Ovo sam napisao u svoje lično ime i na svoju odgovornost

Dok sam se tokom poslednjih dvadeset i šest godina „bavio“ Srebrenicom bio sam opterećen prošloću, ali sam mislio na budućnost. Trudio sam se da ničim što radim, pišem ili govorim ne ugrozim budućnost. Zapravo, budućnost generacije rođene tokom i nakon rata, kojoj pripada moja kćerka, bila mi glavna vodilja – da njihova budućnost bude bolja od naše prošlosti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Danas sam, kao i drugi građani Bosne i Hercegovine, opterećen budućnošću.

Svako društvo, država, narod, ili narodi, sa iskustvom kakvo iza sebe ima Bosna i Hercegovina prolaze kroz proces suočavanja sa prošlošću – htjeli oni to ili ne. Taj proces može trajati dekadama i može biti uspješan ili neuspješan. Ne postoji skala kojom se može tačno izmjeriti napredak u tom procesu, ali ako bi postojala ta skala svakako na svom kraju ne može imati iste, ili čak gore pokazatelje od onih na početku. Do sada je prošlost bila „neizvjesna“ zbog „sukobljenih“ interpretacija i narativa, ali sada je naša država dovedena u fazu suočavanja sa neizvjesnom budućnošću.

Da bismo mogli sagledati prošlost i planirati budućnost moramo se nalaziti u vremenskoj odrednici koja se zove sadašnjost jer je to moguće samo iz te perspektive. Međutim, usljed razvoja situacije koja je kulminirala u drugoj polovini ove godine, naša sadašnjost je prestala da postoji. Svela se na nekoliko dana jer traje onoliko koliko traje period iščekivanja između posjeta zvaničnika američke administracije, ili odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Nacija, ili nove serije odluka Narodne skupštine entiteta Republika Srpska. A šta se to može sagledati i planirati u nekoliko dana? U najboljem slučaju naša sadašnjost se proteže do sljedećeg proljeća, ako je vjerovati optimistima. A o ratu se itekako priča – više nego ikada od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Ja sam dvadeset i šest godina govorio o prošlom ratu a nikada o nekom budućem, koji mi je nakon svega što je Bosna i Hercegovina prošla bio nezamisliv. Pri tome uvijek treba imati u vidu značenje riječi „rat“ jer ono što se dogodilo u periodu 1992.-1995. nije bio samo rat u kojem puca vojnik na vojnika, već je istovremeno bio etničko čišćenje, zločin protiv čovječnosti (čovječanstva) i genocid, kako piše u presudama međunarodnih sudova.

„Dodikovanje“ i „dodikizmi“

Do sada se odgovor na „dodikovanje“ svodio na jadikovanje. To je razumljivo sa obzirom na situaciju u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina i sa obzirom da je sve vrijeme narativ iz takozvane međunarodne zajednice bio da je njen suverenitet i integritet garantovan Dejtonskim sporazumom. Razumljivo je i zato što su ljudi koji predstavljaju institucije Bosne i Hercegovine pažljivo vagali svoje riječi trudeći se da dodatno ne zaoštre retoriku koja već mjesecima bijesni u javnom prostoru.

Radi konteksta pogledajmo nekoliko „dodikizama“ iz nedavne prošlosti.

13.07.2017. “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način”

Izjavio je Dodik u Bratuncu, gradu u kojem je na taj isti dan 1995. ubijeno na desetine Bošnjaka, istoga dana u Kravici, nedaleko od Bratunca, ubijeno preko 1,300 Bošnjaka, a pripadnici vojske i policije Republike Srpske toga istoga dana odveli moje roditelje i brata iz Potočara i nakon toga ih ubili. Maja 1992. godine u Bratuncu je na najbrutalniji način ubijeno najmanje pet stotina Bošnjaka.

10.07.2021. "Ima podataka da su tabuti prazni, da u njima nema posmrtnih ostataka, nego se samo stavi ime"

Izjavio je Dodik u momentu dok je devet tabuta sa posmrtnim ostatacima žrtava ležalo na podu Memorijalnog centra u Potočarima čekajući da budu ukopani sutradan.

23.07.2021. „Inzka je nazvao 'kretenom', te otvoreno izazvao da ga se kazni zbog negiranja genocida. 'Ovdje nemamo više šta da čekamo, poruka je svim Srbima…' Član Predsjedništva BiH kazao je kako se ne treba strahovati od sukoba, da ih neće biti, 'ali ako krenu preko entitetske granice, imat ćemo se čime braniti'. Dodik je na kraju konferencije za medije rekao: 'Genocid se nije desio'“

Dodikova izjava na dan kada je Visoki predstavnik nametnuo dopune u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

04.08.2021. „Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera… Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod… A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki i to samo konvertiti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani jer su oni konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu…“

Izjavio je Dodik o Bošnjacima povodom prijema u Sarajevu upriličenog za novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Da li sam bio uvijeđen Dodikovim izjavama? Jesam. Ali, štitio sam se tako što sam takve vijesti pokušavao potisnuti, barem do daljnjega. Ponekad bih prebacio na drugi TV kanal. Što se tiče same negatorske retorike, moj rezon je do sada bio sljedeći: sa obzirom da je stanje takvo kakvo jeste, da su izgledi da će se sa time prestati mali, onda barem analitičarima nisu potrebne ankete sa pitanjima da li priznajete presude međunarodnih sudova, ili šta mislite o Ratku Mladiću, na primjer, jer očiglednim i direktnim negiranjem genocida i veličanjem presuđenih ratnih zločinaca ona skala kojom se mjeri progres suočavanja sa prošlošću se sama icrtava pred očima svjetske i domaće javnosti.

