Odavno su u Bosni i Hercegovini dobri ljudi i društveno svjesne organizacije i zajednice podupirali zadužbine te finansirali i gradili u obrazovne, kulturne, socijalne, vjerske i urbane svrhe. Ti „hajrati“ podizani su iz pobožnosti ili patriotizma, ali prevashodno kao gesta humanosti i osjećaja za bližnjeg. U Bosni i Hercegovini tako su proteklih stoljeća podignute brojne džamije, crkve, tekije, medrese, škole, biblioteke, štamparije, konaci, narodne kuhinje, hamami, banje te brojni mostovi, sokaci, česme itd.

Jedna od većih i najpotrebnijih vakufskih institucija u gradu Sarajevu bilo je i vakufsko sirotište (zvanični naziv zavoda bio je Muslimansko sirotište u Sarajevu „Dar. ul. Ejtam“ – što znači dom jetima). Zavod je osnovan 1911. godine, a zgrada je izgrađena 1912. godine. U izgradnji i organizaciji ovog doma učestvovali su vakufska centralna uprava u Bosni i Hercegovini na čelu s Vakufsko-mearifskim saborskim odborom, Zemaljski sabor za Bosnu i Hercegovinu, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu te Gradsko poglavarstvo Grada Sarajeva, što samo po sebi govori koji je društveni značaj imala izgradnja. Namjena ovog dječijeg zavoda bila je skloniti s ulice siromašnu i nezbrinutu djecu, udomiti ih te starati se o njima.

Od 1908. godine počeli su se sakupljati dobrovoljni prilozi i pokloni pa je do konca 1911. godine sakupljeno nekoliko hiljada kruna, što nije bilo dovoljno ni za najmanji početak. Stoga je zaključeno na XI sjednici Vakufsko-mearifskog sabora u BiH, održanoj 4. januara 1912. godine, da se osnuje islamsko sirotište i u tu svrhu dotiraju potrebna sredstva. Pa je tako za gradnju sirotišta odobreno 58.000 kruna, a za namještaj i održavanje 25.000 kruna.

Zemaljski sabor Bosne i Hercegovine donio je odluku da se, pored postojeće subvencije za vjersko-prosvjetne potrebe, pojedinim vjerskim institucijama dodijeli i čisto prosvjetna subvencija. Vakufska uprava iskoristila je tu priliku pa je za svoju prosvjetnu subvenciju istakla novogradnju i održavanje vakufskog sirotišta. Stoga je Zemaljska vlada, po davanju saglasnosti na cjelokupnu projektnu dokumentaciju, odobrila 100.000 kruna kao vid prosvjetne subvencije u izgradnju ovog doma.

Građevinski ugovor između centralne Vakufsko-mearifske zaklade (danas Vakufska direkcija), koju je zastupao njen direktor Šerif Arnautović, i građevinskog poduzetnika Saliha Ćeme, izvođača građevinskih radova, sklopljen je 14. aprila 1912. godine i ovjeren je u Gradskoj poreznoj upravi.  Jemac ugovora bio je trgovac i zemljoposjednik hadži Salih-aga Bičakčić. Nacrte za zgradu sastavio je istaknuti češki arhitekt Johann Dvorak, u to vrijeme vakufski inžinjer koji je također bio član Tehničkog kluba za Bosnu i Hercegovinu te inžinjer pri Zemaljskoj vladi, odnosno Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade (njem. Baudirektion der Landesregierung).

Ugovorena cijena građevinskog ugovora iznosila je 84.347 kruna. Ugovor je podrazumijevao zemljane, zidarske, klesarske, tesarske, krovne, stolarske i druge radove. Obratila se pažnja i na budući vanjski izgled fasade i krova, odnosno finim radovima i određenim ukrasnim elementima (ornamentikom) na zgradi. Na molbu vakufske uprave Gradsko poglavarstvo Grada Sarajeva izdaje građevinsku dozvolu. S obzirom da se radilo o humanitarnoj ustanovi, Poglavarstvo je udovoljilo zahtjevu vakufske uprave te oslobodilo istu od odmjeravanja građevinske pristojbe.

