Hamdija Kapidžić bio je historičar, autor i redaktor zbirki historijski značajne arhivske grade. Kao naučnik, koncentrirao se na istraživanje i obradu razdoblja Bosne i Hercegovine pod austrougarskom okupacijom (1878–1918). Na oba područja stvorio je djelo pionirskog i kapitalnog značaja. Svojim monografijama, studijama i edicijama historijske građe on je utemeljio historijsku nauku o savremenom periodu BiH.

Prema lično datim podacima, CV Hamdije Kapidžića izgledao je ovako. Rođen je u Bileći 1. februara 1904. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Mostaru 1924, a Filozofski fakultet – grupu historije i geografije u Beogradu 1928. Na istom fakultetu doktorirao je kod profesora Vase Čubrilovića s tezom Hercegovački ustanak 1882.

Kao srednjoškolski nastavnik, radio je u Državnoj šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu od 1928. do 1942. Zatim, od 1942. do 1948. bio je profesor u II muškoj gimnaziji, a direktor od 1945. do 1948. Inspektor Ministarstva prosvjete bio je 1948/49. Na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu je profesor od 1949. do 1952. Te godine izabran je za docenta za predmet Istorija naroda Jugoslavije – novi vijek na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1957. izabran je za vanrednog profesora, a 1962. za redovnog profesora. U novembru 1969. izabran je za šefa Katedre za istoriju na Filozofskom fakultetu.

Naučnim radom počeo se baviti 1930. s kraćim prilozima iz historije BiH XVIII i XIX vijeka. Sarađivao je u listu Gajret i Kalendaru Gajret s prilozima, od kojih su značajniji radovi objavljivani u Kalendaru od 1937. do 1940. U tom periodu istraživao je u arhivima u Beču i Dubrovniku i pisao radove naučno-istraživačkog karaktera. U toku rata (1941–1945) i poslije oslobođenja (do 1949) nije bio naučno aktivan zbog nepostojanja objektivnih uslova. Godine 1947. učestvovao je u osnivanju Društva istoričara BiH. U organu Društva Godišnjaku sarađivao je od 1949. godine. Bio je član Redakcije i glavni urednik.

Jedan je od osnivača Glasnika Arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, stalni saradnik, a od 1961. do smrti glavni i odgovorni urednik. U ličnim podacima koje je dao u Državnoj II muškoj gimnaziji u Sarajevu 25. XII 1945. u funkciji direktora naveo je da je oženjen, da ima troje djece, da su mu narodnost i vjera „srpska – muslimanska“, da živi s bračnim drugom u kućnoj zajednici, da je od 1931. godine uplaćivao u penzioni fond. Prvo dijete Hanifa rođena je 1935. godine, drugo dijete Nedžib rođen je 1938, a treće dijete Fadila rođena je 1944. Kći Hanifa je učenica u prvom razredu I ženske gimnazije. Od odlikovanja dobio je Orden rada II reda i Orden rada s crvenom zastavom. Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH (1964) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1969).

Redžić se, da bi upotpunio biografske podatke o Kapidžiću, obratio za pomoć njegovoj kćerki, prof. dr. Hanifi Kapidžić-Osmanagić, dopisnom članu ANUBiH i njegovom mlađem kolegi prof. dr. Fazliji Alikalfiću. Uz njihovu pomoć doznaje da za vrijeme gimnazijskog školovanja u Mostaru nije dobio smještaj u Gajretovom konviktu jer nije imao sredstava da plaća dom. Ipak, zahvaljujući kolegama, u konviktu je spavao kao „ilegalac“, a kao odličan đak, izdržavao se davanjem instrukcija iz raznih predmeta slabijim učenicima. Upravnik konvikta bio je Ahmed Đikić, brat pjesnika Osmana Đikića, jedan iz generacije prvih učitelja – Muslimana. On nije pravio neprilike Hamdiji Kapidžiću što „ilegalno“ spava u konviktu jer je bio đak s najboljim uspjehom.

