Muslimani iz Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, u svojoj povijesti imali su jedan period u kojem punih deset godina niko iz naše zemlje nije otišao na hadž. Bilo je to za vrijeme Drugog svjetskog rata i u prvim godinama komunističke Jugoslavije, u vrijeme možda i najintenzivnije represije prema muslimanima. No, jedan neočekivan događaj natjerao je vlasti komunističke Jugoslavije da u godinama poslije 1949. muslimanima dozvole odlazak na hadž u sveta mjesta Meku i Medinu. Naime, nakon sukoba s Informbiroom, Jugoslavija je nastojala da se otrgne od utjecaja Sovjetskog Saveza i shodno tome tražila je izlaz iz političke i privredne izolacije u kojoj se nalazila, te je pokušavala popraviti odnose s moćnim zapadnim zemljama, ali i s državama iz Afrike i Azije. Vodstvo Jugoslavije uvidjelo je da Islamska vjerska zajednica može biti od pomoći u popravljanju imidža i uspostavljanju veza između Jugoslavije i arapskih i muslimanskih država Azije i Afrike, posebno u trenucima kada je Jugoslavija donijela odluku da se kandidira za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. 

S tim ciljem 1949. godine na hadž je, prvi put nakon deset godina pauze, otputovala delegacija hadžija iz Jugoslavije, među kojima su bili: reisul-ulema Ibrahim Fejić, njegov pomoćnik Murad Šećeragić, predsjednik Vjerske komisije za Bosnu i Hercegovinu Hasan Ljubunčić, predsjednik Vakufa za Makedoniju Šaip Šerif i činovnik iz Prištine Sinan Hasani. Delegacija je tokom svog putovanja posjetila Egipat, Siriju, Saudijsku Arabiju, Liban i Tursku.  

Jugoslavenski poslanik u Egiptu Miloš S. Moskovljević o posjeti hadžija Egiptu napisao je ovako: “Ideja da se pošalje jedna grupa naših muslimana na hadžiluk vrlo je dobra i njeno ostvarenje je preduzeto u pravo vreme. Zbog protivdržavne propagande jedne preostale grupe četničko-ustaških monarhista ovde su posle rata širene najneverovatnije vesti o našoj zemlji, a naš propagandni rad izgleda da je rđavo organizovan i pogrešno vođen, tako da nije imao nikakvog efekta. (...) Pošto se već osećao preokret u raspoloženju egipatske javnosti prema našoj zemlji, dolazak hadžija je došao u pravi čas. Njihov dolazak i odlazak na hadžiluk, poseta rektoru Al-Azhara, klanjanje u džamijama, intervju i prijem novinara u njihovu čast – sve je to razglašeno po celom arapskom svetu, odjeknuće tamo vrlo dobro i stvoriće dobro raspoloženje za našu zemlju.” 

Da bi Jugoslavija popravila svoj imidž u arapskom svijetu, bilo je potrebno pobiti tvrdnje jugoslavenske emigracije, koju su u arapskim zemljama plasirala udruženja “Srba-muslimana” i “Hrvata-muslimana”. Oni su upozoravali na progon muslimana u Jugoslaviji, što se posebno odnosilo na procese protiv organizacije “Mladi muslimani”, tražeći od arapskih država, a i zapadnih, da izvrše pritisak na Jugoslaviju da oslobodi uhapšene muslimane. Koliko su se bojali emigracije, pokazuje podatak da su hadžije iz Bejruta otišle u Damask bez prethodne najave kako ne bi ostavile prostora jugoslavenskoj emigraciji da reagira na njihov dolazak. 

O tome kakav je rezultat imao odlazak na hadž, opisao je otpravnik poslova Poslanstva FNRJ u Bejrutu Lazar Lilić, koji je kazao kako je dolazak delegacije hadžija pao u odličan čas doprinoseći povoljnom stavu arapske javnosti o pitanju glasanja za Jugoslaviju u Ujedinjenim nacijama. Sirija je pred Arapsku ligu izašla s prijedlogom da kao blok glasaju za kandidaturu Jugoslavije. 

Po povratku u Jugoslaviju članovi delegacije poslali su zajednički izvještaj predsjedniku Josipu Brozu Titu, u kojem, između ostalog, navode i mogućnosti za ostvarivanje vanjskopolitičkog utjecaja, te su predložili za početak tri stvari koje treba učiniti: poslati na Univerzitet Al-Azhar što više studenata iz Jugoslavije, u Jugoslaviji pokrenuti list o vjerskom životu, u Saudijskoj Arabiji osnovati diplomatsko predstavništvo te održavati kulturne veze s jugoslavenskim iseljenicima u Turskoj.      

