Rođeni Konjičanin hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman, žrtva fašizma i komunizma, s čitateljima Stava prije tri godine podijelio je svoja sjećanja na period života u kojem je prvo bio proganjan od njemačkog okupatora, a zatim i od komunističkog režima koji je uspostavljen u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.

Proganjali su ga, ispričao je, jer je „bio Bošnjak i musliman, drž’o do sebe, svog naroda i svoje vjere“.

Nijemci su ga uhapsili u Konjicu i s još 300 ljudi transportnim vozovima prebacili u Njemačku. Tri dana im nisu dali ništa da jedu. Tek nakon tri dana, kad su bili u Beču, dobili su nešto hrane.

Hadžija Ćamil je poslije godinu i po provedenu u radnim logorima, sa znanjem njemačkog jezika krenuo nazad, kući, gdje će zamalo izbjeći da ga pošalju u logor smrti u Jasenovcu, jer su ga ustaše zarobile u Sarajevu kada je namjeravao otići bratu u Zagreb. Ponovo ga je, kao i iz njemačkih logora, spasio načelnik Konjica Ćamil Hamza.

Ubrzo će partizani upasti u selo i mobilizirati ga. Nije se opirao jer, kaže, u njima je vidio antifašiste. Bio je pripadnik 29. divizije i ratovao po Hercegovini.

„Kad smo uhapsili jednu grupu Nijemaca iznad Jablanice, njih 20-ak, kaže mi komandir – 'Hodžiću, likvidiraj ih sa svojom jedinicom.' Ja mu kažem da neću, njih treba predati u komandu pa neka oni odluče, on mi skine činove, ali ih ne pobije. Kasnije se ispostavi da je među njima bio jedan građevinski inžinjer koji je napravio veliki broj mostova u Hercegovini. Slična situacija bude i s jednom grupom četnika, njih 40-ak. Zarobimo ih kod Boračkog jezera i ja ne dozvolim da budu likvidirani. Među njima je bio i doktor Draže Mihajlovića sa suprugom. Kasnije, kad sam bio u Zenici u zatvoru, odem u zatvorsku ambulantu, kad me doktor, zatvorenik kao i ja, pita otkud se znamo, a ja se sjetim da je to Dražin ljekar kojeg smo bili uhapsili. Kaže mi: ‘Hvala ti, živ sam zahvaljujući tebi.’ Znači, dijete drago, mi smo bili protiv fašizma i komunizma, ali nikad nismo bili niti smo ikad mogli biti kao oni. Hvala Bogu za to.”

Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, priključio se tadašnjoj miliciji, bio je na školovanju nekoliko mjeseci u Sarajevu, a onda se vratio u Konjic. U Ostrošcu, svom selu, bio je načelnik ispostave milicije. Poslije nekog vremena prebačen je u Livno, za načelnika milicije.

Hadžija Ćamil bio je posvećen svom poslu, no nikad nije ostavljao namaz i nikad nije postao član partije, a družio se i s džamijskim ljudima, među kojima i s mladomuslimanima, čije je ideje prihvatao. Bilo mu je jasno da su komunisti uzurpirali antifašističku borbu i da su nametnuli svoju ideologiju kao zvaničnu u novoj državi, novoj Jugoslaviji. To je komunistima bilo dovoljno da ga 1949. godine uhapse u Livnu.

Novinar Anes Džunuzović zabilježio je Hodžićevo svjedočenje o tome da su stigli DB-ovci iz Mostara i uhapsili ga na spavanju. Odmah su ga zatvorili u samicu i tri dana niko nije otvorio vrata, nisu mu dali ni vode ni hrane. Hadžiji Ćamilu tada nije suđeno u grupi s drugim mladomuslimanima, a te godine bila su velika hapšenja, više od 1.200 mladomuslimana je uhapšeno.

Njemu je kao pripadniku milicije suđeno skupa s Ademom Gerinom, policajcem iz Stoca. Osuđen je na osam godina zatvora, a Gerin na 13 godina. Odležao je šest godina u Zenici.

Na kraju razgovora za Stav hadžija Ćamil je u maju 2020. godine poručio da komunisti nikad neće ostaviti na miru muslimane, mladomuslimane.

„Često slušam kako smo mi bili saradnici okupatora, fašisti, a ja sam ponajbolji primjer da to nije istina. Primjer su i drugi. Mnogo je nas bilo u partizanima, a neka mi neko pokaže i jednog mladomuslimana koji je bio u nekoj fašističkoj vojnoj jedinici. Nema takvih. A vidim sve više nas izjednačavaju s četnicima i ustašama, pa ne mogu da povjerujem. Sve je to ja mislim samo zato što smo jednako antikomunisti, kao što smo i antifašisti, i što smo ih na kraju ipak uspjeli poraziti“, zaključio je hadžija Ćamil.