Haribovi zlatni medvjedi doživjeli su stotu godinu. Od nastanka tog slatkiša 1922. godine, stvorene su različlite sve vrste bombona i želea, ali nijedan nije postao toliko popularan kao medvjedići koje je osmislio njemački slastičar Hans Riegel.

Ipak, to nisu najstariji bomboni koji su se održali do danas. Postoji stoljetna tradicija slastica, od Hersheyjevih pločica mliječne čokolade (u prodaji od 1900.) do Spanglerovih tvrdih i mekih bombona (1907.), preko Tobleronea (1908.), Good & Plenty slatkiša (1893.) ili Mary Jane bombona sa puterom od kikirikija (1914.). No, Haribo brend ne samo da je preživio sve ove decenije, već nikada nije prestao rasti.

Godine 1920. godine njemački slastičar Hans Riegel otvorio je slastičarnu Haribo, što je bila skraćenica za njegovo ime, prezime i grad porijekla (Bonn). Hans je slao i distribuirao proizvod svojim biciklom i imao je samo jednu zaposlenicu, svoju ženu Gertrude, koja je kuhala šećer i melasu u stražnjoj prostoriji. Kako današnji PR firme Christian Bahlmann objašnjava, "često se kaže da je Apple rođen u kalifornijskoj garaži, a porijeklo naše firme bilo je prilično slično."

U svojoj prvoj godini kao trgovci slatkišima, Riegeli su se borili da steknu značajan tržišni udio i bili su blizu odustajanja. Ali 1922. godine, po uzoru na Fryers, britansku firmu koja se od 1864. godine bavila proizvodnjom mekih slatkiša, počeli su eksperimentirati sa želatinom i kukuruznim sirupom kako bi stvorili slatkiše primjerene djeci s mliječnim zubima.

Hans im je odlučio dati osebujan oblik, baziran na medvjedima, tradiciji iz planinskih područja zapadne Evrope kakvi su Pireneji, Alpe ili Schwarzwald.

Hvatanje i dresura smeđih medvjeda kako bi ih natjerali da plešu na popularnim proslavama bila je uobičajena praksa na evropskim sajmovima još od srednjeg vijeka. Iako je praksa zabranjena u Njemačkoj 1911. godine, Hans Riegel imao je priliku vidjeti zarobljenog medvjedića na sajmu u Bonnu, te ga je to inspiriralo da svojoj novoj liniji slatkiša da prepoznatljiv imidž.

Prvi mali medvjedi postali su kipovi od četiri do pet centimetara, deblji i viši od sadašnjih. Hans ih je prikazivao uspravno i ispruženih prednjih nogu, kao na sajmovima i u njemačkoj heraldičkoj tradiciji. Počeli su s dva različita okusa, jagoda i malina, a dvije jedinice prodavane su za peni. Prije Drugog svjetskog rata u ponudu su dodani medvjedići sa ukusom limuna, narandže i ananasa, a 1985. godine dodan je i šesti okus, jabuka.

Što se tiče konačnog oblika proizvoda, koji više podsjeća na simpatičnog medvjedića nego na rasplesanu zvijer, nastao je 1978. godine, nakon nekoliko varijacija u dizajnu.

Kako objašnjava Bahlmann, Hans Riegel je shvatio da su slatkiši, više od hrane, jestiva igračka, te da im vrijedi dati lice i definiranu osobnost koja ih čini privlačnijima. Nije se bojao preskočiti konceptualnu barijeru i potaknuti djecu da jedu ovu slatku verziju svojih ljubimaca i igračaka.

Bomboni s licima i očima, čak i s narativom osmišljenim da potaknu dječju maštu, postat će vrlo popularni u kasnijim desetljećima. Do 1935. godine Riegelovi su već vodili tvornicu sa 400 zaposlenih koja je proizvodila deset tona slatkiša dnevno. Komercijalni div u krizu je upao tek tokom Drugog svjetskog rata, razdoblja u kojem je glava porodice patila od depresije.

Godine 1946. jedan od sinova, Hans Riegel Junior, naslijedio je porodični posao. Bio je pravi intelektualac slastičarskog sektora, autor 1951. doktorske teze o razvoju industrije šećera prije i poslije Drugoga svjetskog rata.

Ova idlilična poslovna priča ima i svoju mračnu stranu, Firma je biola optužena za lošpe radne sulove za radnike a prozivana je i zbog odbijanja da se pridruži Sjećanju, odgovornosti i budućnosti, poslovnom udruženju stvorenom kako bi kompenzirali pojedince (disidenti, ratni zarobljenici, zarobljenici koncentracionih logora) koji su tokom Drugog svjetskog rata bili prisiljeni raditi u uvjetima ropstva. Haribo je u izjavi iz 2000. godine opovrgao da je pribjegao korištenju robovskog rada, ali neki historičari smatraju drugačije.