Tako su stvoreni svi uvjeti da se počne s izgradnjom ovog za grad veoma značajnog zavoda. Novogradnja zgrade islamskog sirotišta predviđena je na zemljištu centralne vakufsko‑mearifske zaklade (vakufsko zemljište) na ćošku ulica Logavina i Čadordžina, u sarajevskom naselju Vrbanjuša. S radovima se počelo 20. aprila 1912. godine, da bi potom zgrada bila završena 27. oktobra te iste godine. S obzirom na površinu i veličinu objekta, ovi radovi izvedeni su u rekordno brzom vremenskom periodu.

Tokom trajanja izgradnje među građanima Sarajeva pokazalo se veliko zanimanje pa su ljudi iz cijelog grada dolazili, gledali i pratili kako se podiže ovo veliko zdanje. I tako se u sarajevskom naselju Vrbanjuša, na jednom od gradskih brežuljaka, među kućicama i baštama te malim ulicama i sokacima „popeo gorostas“ od dva boja u kojem će skrovište naći blizu stotinjak djece. Bila je to, i danas je, velika građevina. Ona dominira tim dijelom grada, s prekrasnim pogledom na sve strane, a osobito na jug i istok grada. Prema sjeveru bilo je okrenuto glavno pročelje zgrade s malim cvjetnjakom s obiju strana ulaza. Također se i s istočne strane zgrade nalazio jedan cvjetnjak, odnosno cijela jedna bašča koja se održavala i o kojoj se vodila briga te je smatrana jednom od najljepših u gradu Sarajevu.

Sama zgrada obuhvata prostor od oko 1.640 kvadratnih metara (podrum 240 m², prizemlje 470 m², prvi sprat 470 m² i potkrovlje 440 m²). Oba boja (prizemlje i prvi sprat) imali su po 9 velikih dvorana (70 do 90 kvadratnih metara) koje su se koristile kao blagovaonica, spavaće sobe, škola, mekteb, te kao sobe za molitvu i igru / sport. Uz ove velike bilo je i nekoliko manjih prostorija: kancelarije, kuhinja, soba domara, bolnica, kupatila, garderoba i dr. Sve je bilo jednostavno podešeno i prostrano te je zadovoljavalo sve tadašnje zdravstvene, higijenske i estetske kriterije. Zgrada je također imala uvedenu vodu i struju, odnosno električnu rasvjetu. Govorilo se da je noću na mjesečini bio lijep prizor vidjeti tu građevinu dok su njeni prozori bili osvjetljeni lampama i žaruljama, prije nego su se djeca spremala utonuti u san.

Građevina je zvanično otvorena 17. januara 1913. godine. Na otvaranju su prisustvovale brojne zvanice, predstavnici i činovništvo Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, Zemaljskog sabora Bosne i Hercegovine, Gradskog vijeća i poglavarstva Grada Sarajeva te mnogi drugi iz kulturno-društvenog života grada. Kako se naglašava u Sarajevskom listu: „Zgrada je po najmodernijem načinu sagrađena te odgovara potpuno svojoj svrsi.“

Direktor vakufske uprave Šerif ef. Arnautović zahvalio se svesrdno Zemaljskoj vladi što je „svojski potpomagala“ ovaj poduhvat. Naročito se zahvalio poglavaru Zemaljske vlade Oskaru Potioreku te caru i kralju Franji Josipu I za „osobno“ zauzimanje. Potom se prisutnim građanima i zvanicama obratio i sam Potiorek, koji ističe da svi mogu biti ponosni ovim „novim uspjehom na polju prosvjete“ te da mu je želja „da ovaj zavod izvrši potpuno svoju zadaću“. Okupljene je pozdravio i sarajevski gradonačelnik Fehim ef. Čurčić, koji je istakao kako grad i domovina dobijaju „jednu novu instituciju“ u kojoj „će naša ljuta sirotinja biti smještena, naučena i nahranjena pa nam to mora svima suzu radosnicu na oči nagnuti.“

Vakufski direktor Šerif ef. Arnautović, pred okupljenim građanima i zvanicama, na otvaranju zavoda obraća se tvrdnjom da mu je to jedan od najugodnijih trenutaka „jer u ovom času po svom zvanju vrši jednu kulturnu, plemenitu i humanitarnu dužnost“ i u kojem ovaj „dobitak i napredak“ proglašava otvorenim.