Kao učenik VI razreda gimnazije, bio je nadzornik korepeticijama gradiva koje su se održavale u konviktu poslije podne. U svim poslovima veoma ozbiljan i savjestan, Hamdija Kapidžić bio je cijenjen među kolegama, ali su ga cijenili i njegovi profesori. Jednom sedmično tokom školske godine stariji učenici držali su predavanja mlađim, obično nekim književnicima, koja su organizirana u okviru Đačkog društva. Hamdija Kapidžić je, po sjećanju Alikalfića, pripremao predavanja, a izlaganja su mu bila iznimno zanimljiva. Hamdija Kapidžić se sam probijao i borio za egzistenciju, počevši od gimnazijskih dana, jer njegov otac Ibrahim nije mogao da se materijalno brine za Hamdijino školovanje.

Da bi studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, bitno mu je pomogla Gajretova stipendija. Studij historije upisao je 1924. godine i u roku diplomirao 1928. I kao student davao je instrukcije da bi pomagao u školovanju polubraće i polusestara, što je činio sve dok ih nije „na put izveo“. Njegovi glavni profesori bili su poznati historičari Vasilj Popović i Vasa Čubrilović. Zanimljivo je da mu je Vasilj Popović sugerirao da u svom prezimenu sufiks -čić promijeni u -džić (Kapičić – Kapidžić). Ovu sugestiju je prihvatio i od tada se zove Kapidžić.

Poslije diplomiranja, prvo namještenje dobio je u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji 1928. Imao je šest godina nastavničkog staža kada se 15. XII 1934. oženio. Supruga Mejra Smailbegović rođena je u Sarajevu, ali njena porodica Smailbegović potječe iz Tešnja. Njen otac Nedžib-efendija Smailbegović studirao je orijentalnu filozofiju (mautik) u Stambolu, a predavao je u Višoj sudačkoj školi u Sarajevu, koja je na neki način preteča visokog školstva u Sarajevu i u BiH. Sa suprugom Mejrom imao je troje djece: Hanifu (univerzitetski profesor), Nedžiba (ljekar) i Fadilu (pravnik, sudija). Supruga Mejra bila je od njega mlađa deset godina i bila je veoma lijepa. Period okupacije proveli su u Sarajevu.

U oktobru 1941. potpisao je Rezoluciju protiv ustaških progona Srba i Jevreja s grupom uglednih Muslimana, javnih radnika. Bio je duboko vezan za porodicu, volio je djecu i ženu. Uz naučni rad, ljubav prema porodici bila je njegova životna preokupacija. Prema starijem kolegi Anti Babiću ispoljavao je duboko poštovanje i iskreno prijateljstvo. Osjećao se kao sretan čovjek. Umro je ubrzo nakon odlaska u penziju, samo nekoliko dana poslije smrti Ante Babića 16. januara 1974.

Više od 40 godina života posvetio je naučno-istraživačkom radu, istraživanju i objavljivanju arhivske građe relevantne za historiju BiH pod austrougarskom okupacijom. Njegov naučni opus obuhvata oko 130 bibliografskih jedinica, oko 5.000 stranica, od čega većina otpada na knjige, članke i prikaze. Ovaj put ograničit ćemo se, podsjećajući na rad Kapidžića, na tri njegova najznačajnija rada.

Monografija Hercegovački ustanak 1882. najznačajnije je njegovo djelo. Objavljena je u Sarajevu 1959. godine, pošto je prethodno odbranjena kao doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1956). U našoj historiografiji to je prva cjelovita studija o ovom događaju koja je rezultat akribičnog temeljitog istraživačkog rada zasnovanog na izvornoj historijskoj građi koja se čuva u arhivskim centrima Beča, Sarajeva, Cetinja, Beograda, Zagreba.

