Hadži Uvejs otvarao drvene škrinje i skidao se potpuno go, pa dlanove sklapao u pregršti i zabadao ih u bijele akče i zahvatao po zvektećim kovanicama, smijući se poput jurodivog. Kada bi dobro izmiješao svijetle srebrne puljke, zahvatao bi punu pregršt pa ih uzdizao visoko ponad glave i puštao ih da odozgo sipe po njemu i zveckaju i kotrljaju se po kamenom podu i tandrču oko njega kao šejtanova nejač. Drugačije se kupao nije, nego tako, srebrnim akčama, pričahu okolo i kletu se svim i svačim da nikada ni jednu nije otuđio, nego ih samo zahvatao dlanovima i polijevao po sebi kao da su mjesečeva voda.

Uprkos svim ovim pričama, Hadži Uvejsovom zapovijedanju nad Hodidjedom niko nije mogao naći ni truna zamjerke i činilo se da će se karijera jednog od hodidjedskih dizdara zaokružiti u savršenstvu. Možda bi i bilo tako da sejmeni godine 1639. ne uhvatiše u busiji podno Karaule nekoliko hajduka i dovedoše ih ovamo, u Hodidjed u zapt. Među njima bijaše i neki Zuko, čuveni harambaša od Kladnja, govorahu za njega da po prilici ne bijaše ničemu, i da okom nisi imao šta vidjeti, gologuzina i suh k'o grana, ali bijaše u njemu nekog nepojmljivog divljeg bijesa koji mu davaše snagu volovsku, i lukavštine za koju govorahu da joj ni lisičija nije ravna. Zbog toga ga Hadži Uvejs odmah sutradan htjede posjeći. Ali ranom zorom dojahaše iz Sarajeva pred kapije hodidjedske tri poslanika bosanskog defterdara Mahmut-efendije. Oni rekoše da ih je njihov gospodar poslao da zamole dizdara da pričeka s katilima. Hadži Uvejsa silno zagolica ovo defterdarovo zanimanje za prostog harambašu te ti on odgodi smaknuće, ali ne da bi ispunio želju defterdarovu, već da bi dokučio kakve to koristi ima jedan ugledni carski službenik od života jednog prostog hajduka za kojeg se priča da je tek sluga Abdurahman-vojvode, istinskog gospodara bosanskih planina.

Dok je Hadži Uvejs slao svoje ljude preobučene u obične seljake da slušaju priče po Baščaršiji i pozivao na teferič na izvor Miljacke najbliže defterdarove saradnike, dođoše iz Kladnja u Sarajevo mati i sestra harambaše Zuke. One počeše obijati pragove svakog onog ko je u ovom gradu išta značio i klečati pred kadijom i moliti ga da Zuku izvede pred sud, pa ako je kriv, govorahu, neka mu se kazna odmjeri, a ako nije, neka na pravdi Boga bez suda i suđenja ne trune u hodidjedskim kazamatima. Ali uskoro se uspostavi da im namjere ne bijahu nimalo iskrene. Nije njima bio cilj da izvedu Zuku pred lice pravde već da mu pomognu da pobjegne. Trećeg dana dovede ih njihova upornost na Hrešu, gdje živješe neki hrišćanin, čoban, kojem je posao bio da svakodnevno dovozi kiselo mlijeko u Hodidjed. On za nekoliko srebrenih aspri pristade da prokrijumčari u tvrđavu kazmu, špicu, konopac i još neke stvari koje se doturaju zatočeniku u želji da sretno pobjegne iz ćelije. Te noći Zuko i njegovi hajduci pomoću onog krampa provale gradski zid i spuste se niz njega te put pod noge u Romaniju.

Baš tog dana kada je stari mljekar uspio da dostavi Zuki alat za bijeg, Hadži Uvejs je konačno razmotao sve motive Mahmut-efendije defterdara. Saznao je da su nedavno hajduci pod vodstvom Abdurahman-vojvode sačekali na Romaniji trgovca Hadžisinanovića i orobili ga do gole kože. Oteli su mu svu robu što ju je iz Novog Pazara svakog mjeseca dopremao u Sarajevo. Hadži Uvejsove uhode bile su tako revnosne da su doznale i pojedinosti: plijen se sastojao od čohe i kumaša u vrijednosti od nekoliko tovara akči. Od te spoznaje Hadži Uvejs sav uzavrje, a po tijelu mu prostrujaše trnci isti oni kakve je osjećao kada bi srebrene akče iz dlanova polijevao po cijelom tijelu. Naime, kada je čuo da su zaptije uhvatile Zuku, odmah se Mahmut-efendija defterdar sjetio žalopojke koju mu je ispjevao Hadžisinanović te, brže-bolje, naredi svojim uhodama da potraže Abdurahman-vojvodu i da mu kaže da će Zuku i ostale hajduke dobiti nazad ako mu ustupi sve tovare akči što ih ovaj prisvoji od Hadžisinanovića.