U Glasniku IVZ-a iz 1950. godine objavljen je tekst u kojem se daje pregled putovanja na hadž pod naslovom “Prvi hodočasnici iz nove Jugoslavije”. Sumirajući putovanje, u tekstu stoji ovako: “Naše su hadžije na ovom putovanju u svima mjestima gdje se nalaze politička pretstavništva Federativne Narodne Republike Jugoslavije bili toplo primani od strane tamošnjih naših pretstavnika, koji su omogućavali našim hadžijama, stavljajući im na raspolaganje sve svoje usluge, da nesmetano nastave svoj put i da izvrše namijenjenu vjersku dužnost. Naše hadžije duguju im nezaboravnu zahvalnost. Putovanje reisul-uleme i njegovih prijatelja na hadžiluk u Meku iziskivalo je teških napora i materijalnih žrtava. No to ne treba žaliti. Lažna i tendenciozna propaganda koju stalno i uporno šire neprijatelji naše države i ratni zločinci, koji se kriju po zemljama Bliskog istoka, bila je stvorila u tim zemljama takvo mišljenje o položaju muslimana, da se čovjek mora zaprepastiti. O našoj zemlji pisano je u tamošnjoj štampi, da se muslimani u Jugoslaviji masovno ubijaju, da je sve muslimansko sveštenstvo poubijano itd., itd. U svojim izjavama datim pretstavnicima tamošnje štampe, koji su stalno opsjedali naše hadžije od Kaira do Istanbula, kao i najvišim vjerskim pretstavnicima, grupama i pojedincima svih islamskih zemalja, oni su ove klevete na našu zemlju najenergičnije opovrgavali i dokumentovanim izlaganjima dokazivali neosnovanost i lažnost takvih vijesti. To isto su oni učinili i u dodiru sa našim nekadašnjim iseljenicima, naročito u Turskoj, koji su bili našim hadžijama veoma zahvalni na datim obavještenjima. Na taj način naše hadžije ne samo da su izvršili na ovom putovanju vjersku dužnost hadža nego su istovremeno, kao dobri patrioti, svagdje gdje su dolazili činili uslugu svojoj domovini, razbijajući sve klevete naših neprijatelja.” 

PUT NA HADŽ 

Tokom 1950. i 1951. godine u Glasniku IVZ u nastavcima je objavljen putopis “Put na hadž” autora Hasana Ljubunčića, predsjednika Vjerske komisije za Bosnu i Hercegovinu. 

“Jednog lijepog septembarskog jutra, na izmaku ljeta, napustilo je nas petorica naše drago Sarajevo, ostavljajući u njemu svoje mile i drage, svoje prijatelje i drugove, da se uputimo u daleke nam a nepoznate krajeve, gdje se nalaze Meka i Medina, kuda su u isto vrijeme sa svih strana svijeta hrlili mnogi muslimani da se odazovu vjerskoj obavezi hadža. Iz Sarajeva vodio nas je put preko Konjica, Mostara i Posušja za Split, gdje je trebalo da se ukrcamo na jedan naš parobrod koji je išao za Aleksandriju. 

Prolazeći kroz Jablanicu, mi smo se naročito zaustavili da vlastitim očima pogledamo divovsku izgradnju velikog električnog džina, koji će biti ponos i dika naše Herceg-Bosne, a i velika snaga njene buduće izgradnje. Taj veliki električni džin treba da dostigne skoro najveće električne centrale na svijetu. Gledajući to veliko djelo ruku naših radnika, grudi su nam se napinjale od ponosa, mi smo od radosti uskliknuli da Bosna nije više sirotica kleta i da više nikada neće biti sredstvo za potkusurivanja – kakvu ulogu je dugo igrala u svojoj teškoj prošlosti. Ostavljajući tlo Hercegovine i prelazeći u Dalmaciju, mi smo se i nehotice potsjećali na ona nekadašnja ružna vremena, kada se politički kapital pravio na račun vjerskih mržnja i netrpeljivosti i kada je Dalmatinac u muslimanu gledao nešto što nije bilo ni nalik na čovjeka”, zapisao je Ljubunčić.  

Dalje opisuje put od Splita do Bejruta dug 3.050 kilometara, koji su prevalili za četiri dana i četiri noći. 

“Navečer, sjedeći u udobnom salonu broda, najviše smo razgovarali o položaju muslimana u novoj Jugoslaviji, upoređujući taj položaj sa onim u prošlim vremenima. Danas su muslimani u novoj Jugoslaviji posve ravnopravni sa svima drugima. Oni se više ne osjećaju kao nekada građanima drugog reda. Nema više prosjaka muslimana, niti nezaposlenih kao nekada. Svaki posao i svaki položaj u novoj Jugoslaviji jednako je pristupačan muslimanu kao i svakom drugom građaninu – prema njegovoj sposobnosti. Nekada je sam periferijski položaj muslimana u Bosni i Hercegovini ugrožavao njihov opstanak i davao povoda raznim krstaškim pritiscima na njih. Netrpeljivost prema muslimanima u staroj Jugoslaviji ispoljavala se i kroz državnu politiku. Muslimani su se osjećali kao u mišolovci, osuđeni na tihu likvidaciju. Kao posljedica takve nezdrave politike prema muslimanima bio je pokušaj četnika u prošlom ratu da ih fizički istrijebe. Takvo fizičko istrebljenje muslimana spremale su i ustaše”, navodi Ljubunčić. 