Po širini istraživačke osnove, po obimnosti historijske dokumentacije i minucioznosti historijske analize, Hercegovački ustanak 1882. Hamdije Kapidžića spada u vrh bosanskohercegovačke historijske nauke savremenog perioda. Pristup monografskoj obradi problematike ovog ustanka nije bio i prvi kontakt Hamdije Kapidžića s historijskom materijom koja će postati sadržina njegovog naučnog djela. U svojim prvim historiografskim prilozima on je pokazao interes u smislu proučavanja položaja BiH pod austrougarskom okupacijom, o čemu govore članci o Događajima u Mostaru uoči okupacije 1887. godine (1931) i Dva priloga istoriji BiH, ustvari spisak lica koja su učestvovala u borbama protiv Austrougarske vojske kod Gračanice i Bosanskog Samca 1878. i Izvještaj pukovnika Davida iz Višegrada od 2. juna 1879. o borbi Višegrađana protiv Austrougarske vojske i padu Višegrada 4. oktobra 1878. Ove dokumente objavio je 1938. godine.

Mnogo ranije, čak dvije decenije prije završene monografije, autora je privukla ova tema da bi u Prilozima istoriji Hercegovačkog ustanka 1881–1852., objavljenim 1937. godine, najavio da će ovaj događaj motivirati njegovu naučnu preokupaciju da dobije oblik cjelovite naučno-historijske obrade. Uporedo, on je proučavao zbivanja izazvana austrougarskom okupacijom BiH, kao što je „otpor bosanskohercegovačkih Muslimana protiv Austro-Ugarske“, razmatran i objavljen u članku Gajretovog kalendara za 1938. godinu. Iste godine objavit će u citiranoj publikaciji kraći prilog o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, ličnosti koja će dobiti zapaženo mjesto u djelu Hercegovački ustanak 1882.

Djelom Hercegovački ustanak 1882. Hamdija Kapidžić je pokazao da ga kao istraživača interesuje ne samo istočna Hercegovina već opšti položaj i zbivanja u cijeloj BiH pod austrougarskom upravom. To je snažno potvrdio djelom Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, koje je objavio 1968. Skoro jednu deceniju (1959–1968) popunjavao je svoju bibliografiju radovima u znaku tematike okupacionog sistema koji je Habsburška Monarhija uspostavila i provodila u BiH do kraja Prvog svjetskog rata.

Sadržinu ove knjige podijelio je na dvije oblasti: političku i kulturnu historiju. Težište je na političkoj historiji, koja nije obrađena cjelovito, monografski, ali po analizama razmatranih pitanja predstavlja rezultat do sada najuspješnije izučenosti ovog razdoblja historije BiH. To nije ni kompaktna ni kompleksna historija austrougarske okupacije BiH, ali je još uvijek, ustvrdio je Redžić, naučno najbolje utemeljena knjiga i nezaobilazna historijska literatura istraživačima koji se bave proučavanjem ovog historijskog razdoblja.

U prilogu Austro-ugarski političari i pitanje osnivanja Univerziteta u Sarajevu 1913. godine Kapidžić obrađuje inicijativu zajedničkog ministra finansija Bilinskog, koji se zalagao za aktivniju i osmišljeniju kulturnu politiku u BiH. Po njegovom mišljenju, trebalo je u prvom redu pristupiti obrazovanju nastavničkog kadra i, s tim u vezi, pokretanje pravnih i filozofskih visokonaučnih kurseva. Suprotno Bilinskom, Potjorek je zastupao gledište da ne treba pustiti studente da svoje cjelokupne studije završe u Bosni.

Inače, zajednički ministar finansija Leon Bilinski kao odgovorni nosilac bosanske politike Monarhije nalazio se u središtu nekoliko istraživačkih Kapidžićevih priloga.

Poglavlju Kulturna historija pripada kratko saopštenje nazvano Bosanski Sabor i smrt Lava Tolstoja. Smisao saopštenja je da se pokaže kako je na primjeru obilježavanja smrti velikog ruskog pisca došlo do razilaženja Sabora i zajedničkog ministra finansija Burijana, koji je negodovao što je na taj način Sabor prekoračio nadležnost koju mu daje Ustav. Burijan je tražio od civilnog adlatusa Benka da na ovaj propust skrene pažnju Predsjedništva Sabora.