Hadži Uvejs u prvi mah htjede pozvati svoje zaptije i narediti im da istog časa izvedu Zuku i hajduke pred klade, ali se odmah popišmani. Napamet mu pade da bi mogao i on uskočiti u ovu trgovinu, te odluči da će ujutro posjetiti defterdara i reći mu da su Zuko i harambaše njegovi tek kada pristane da s njim podijeli blago koje će za njihov otkup dobiti od Abdurahman-vojvode. Ali, te noći, čim završi sa svojim obredom pa se uvuče u postelju, ne uspije ni oka sklopiti, a trgnu ga vijest da su hajduci pobjegli. Kažu da su sada njega, Hadži Uvejsa, spasile rodbinske veze s Mehmed-pašom Vučom, bosanskim vezirom, koji se tih dana povratio iz Albanije. A da nije bilo tako, vele, ne samo da ne bi više bio dizdar na Hodidjedu, s kojeg nikad uznik nije pobjegao, nego ne bi više ni glavu nosio na ramenu.

Tek kada se izvukao iz opasnosti, uhvati Hadži Uvejsa takav strah da ga ničim nije mogao otkloniti, čak ni cjelovečernjim polijevanjem srebrnih akči niz golu kožu. Smiraj nađe tek kad mu, dobro priprijetivši i ucijenivši ga do kosti, natjera Mahmuta defterdara da pogubi mater i sestru Zukinu. Njih vlast uhvati iste noći i predade ih Hadži Uvejsu i on ih smaknu ovdje, na Hodidjedu.

Ali s time se talog osvete ne smiri već se uskomeša još silnije. Saznavši za smrt majke mu i sestre, Zuko harambaša okupi hajduke i sačini busiju na putu kojim su se iz Radane u nahiji Uskopskoj, gdje se odvijao cjelonedjeljni ljetni vašar, trebali vratiti trgovci iz Sarajeva. Kažu da je Zuko rasporedio trideset hajduka u stijene jednog tjesnaca koji se stezao nad proplankom, a u vrhu je bilo vrelo na kojem putnici iz Uskoplja činjahu počinak. Kad sarajevski trgovci i zanatlije zaustaviše karavanu i rasedlaše konje pa se četiri stotine ljudi rasprostre po onom proplanku, suknuše iz onih stijena Abdurahman-vojvoda i Zuko harambaša i još trideset hajduka i stadoše nemilice sjeći, sve tekbirajući kao da milo Bogu čine, a ne najstrašniji zulum što ga miroljubivo oko sarajevsko pred sobom vidje. Iza fijuka njihovih sablji i drskog halakanja Božijim imenima ostade devetnaest posječenih glava i Bog te sami pitaj koliko još probodenih, rasporenih i na drugi način izranjavanih ljudi.

Baš tog dana dok je nadomak Uskoplja trajao pokolj sarajevskih trgovaca, na Glasincu je pod šatorima sjedio glasoviti Šahin-paša Glasinčanin. Njega je, u ime zasluga za osvajanje Egipta, sultan poslao kao novog namjesnika na Bosnu, da zamjeni Hadži Uvejsovog rođaka Mehmed-pašu Vuču. Nikako nije mogao da se odbrani od svojih zemljaka Glasinčanina koji su htjeli da ga ugoste, da se ispričaju s njim i da okrznu svoje nevidljive živote o njegov pun sjaja dalekih bitaka i slave sultanskih dvora, pa je pristao da zakonači kod njih i da se prisjeti svoga djetinjstva.

E gore je na Glasinac došla do Šahin-paše vijest o pokolju nad sarajevskim trgovcima. Odmah je poslao svu svoju pratnju da pohvataju hajduke i da spase preostale trgovce koji su se razbježali i ima ih posvud oko Prusca. Druga verzija kaže da su prije nego će Šahin-pašin alaj doći do Prusca, hajduci već bili pohvatani, a da je to učinio narod na čelu s prusačkim kadijom. Međutim, ni jedna od ove dvije verzije ne sprečava nas da postavimo pitanje ovakvo: ko je dobacio vijest do Šahin-paše, da li Hadži Uvejs preko svog rođaka Mehmed-paše Vuče koji je izašao, možda samo zbog toga, na Glasinac da čestita svome nasljedniku egipatske pobjede ili pak Mahmut-efendija defterdar? Odgovor nam pruža sam rasplet događaja. Naime, obje verzije se slažu da je Šahin-paša 11. jula 1639. razapeo šatore na Gorici ponad Sarajeva. Bio je četvrtak jer je sutradan otišao na džumu u Carevu džamiju, a prekosutra, u subotu, sazvao je divan i pogubio bosanskog defterdara Mahmut-efendiju.

Ali ni smrt Mahmut-efendijina nije mogla umiriti prepadnutog Hadži Uvejsa. Kažu da danima nije izlazio iz ćelije u kojoj su se čuvale iskovane akče. Svakog dana, na svaku škripu avlijskih vrata na hodidjedskoj utvrdi Hadži Uvejs će sav protrnuti, iščekujući da se pred njim pojave katili Šahin-pašini. Uzalud su njegove uhode, koje je slao za svim putevima kojima se kretao Šahin-paša, donosile vijesti da je rijetko u Sarajevu i da se lomata po konacima planinskim jer se zarekao da će uhvatiti i posljednjeg hajduka i da niko u njegovom sandžaku neće sjeći nedužne trgovce i zanatlije, da je na Glasincu gdje gradi čardake i odžake i da je gore više nego u šeheru, da je opljačkao Konavle i da su se Dubrovčani žalili na njega pred Portom, da je pao u nemilost sultanovu do te mjere da mu je fermanom zabranio da prolazi kroz Konavle kada ide u Herceg-Novi, da je svrgnut i da dolazi novi sandžak-beg, a da njega šalju daleko, daleko, u Kanižu...