Ali, opasnost koja je nastala Dodikovim najavama o disoluciji Bosne i Hercegovine, povlačenje konkretnih poteza ka derogiranju države, namjera da se, nakon napretka koji je ipak postignut i koji je bio u interesu svih građana Bosne i Hercegovine, stanje vrati dvadeset šest godina unazad, moja zabrinutost o tome kakav bi odgovor (kontrolisan ili nekontrolisan) na ove prijetnje i poteze mogao doći iz institucija BiH, odnosno iz Federacije, ili čak od grupa građana, priča o mogućem ratnom scenariju, neće nestati tako što ugasim TV ili prebacim kanal. A o ratu se priča svakodnevno od ljudi na ulici do svih TV kanala.

Usljed svih vijesti koje su do mene dopirale, u jednom momentu mi se učinilo da će se pokušaj razvaljivanja države, a onda i rat, desiti za nekoliko dana. Vratile su mi se slike iz 1995. godine. U takvom stanju napisao sam Facebook post koji su, na moju žalost, istoga dana objavili mediji. I dalje stojim iza onoga što sam napisao, ali to ne znači da mislim da je pisanje tog posta bila pametna odluka. Psovka koju sam upotrijebio u tom postu je odraz moje nemoći da u tom trenutku pronađem bilo kakav drugi odgovor na „dodikovanje“. Preuzeo sam je iz Dodikovog vokabulara i uputio sam je u svoje ime Dodiku lično i nikome drugom.

11. juli 1995.

Na kamenu temeljcu u mezarju u Potočarima piše „11.07.1995“. Bio sam član komisije koja je 2001. godine donijela odluku šta će pisati. Nigdje u Memorijalnom centru nije pisala riječ genocid sve do juna 2007. kada je Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling, pozivajući se na presudu Međunarodnog suda pravde iz februara iste godine, nametnuo Zakon o Memorijalnom centru i spomen obilježju za žrtve genocida iz jula 1995. godine. Na ovaj način riječ genocid je ušla u službeni naziv Memorijalnog centra kao institucije države Bosne i Hercegovine – koji je Milorad Dodik posjetio 16.04.2015. gdje je na kamen temeljac položio vijenac i u stavu mirno održao minut šutnje.

Kvalifikacija da je „u i oko Srebrenice“ jula 1995. godine počinjen genocid „nad Muslimanima Bosne i Hercegovine“ (citat iz presude) je dio presude Međunarodnog suda pravde iz 2007., i više presuda Međunarodog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetima protiv više pojedinaca. U svim tim presudama piše da su genocid počinili pripadnici vojske i policije Republike Srpske. Zabranu negiranja genocida u vidu amandmana na član postojećeg Krivičnog zakona BiH je donio Visoki predstavnik.

Presude za genocid donijete su od strane dva međunarodna suda od kojih je jedan ad hoc uspostavljen odlukom Vijeća bezbijednosti Ujedinjenih Nacija (na koje se Dodik inače poziva u vezi imenovanja Christiana Schmidta) a drugi je stalni međunarodni sud. Dakle, u tom smisu, Dodik i ostali negatori genocida mogu imati problem sa dva međunarodna suda i sa OHR-om, a sa Bošnjacima mogu imati problem jedino zato što su Bošnjaci „dozvolili“ da nad njima pripadnici vojske i policije Republike Srpske počine genocid. Po teoriji izučavanja genocida (genocide studies) dio negiranja genocida je da se žrtvama pripiše krivica za počinjeno – što bi značilo da počinilac nije imao drugog izbora već da počini genocid.

Koliko Republika Srpska može biti srpskija nego što je to već bila do sad?

Međutim, građani Bosne i Hercegovine kojima to smeta sa negiranjem genocida i veličanjem presuđenih ratnih zločinaca žive već dvadeset i šest godina i mogli su tako živjeti još dvadeset i šest. Ali građani koji osim ove države nemaju neku rezervnu, ili onih koji misle da mogu živjeti u nekoj novoj monoetničkoj državi, ne mogu živjeti bez države. Skoro svi sa kojima sam razgovarao plaše se da bi u slučaju samoproglašenja nezavisnosti Republike Srpske (bilo to moguće ili ne) sljedeći dio scenarija bilo samoproglašenje Herceg-Bosne. Ne smijemo se jednoga jutra probuditi u Bosanskoj Gazi - i tu ne mislim na sudbinu svoje generacije već na našu djecu.