Pa tako u svom obraćanju Arnautović kaže: „(...) sve zemlje, svi narodi i sve države davno su vidjele da je otvaranje ovakovih sirotišta jedna od najpotrebnijih ustanova za čovječanstvo, za ubogu sirotinju koja nema roditelja ni staratelja, koja je nemilosrdnim udarcem sudbine bačena patnjama i udarcima, i za koju se čovječanstvo mora pobrinuti.“ Ukoliko se ne pobrine za njih u cjelini, kako dalje kaže vakufski direktor Arnautović, onda će to imanentno ići „na štetu čovječanstva, na štetu cjeline“. Ova opomena vakifa važi i danas kad objekt služi drugoj, ali i dalje bitnoj i plemenitoj namjeni.

Vakufsko sirotište kao takvo svoju namjenu imalo je do 1941. godine, s tim da je 1924. godine Vakuf iznajmio prizemne prostorije sirotišta sarajevskoj općini za 11. narodnu osnovnu školu, u koju su polazili pitomci ovog sirotišta, ali i ostala djeca iz obližnjih mahala. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je jedno vrijeme korištena kao škola, a poslije toga do 1988. godine kao Dom učenika u privredi. Skupština Grada Sarajeva, kao tadašnji osnivač Historijskog arhiva Sarajevo, dodijelila je Arhivu 1989. godine na trajno raspolaganje ovu zgradu (tadašnji naziv ulice: Porodice Foht 90) za smještaj arhivske građe. Zub vremena, ratovi i nebriga učinili su ovu građevinu zapuštenom i zaboravljenom. Mnogima je danas prosto nevjerovatno da je ona 1912. godine uopće mogla izgledati onako lijepo i uređeno.

Historijski arhiv Sarajevo, prepušten sam sebi kao i mnoge druge ustanove kulture u našoj zemlji, preuzeo je brigu nad starim domom na Vrbanjuši. S obnovom i adaptacijom, odnosno stvaranjem kakvih-takvih uvjeta za čuvanje arhivskog gradiva, počelo se tek 2003. godine. Obzirom da Arhiv uglavnom iz svojih sredstava (izuzev 2008. godine kada su bila odobrena određena sredstva od strane Vlade Kantona Sarajevo) obnavlja prostoriju po prostoriju. To traje dugo i nedovoljno je da bi se ispoštovale odredbe utvrđenih međunarodnih arhivističkih standarda koji se odnose na objekte u kojima se čuva arhivska građa te UNESCO‑vih i EU konvencija o zaštiti i čuvanju arhivskog gradiva. No, uspjelo se bar zaustaviti propadanje ove lijepe građevine te osposobiti i učiniti pristupačnim veći dio unutrašnjosti.

Ova je građevina kroz Separat za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za Regulacioni plan "Logavina" Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo valorizirana kao objekt materijalne i nematerijalne baštine. Također je 228 arhivskih fondova i zbirci JU Historijski arhiv Sarajevo (koji se čuvaju u ovom objektu) od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglašeno nacionalnim spomenikom BiH u kategoriji pokretnih kulturnih dobara. Ako bi se ikad uradila rekonstrukcija građevine (mjere predviđene Separatom), ona bi mogla ići u proceduru za proglašenje nacionalnim spomenikom BiH.  

Splet mnogih okolnosti ili napose sudbina spojili su ovu građevinu i Arhiv grada da zajedno sa sarajevskog brežuljka na Vrbanjuši gledaju ovaj grad i svjedoče o minulim vremenima, sadašnjosti, podneblju i ljudima. Bez obzira na vanjski izgubljeni sjaj koji je imala, ova građevina nije klonula duhom, dapače, upravo ju je ta nova odgovornost da skrbi i čuva stare i zaboravljene (odbačene) spise i knjige, tu siročadi naše prošlosti i sadašnjosti, učinila ponovo svrsishodnom i vrijednom zadužbinom humanosti. S obzirom da smo svjedoci i živimo u vremenima kada pisano gradivo i baština u našoj zemlji olahko nestaju, možda je i najbolje da posljednje utočište arhivske građe bude staro vakufsko sirotište na Vrbanjuši.

(Članak je prvi put objavljen u 14. broju magazina Stav)