Dok sam razmišljao koju sliku da stavim za ovaj post, sjetio sam se jednog sjajnog momka, palestinskog studenta medicine u Tuzli, koji je 4-5 godina u toku studiranja stanovao na razmeđu Batve i Tušnja, dva kultna tuzlanska mahalska kvarta. Zvao se Elif, prezime mu ne znam, ali prva asocijacija na Elifa bila je njegova garderoba. Uvijek je bio u bijelim bojama, uvijek, pa čak i zimi, kad je bijelo teško kombinovati.
Ja sam te 76-te ili 77. imao 15 godina, Elif možda 21 ili 22. Govorio je bosanski jezik dosta dobro i često bismo se sretali kod čuvenog Tušanjskog podvožnjaka, preko kojeg je išla pruga za rudnik soli Tušanj. Na tridesetak metara udaljenosti bila je kultna čitaonica "Tušanj", mjesto i izvor najjačih tuzlanskih likova i kultnih čaršijskih zajebancija.
Jednog kišnog dana, kako i odakle Elif, junak ove priče, kasnije doktor u Gazi od 1978, ušao je u čitaonicu sa nekim pozamašnih gabarita, zamotanim u neki pak papir, neodređenim artiklom. Očito je bilo da se sklonio od kiše, on i artikl.
Kako smo ga svi voljeli, odmah je krenula konverzacija, i naravno, kako mahalci hoće sve "razabrati", pitali smo ga, šta je to zamotano u papiru? Pomalo stidno i sa dozom nelagode, kako to priliči dobro odgojenim ljudima, Elif je otkrio smotanu stvar i pred nama je bljesnula na velikom hamer papiru nestvarna ljepota dvadesetak original razglednica Gaze i palestinskih krajolika. Gore je, nekim velikim crvenim slovima, Elif ispisao "Moja domovina Palestina". Cijeli volšebni Elifov uradak koji se "složi" za 45 minuta "ljubavi", bio je dogovoreni poklon Elifa, osnovnoj školi "Jusuf Jakubović" koju je završio i autor ovog posta, a koji bi krasio jedan od zidova školske aule.
Pišem i plačem. Da, baš tako, pišem i plačem. Svjedočimo genocidu u Gazi, svjedočimo slikama koje zorno predskazuju sudnji dan. Svjedočimo sumraku civilizacije i tišini međunarodnog poretka. Svjedočimo smrti. Blizu 6500 ubijene djece za 40 dana. I još toliko starijih osoba.
Gdje je moj Elif, ne znam. Već je prošlo 45 godina od njegovog povratka u Palestinu. Znamo sigurno da je bio ljekar u svojoj otetoj zemlji. Zbog tih Elifovih razglednica, postavio sam sliku, nerazorene i lijepe Gaze. One Elifove Gaze koje je Elif sanjao i vratio joj se nakon 4 bosanske godine. Tama nikada nije pobijedila svjetlost, pa neće ni sada.
Molim te, Bože, usliši naše dove za mir u Gazi i cijelom svijetu. Dove za prestanak masakriranja djece, dove za puštanje i oslobađanje izraelskih talaca. Dove za prestanak tiranije nad jednim narodom samo zato što su muslimani. Dove i molitve za pobjedu meleka nad šejtanom, dove i molitve koje dolaze iz dubine srca svih dobrih ljudi koji su digli svoj glas protiv genocida nad Palestincima. Mole se za Palestinu bogobojazni i čestiti, i katolici, i pravoslavci, i Jevreji, i budisti, i hindusi.
Molimo te, Bože, koji si Jedan Jedini, za sve nas na ovom svijetu koji u Tebe vjerujemo. Ako je živ, sačuvaj nam dr. Elifa, dobrog čovjeka sa razglednicama. Molimo te, Bože, podari lijepi džennet nevino ubijenim Palestincima i nevinim Izraelcima. Ti najbolje znaš gdje ćeš koga smjestiti za ovo što se u Gazi dešava već 70 i više godina, i svakom ćeš čovjeku djela mjeriti po onome koliko smo bili prisutni ili skretali s Tvog puta.
I molimo te, Bože, učini da bude Gazi opet ona sa Elifovih razglednica. Svijetla, lijepa i puna Tvoje milosti. Jer samo Ti kad kažeš da nešto bude, ono i bude. E, To Tvoje "neka bude" čekamo sada cijeli dunjaluk ili svijet, kako ko voli, i to više nego ikad. Ili nas "pometi" ili nas "uputi i promijeni", još jednom u produžetcima.
Amin.