A Republika Srpska je već toliko do sada bila srpska da teško može biti srpskija. Niti jedan društveni trend ili konkretan politički pravac nisu nakon Dejtona dovodili niti imali mogućnost da u pitanje dovedu apsolutnu srpsku političku i demografsku dominaciju u entititetu Republika Srpska. Sve drugo je bila obična retorika ili lista želja iza kojih nije stajalo ništa konkretno. Od momenta kada je postalo jasno, a već je odavno jasno, da Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji garantuje povratak na prijeratne adrese nije sproveden ni izbliza nekim očekivanjima i najavama (koja su bila nerealistična od samog početka) sve projekcije su ukazivale na to da je srpska dominacija, kako politička tako i demografska, u tom entitetu trajna kategorija. Šta onda Dodik hoće što već nije imao?

Broj Bošnjaka koji žive u entitetu Republika Srpska po mom saznanju ne prelazi 5%. Možda je taj broj i 10% ili čak nešto veći ali je u konstantnom opadanju i nikada se neće vratiti na nivo od prije nekih desetak godina kada je dostigao svoj maksimum. Dešavanja poslednjih mjeseci mogu ovaj proces samo ubrzati. Jesu li ti Bošnjaci nakon svega što su prošli i kroz šta i dalje prolaze prijetnja Dodikovoj Republici Srpskoj? Jesu li prijetnja Bošnjaci koji žive u Federaciji? Ako jesu, na koji način? Zašto bi bilo kome u Bosni i Hercegovini smetale Oružane snage Bosne i Hercegovine i SIPA u kojima je zaposleno nekoliko hiljada Srba koji u radu institucija na državnom nivou učestvuju ravnopravno sa pripadnicima druga dva naroda.

Dodik je nedavno naglasio da (glavni) problem nije u „Inzkovom zakonu“ već u odluci Ustavnog suda koja se odnosi na šume, te u zakonima i odlukama kojima je nadležnost sa entiteta RS prenesena na državni nivo. Dakle, radi se o nizu pitanja koja se tiču funkcionisanja države Bosne i Hercegovine a „Inzkov zakon“ je vrlo zgodno Dodiku poslužio kao izgovor da krene u razvaljivanje države – što je samo po sebi paradoks. Strani analitičari i mediji „dodikovanje“ vide kao njegov pokušaj da ostane na vlasti i zaštiti imovinu koju je stekao, i dovode ga u vezu sa nastojanjima Rusije da destabilizirajući Balkan Zapad drži u šahu. Ali, nije toliko bitan razlog „dodikovanja“ već posljedice koje ono može prouzrokovati, i koje je već prouzrokovalo. Vrlo je važno što su zabrinutost i strah od posljedica prisutni među ljudima u oba entiteta, pa čak i među onima koji su do sada Dodiku davali podršku.

Pozivanje na međunarodnu zajednicu, odnosno na poštivanje međunarodnog prava, uključujući Dejtonski sporazum, je apsolutno neophodno. Pozivanje na presude za genocid međunarodnih sudova je potrebno, ali ne može biti jedini garant opstojnosti države Bosne i Hercegovine – jer sa obzirom na sadašnja dešavanja to i nije.

Kada sam nakon čitanja presude Karadžiću 2016. godine izašao iz zgrade Haškog tribunala novinari su me pitali šta imam da poručim. Rekao sam, parafraziram: Ako ova presuda za genocid neće narodu nad kojim je genocid počinjen garantovati sigurniju budućnost od prošlosti onda ta presuda nema nikakvog smisla. Ako je najveći uspjeh odnosa međunarodne zajednice spram Bosne i Hercegovine presuda za genocid, a da se pri tome ovoj državi okrenu leđa, onda je ta presuda za genocid dio neuspjeha te iste međunarodne zajednice.

Situacija je ozbiljna i Bosna i Hercegovine mora biti spremna da se nosi sa predstojećim izazovima. A možemo pokušati prebaciti i na neki veseliji TV kanal. Tako silno priželjkujem da svane dan kada će vijesti u sedam ponovo biti dosadne. Volio bih utonuti u duboki san pa da se probudim na dan kada više niko ne spominje rat. Nažalost, vremena za spavanje nema, ali ja sanjam i budan.

Sanjam kako su naši bosansko-hercegovački politički lideri, svaki u skladu sa svojim tvrdnjama o vezama u svijetu, zajedno otputovali u Istambul, Moskvu, Vatikan, Berlin, Riad, Brisel, Vašington, London, i tako dalje, i tamo u ime svih građana Bosne i Hercegovine nam pribavili investicije – i za Srbe, i za Hrvate i za Bošnjake i za sve ostale.

Koliko svaki od takozvanih nacionalnih (van BiH se to zove etničkih) lidera tvrdi da ima veza u svijetu, svaki na „svoju stranu“, nema države na planeti kakva smo mi po jačini tih veza.

To u ovom trenutku izgleda kao utopija. Steta.

Sanjam ja a Bosna mi škripi pod nogama, i plače.

Sanjam ja, a budan sam vise nego ikad.