Sve je bilo uzalud, pa i ova posljednja vijest. Nije se jadni Hadži Uvejs smirio ni kada se na Hodidjed vratio jedan od njegovih uhoda kojeg je poslao čak u Kanižu da svojim okom potvrdi da je Šahin-paša zaista shvatio do tamo. Kažu da nije sasvim povjerovao ni glasovima koji dođoše osam godina poslije, da je Šahin-pašu, nakon što se iz Kaniže vratio u Istanbul, smorila kuga. Do kraja svog službovanja na Hodidjedu, još desetljećima, Hadži Uvejs će sav protrnuti kada zaškripe hodidjedske kapije i pognuti se kao da skraćuje vrat pred fijukom Šahin-pašine sablje. Toliko će ga taj strah razjesti da je na kraju jednom od svojih vojnika dao u zadatak da podmazuje šarke na svim avlijama, kapijama i vratima hodidjedskim.

Nakon pripovijesti o Kazgani Hadži Uvejsu i njegovim tajnim obredima i strahovima, priče o ostalim dizdarima na tvrđavi hodidjedskoj čine se sasvim nezanimljive. Ali red je da ih nabrojimo, i to onako kako ih Hamdija Kreševljaković nabraja u studiji Bosanski stari gradovi.

Šezdeset pet godine nakon dogodovštine s Hadži Uvejsom i hajducima kladanjskim spominje se dizdar Mehmed-aga. On je 20. maja 1704. godine prodao kuću u Sarajevu. Dvadeset pet godina nakon ove predaje spominje se Mustafa-aga, rodom iz sela Zabrđa u nahiji Lepeničkoj. “U posjedu ovog dizdara bila je jedna knjiga šerijatskopravne sadržine, a prepisao ju je softa Smail, sin Mehmedov, iz Tuzle, sad u Gazi Husrev-begovoj knjižnici u Sarajevu. Dizdar je svojom rukom na ovoj knjizi zabilježio uz svoje ime i mjesto odakle je i jedan distihon koji u prevodu glasi: ima mnogo devletskih kuća, u kojima je sada čuvar sova a pauk vratar”, kao da ovim stihom želi da nam objasni razloge zašto je njegov prethodnik odlučio prodati svoju kuću u Šeheru.

Godine 1743, u mjesecu oktobru, bio je dizdar hodidjedski neki Hasan-aga, koji umrije 14. decembra 1750, a da ne ostavi iza sebe muškog potomstva. Na njegovo mjesto imenovan je Mehmed-aga, sin Mahmuda Fočaka, koji je po svoj prilici gospodario Hodidjedom cijelih trideset godina. Po njegovoj smrti dođe iz Istanbula berat o imenovanju Salih-age, koji će također dizdariti u Hodidjedu do kraja svoga života, a namjesto njega doći će sin njegov Ahmed, imenovan 7. maja 1786. godine.

Tradicija nasljeđivanja uprave nad hodidjedskom tvrđavom biva prekinuta 1823. godine, kada Bektaša, sina Mehmedova, smijeni neki Mehmed-aga. Bio je to posljednji dizdar na Hodidjedu. Nekoliko godina poslije tvrđava je potpuno napuštena, a čuvari po svoj prilici premješteni u sarajevski grad, piše Kreševljaković, koji je, kao i Vladislav Skarić, Đoko Mazalić i Vladimir Ćorović..., vjerovao da je Hodidid istočno od Sarajeva na Bulozima, za razliku od Alije Bejtića, koji tvrdi da su postojala dva grada Hodidida, osmanski nad sastavcima dviju Miljacki i srednjovjekovni, bosanski, na Vratniku u Sarajevu.

Piše Kreševljaković ovako: “Na ovo me mnijenje navodi pismo od 24. V 1825. što ga je pisao sarajevski dizdar Mehmed Memiš sarajevskom trgovcu Hadži Mustafi Kirdžaliji u Carigrad, kojim ga podsjeća da ne bi zaboravio izvaditi mu iz carske defterhane popis musthafiza grada Hodidjeda. Inače ne znam čemu bi imao služiti taj popis sarajevskom dizdaru i zašto bi se on zanimao za tu stvar.”

Eto, otad je Hodidjed prazan, a među njegovim dobrano načetim ili srušenim zidinama, nečujan, odjekuje eho davnih pripovijesti o još davnijim sudbinama što ih historija zauvijek zatrnu u svojoj mimoišlosti, a to su ćelije gdje ona drži događaje kojima niko svjedočio nije pa nam ih ni po kakvom zakonu nije dužna prikazati.