Vjerovatno najzaslužniji za popularizaciju borilačkih sportova među muslimanima, još od Muhameda Alija, uspijevao je ujediniti skoro čitav islamski svijet na dan svojih borbi. Osim što ga je krasilo uzorno ponašanje, skrenuo je pažnju širom svijeta na sebe i time što nikada nije poražen. Odjednom su mnogi dječaci iz muslimanskih porodica htjeli biti Khabib Nurmagomedov. Ipak, veliki problem čini to što je bavljenje MMA sportom u suštini zabranjeno u islamu. Srećom, stvari nisu izgubljene za mladiće koji žele biti šampioni ili imati vještine nalik Khabibovim, čak i oni stariji mogu osjetiti bar na nekom nižem nivou kako je biti u koži borca.
Mnoge bi moglo iznenaditi da je najbrže rastući sport u Bosni i Hercegovini posljednjih nekoliko godina brazilska jiujitsa. To je hvatačka borilačka disciplina u kojoj je cilj protivnika prisiliti na predaju, bez nužnog nanošenja povrede. Nastala je početkom 20. stoljeća u Brazilu. Porodica Gracie najvažniji je predstavnik brazilske jiujitse koju su transformirali iz japanske vještine džudo. Na svjetsku mapu došla je tako što je 1993. Royce Gracie, potomak od utemeljitelja, osvojio prvi UFC turnir. Vjerovatno utemeljitelji nisu ni slutili kakav će hit ova vještina postati među muslimanima širom svijeta.
Prema islamskom vjerovanju, Allah je zabranio udaranje u lice, a to potvrđuje i hadis koji poručuje: „Ako se neko bori, morao bi izbjegavati nanositi udarce u lice“ (Buhari, 3.734). Samim tim, profesionalno bavljenje boksom, kikboksom, MMA sportom ili bilo kojim drugim u kojem u spektru tehnika imamo udarce u lice, smatra se haramom prema vjerskim učenjacima širom svijeta. To ne znači da je apsolutno zabranjeno baviti se njima. Prema islamu, svaki musliman koji je to u mogućnosti bi trebao biti u dobroj fizičkoj formi. U prilog tome ide i bavljenje borilačkim sportom. Pa tako, ukoliko su vježbači propisno odjeveni i ne čine nijednu od zabranjenih stvari kao što je ranije spomenuto udaranje u lice, ne bi trebalo biti prepreke da se rekreativno bave udaračkim sportovima radi kontrole svoje tjelesne težine, samoodbrane ili samopouzdanja. Takvo treniranje moglo bi većini vježbača muslimana biti neinteresantno, jer ne bi mogli sparingovati i isprobati potencijalno usvojene vještine u realnoj borbi.
Sport koji bi se smatrao apsolutno dozvoljenim jeste hrvanje, čak postoje zapisi o priči koja veže poslanika Muhameda i ovaj u današnje vrijeme olimpijski sport.
Poslanik je već pet godina živio i širio svoje poslanstvo u Meki. Jednog dana šetao je i ugledao Rukanu, veoma poznatog čovjeka u Meki. Rukana je bio šampion u hrvanju toga vremena. Uvijek je gledao Poslanika kao na čovjeka koji propagira nešto što on nikako ne razumije i nije se pronalazio u islamu. Poslanik se dosjetio načina kako da ga pridobije. Prišao mu je i rekao „Hajde da malo hrvamo, pa nakon toga da malo razgovaramo“. Poslanik Muhamed je bez mnogo napora uspio nekoliko puta Rukanu srušiti na pod i poraziti ga. Rukana mu je rekao „Nikad nisam pobijeđen, kako ti je to pošlo za rukom?“ Poslanik mu je odgovorio: „Prava snaga leži u povezanosti s Allahom.“ Nakon toga je Rukana postao Muhamedov sljedbenik i prihvatio islam.
Sama činjenica da je Poslanik bio vješt hrvač govori dovoljno o toj disciplini, ali i o pogledu islama na borilački sport. Poslanik je časno i dostojanstveno porazio Rukanu ne udarivši ga u lice.
Vratimo se na brazilsku jiujitsu, ono što je dijeli od ostalih sportova propisna je odjeća za takmičenje i trening. Kimono (gi) koji je obavezan u brazilskoj jiujitsi pokriva sve dijelove tijela osim lica, šaka i stopala. Khabib Nurmagomedov porazio je mnogo svojih protivnika kombinacijom hrvanja i brazilske jiujitse, pa tako tehnike kojim je pobjeđivao u svoja posljednja tri meča (rear naked choke i triangle) obavezno su gradivo na samom početku učenja ove borilačke vještine, što može mnogim vježbačima biti interesantno. Napreduje se kroz pojaseve koji određuju i hijerarhiju na treningu. Početnici nose bijeli pojas i do konačnog cilja, crnog pojasa, moraju proći još tri (plavi, ljubičasti i smeđi). Prema vjerovanju učenjaka, samo takmičenje i sparing su dozvoljeni, dok god nije cilj nanošenje povrede protivniku, što je i načelo brazilske jiujitse.
Osim u Bosni i Hercegovini među Bošnjacima, hvatački sportovi razvijaju se strelovitim usponom i u arapskom svijetu. Na Bliskom istoku na svakom koraku postoje škole brazilske jiujitse i u milionima se mjeri broj vježbača. Pod pokroviteljstvom Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata pokrenuta je sportska organizacija pod nazivom ADCC. Dozvoljene tehnike borbe u toj organizaciji isključivo su one iz hrvanja, džuda i brazilske jiujitse. ADCC je toliko napredovao da se nekoliko turnira godišnje održi i u Bosni i Hercegovini, dok svjetsko prvenstvo prate milioni širom svijeta.
Ono što je bitno naglasiti jeste da bavljenje borilačkim sportovima ne uvjetuju godine i prethodno iskustvo, pa tako možete bez ikakvih predrasuda sa svojim mališanima posjetiti najbliži klub.
„Snažan vjernik bolji je Allahu i draži od slabašnog, premda u obojici ima dobra“ (Muslim).
