Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.
Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.
Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića, od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.
Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu.
Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.
Kako je zapisao Hazim Šabanović u tekstu Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.
U godinama dok je predavao u Učiteljskoj školi, Hamdija upoznaje dr. Karla Patscha, saradnika Zemaljskog muzeja i direktora i osnivača Instituta za istraživanje Balkana, koji ga potiče da krene skupljati rukopise i djela bosanskih pisaca. Saradnja s Patschom bila je kratka, ali je, kako primjećuje dr. Hamdija Kapidžić, ostavila dubokog traga u duhovnoj biografiji mladog Kreševljakovića.
Interes za historijsku nauku kod Hamdije Kreševljakovića preći će s vremenom u pravu strast. U dnevnoj i učiteljskoj štampi objavljivao je brojne prikaze i tekstove povodom pojedinih historijskih i pedagoških publikacija o Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat, u toku rata i neposredno iza njega. Monografijom Štamparije u Bosni za turskog vremena i prilogom Hasanaga Beširević-Pećki, objavljenih 1920. godine, Kreševljaković prelazi iz književnosti u svijet historije i tim radovima, zapravo, počinje ispisivati bibliografiju koja će na kraju njegovog života preći broj od tri stotine radova. Među njima su pretežno oni tekstovi bez kojih bi danas bilo skoro nemoguće istraživati određene aspekte historijskog i ekonomskog razvoja naše zemlje ili pojedine kulturne manifestacije bošnjačke tradicije.
Takve su njegove knjige, ali i pojedinačni tekstovi, poput onog Džamija Hodže-Kemaludina u Sarajevu iz 1940. godine. Kreševljaković u njemu ističe da je Sarajevo u prvim desetljećima 17. stoljeća dostiglo svoj vrhunac u razvoju, te je u to vrijeme imalo i najviše džamija. “Tada su bile 104 džamije. Na desnoj obali Miljacke bilo je 67, a na lijevoj 37 džamija. Jedna je džamija (Tabačka) bila bez munare, 45 ih je bilo s kamenom, a ostale s drvenom munarom. U 3 džamije bila je kamena munara s lijeve strane”, piše Kreševljaković, praveći, gotovo usput, odličan historijski presjek o džamijama u Sarajevu, te nabrojavši pojedinačno džamije uništene od dolaska Austro-Ugarske do 1940. godine,.
U eri šestojanuarske diktature Kreševljaković je prijevremeno penzioniran (1932), kada je kao prosvjetni i naučni radnik mogao uspješno djelovati. Ovaj događaj, međutim, imao je i pozitivnih posljedica na njegov naučni razvoj. “Neobično vrijedan, pasionirano udubljen u istorijske probleme, Kreševljaković je stalno bilježio razgovore sa starim esnafskim majstorima, pravio ispise iz starih zbirki (medžmua), sidžila, esnafskih deftera i hronika i tako neprekidno bogatio fond kojim se naročito obilno koristio u periodu pune naučne zrelosti. Pored toga, on je stalno prikupljao knjige, časopise i dnevne listove. O svemu je imao pregled i, što je za njega naročito karakteristično, znao je, zahvaljujući upravo fenomenalnom pamćenju, gdje se koji rad nalazi, pa čak i na kojoj se stranici nalazi neki detalj. Rijetko čija privatna biblioteka kod nas obiluje onako bogatim materijalom iz istorije Bosne i Hercegovine kao što je Kreševljakovićeva”, zapisao je Kapidžić.