Posljednji prilog u ovom poglavlju nosi naslov Pokušaj osnivanja stalnog pozorišta u Sarajevu 1913. godine. I ovaj pokušaj potekao je od ministra Bilinskog, koji je nastojao da na taj način afirmira kulturnu misiju Monarhije u BiH. Motiv je bio da se osnivanjem stalnog Zemaljskog pozorišta u Sarajevu suzbije nacionalno kulturno djelovanje, u prvom redu srpski prestiž u kulturnom životu BiH. Generalno stanovište Bilinskog bilo je da se onemoguće antidinastički pozorišni komadi, što je trebalo da osigura repertoarska politika pozorišta.

Zanimljivo je da je komesar za grad Sarajevo Brodnik izradio elaborat o funkciji, zadacima i djelovanju Zemaljskog pozorišta u Sarajevu. U elaboratu je naglašeno da pozorište mora biti pod neposrednom upravom Zemaljske vlade da bi predstavljalo vaspitni i obrazovni faktor. Brodnik je smatrao da pozorište treba da nosi carevo ime. Za razliku od Bilinskog i Brodnika, Potjorek je bio mišljenja da bi osnivanje Zemaljskog pozorišta u BiH, privredno i kulturno zaostaloj zemlji, bilo preuranjeno i predstavljalo luksuz.

Bilinski je 27. I 1914. obavijestio Potjoreka da će pozorište nositi carevo ime. Već prije toga, postavljeni direktor Zemaljskog pozorišta u Sarajevu, raniji upravnik Osječkog pozorišta, iskusni pozorišni čovjek Mihailo Marković počeo je da prikuplja ansambl i da se brine o preuređenju i adaptaciji Društvenog doma kao privremenog rješenja dok se ne izgradi pozorišna zgrada.

Kapidžić je smatrao da je godina 1912. izrazito utjecala na pravac rješavanja jugoslavenskog pitanja, što je analizirao u studiji Previranja u austro-ugarskoj politici u Bosni i Hercegovini 1912. g. Austro-Ugarska politika u ovoj godini bila je izražena u stavovima prema omladinskim političkim akcijama u kojima je potvrđivana solidarnost s jugoslavenskim političkim težnjama omladine u Hrvatskoj i Srbiji. S tim u vezi je povezana inicijativa Zemaljskog poglavara generala Potjoreka u smislu izmjena strukture Zemaljske vlade. Naime, Potjorek je insistirao da se ukine funkcija civilnog adlatusa i uspostavi funkcija viceprezidenta Zemaljske vlade, koji bi bio potčinjen Zemaljskom poglavaru. Ovo njegovo stanovište prihvaćeno je i potvrđeno carevom odlukom od 1. aprila 1912. godine. Ukidanjem titule civilnog adlatusa, koja je zamijenjena titulom zastupnika poglavara zemlje u ličnosti šefa Zemaljske vlade, objedinjene su vojna i građanska funkcija.

Monografija Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba objavljena je posthumno, 2000. godine. U njoj Hamdija Kapidžić analizira značajna zbivanja u Hercegovini i Bosni koja su ispunila i obilježila pune tri decenije političke realnosti i odnosa između Hercegovine i Bosne. Reforme sultana Mahmuta II i odnos prema reformama djelovali su kao stožerni faktor sveukupnih kretanja u kojima su se isticale ličnosti protivreformskog i proreformskog opredjeljenja. Ali-paša Rizvanbegović se našao u samom središtu historijskih događanja.

Da bi Ali-pašu doveo na političku scenu, u kojoj će on potvrditi svojstva političkog prvaka, Hamdija Kapidžić je smatrao neophodnim da u osnovnim elementima prikaže porodično rodoslovlje Rizvanbegovića. To je stolačka politička porodica koja se javlja sredinom XVIII stoljeća. Uz porodično, već od početka njeni predstavnici uzimaju i lokalno prezime – Stoćević, po gradu Stocu, u kome su oni već rano postali kapetani. Najprije su se obogatili zakupom Stolačke malićane. Prvi stolački kapetan iz roda Rizvanbegovića bio je Zulfikar-kapetan. Pozivajući se na autore rodoslovija Rizvanbegovića, Hamdija Kapidžić navodi da je Zulfikar-kapetan imao (iz drugog braka) četiri sina: Ali-agu, Halil-agu, Omer-bega i Derviš-bega. Nije objašnjeno što su dva sina bili age, a dva begovi.

Po tradiciji, među braćom razvila se borba za prestiž, koja je dobila karakter građanskog rata u Hercegovini. U sukobu, braća su formirala tabore: mlađa braća oslanjala su se na domaće plemstvo, a starija su se orijentirala na zaštitu Porte. Francuzi su nekoliko puta oružano intervenisali da bi obustavili građanski rat koji je ugrožavao mir na hercegovačko-dalmatinskoj granici. General Marmon bio je na strani starije braće. Sukob je okončan pobjedom mlađe braće, čiji je voda Omer-beg postao stolački kapetan 1810. godine.

Francuske intervencije bile su praćene gubljenjem simpatija muslimanske javnosti, ali i pravoslavnih kaluđera i katoličkih fratara. Međutim, mir u Hercegovini nije bio uspostavljen jer su se iz Mostara bosanskom veziru suprotstavljali Dadići, koji su predvodili mostarske buntovnike.

Pisci, poput Hermana i Bašagića, nisu ostavili pouzdane podatke o stvarnom stanju u Mostaru poslije poraza Dadića. Hamdija Kapidžić zaključuje da je poslije smrti trojice braće Ali-aga ostao kao najozbiljniji član porodice Rizvanbegović da ostvari ulogu prvaka. On je 1813. postao muselim i kapetan u Mostaru. Na tom položaju ostao je skoro 20 godina. Stolačko iskustvo učinilo ga je poznatim i uglednim u cijeloj Hercegovini.

 

ZASTAVE

U cjelokupnom djelu Hamdije Kapidžića publikovani historijski izvori imaju veoma značajno mjesto – moglo bi se reći da edicije izvora stoje ravnopravno s njegovim monografijama i studijama. Među našim historičarima, piše Redžić, niko kao Hamdija Kapidžić nije toliko radio na pripremanju i objavljivanju historijske građe koja se odnosi na historiju BiH u drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX vijeka. Ovaj segment njegove naučne aktivnosti u dubokoj organskoj vezi je s njegovom metodologijom istraživača, koji se trudio da svaku svoju konstataciju potkrijepi pouzdanim izvornim dokumentom.

Arhivi u Beču, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Zadru, Dubrovniku predstavljali su rudnike u kojima je on tražio rudu koju će pretvarati i oblikovati u dragocjene metale historijske nauke. Po tome, Hamdija Kapidžić je koliko moderni historičar toliko i arhivski istraživač vanserijskog značaja. Naučni uspon Državnog arhiva BiH ne može se ni zamisliti bez doprinosa Hamdije Kapidžića, a pogotovo je zaslužan za pokretanje i značaj časopisa Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika BiH. Naučnom metodologijom bio je putokaz nekolikim generacijama historičara u BiH, koje su nastavile da dograđuju i proširuju saznanja o historijskoj fenomenologiji savremenog razdoblja BiH.

U publikovanju građe počeo je sa štampom. U izdanju „Svjetlosti“ objavio je četiri knjige odabranih novinskih članaka i kraćih informacija pod naslovom „Zastava o Bosni i Hercegovini“. To je novosadski dnevnik koji je izlazio od 1866. do 1878. Prva knjiga objavljena je 1953. godine, a posljednja četvrta, 1956; svake godine po jedna. U Predgovoru objasnio je motive kojima se rukovodio da pokaže kako je „Zastava“ pratila događaje u BiH dok je izlazila, pa je, s tim u vezi, dao kraći osvrt na zbivanja i položaj BiH u drugoj polovini XIX vijeka. On napominje da su posljednjih decenija turske vladavine u BiH objavljivani značajni listovi Bosanski vjesnik, Bosna, Sarajevski cvjetnik i Neretva, koji također sadrže dosta historijskog materijala o ne davnoj prošlosti BiH. Uz ove napomene nije dao obrazloženje u kontekstu svoje ocjene o značaju štampe kao historijskog izvora.