Prva destinacija bio je Bejrut, luka u kojoj su se hadžije iskrcale s broda. O Bejrutu je Ljubunčić zapisao da je glavni grad Libana s približno 350.000 stanovnika. Liban je, navodi on, postojbina Feničana, poznatih trgovaca. “I danas u Bejrutu trgovina dominira nad svim. Njoj se sve podređuje. Trgovina reguliše sve odnose. Najglavnije je da trgovina cvjeta. Svaki građanin je trgovac. Svako ima da vam nešto proda ili od vas nešto da kupi. Kakav god novac ponudite trgovcu u Bejrutu, on vam ga prima i obračunava po dnevnom kursu. U Bejrutu se trguje i po danu i po noći. Trguju znani i neznani. Cijene robi nijesu stalne. Za svaku stvar treba se pogađati”.  

Iz Bejruta nastavili su avionom za Kairo. 

“U Kairu su nas posjetili mnogi novinari. Svi su htjeli da znaju kako žive muslimani u Jugoslaviji. Mnogo su se interesovali o odnosima sa Informbiroom. Našu su zemlju smatrali nekom čudovišnom zemljom koja uspijeva da očuva svoju nezavisnost i da se suprotstavlja najvećim silama u borbi za ravnopravnost. Tih dana su sve novine u Kairu pisale velike članke o nama, o našoj zemlji i o životu muslimana kod nas”, zapisao je Ljubunčić. 

U svome putopisu navodi koje su znamenite džamije posjetili, te da su bili u starom islamskom Univerzitetu Al-Azhar. Ističe kako se šejh od Al-Azhara posebno interesirao da li će Jugoslavija ponovo slati svoje studente na ovaj univerzitet. Zatim opisuje svakodnevni život u Kairu, grad, njegove znamenitosti, kao i posjetu piramidama u Aleksandriji. 

Nakon devet dana u Egiptu, mnogo sastanaka, delegacija predvođena reisom Fejićem nastavila je put avionom ka Džedi, ka Saudijskoj Arabiji.  

“Prije odlaska u Meku obavijestio nas je jedan činovnik, da smo proglašeni vladinim gostima. Stavljen nam je na raspoloženje automobil. Sve troškove koje budemo učinili za vrijeme boravka u Hidžazu, snosiće država. Rekao nam je i to da je za nas rezervisano mjesto u hotelu u Meki. Tom prilikom mi smo bili svjesni da se sve te počasti nama ukazuju radi ugleda naše zemlje koji ona uživa u stranom svijetu, pa i u Hidžazu”, navodi autor putopisa.  

OBREDI HADŽA 

“Čim smo se raspremili kod našeg delila Sejid Mensura Alevije, mi smo zajedno s njime pošli u Haremi-Šerif. Iako je bilo 2 sata poslije pola noći, u Harem i-Šerifu bilo je mnogo hadžija, koje su obilazile (tavaf činile) oko Kjabe (Bejtulaha). Harem i-Šerif je bio osvijetljen sa više hiljada električnih sijalica. Sve je blještilo u svijetlu žarulja. U jugoistočnom dijelu Harem i-Šerifa nalazila se Kjaba, crna kuća, prekrivena crnim štofom na kome se podvrh nalazi pojas zlatom izvezenih ajeta. I mi smo se umiješali u masu hadžija i sa svojim delilom na čelu obišli smo Kjabu sedam puta, ponavljajući za delilom propisane dove. Poslije toga obreda klanjali smo po dva rekata uz samo vrelo Zem-zem, čije smo vode poslije toga pili. Zatim smo se uputili kroz vrata ‘Babu Safa’, prema Safi. Tu smo kroz jednu mekansku ulicu išli od Safe do Merve i od Merve do Safe sedam puta. Tako smo izvršili prvi obred koji čine hadžije čim dođu u Meku. Mi smo se smjestili i ostali kod našeg delila iako nam je bilo rečeno da su nam rezervisana mjesta u hotelu. Naš delil je dosta dobro govorio našim jezikom. On je dolazio u Bosnu, kod njega su prije rata dolazile hadžije iz Jugoslavije, i on je tako naučio naš jezik. On je izražavao veliku želju da opet dođe u Bosnu”, napisao je Ljubunčić nastavivši opisivati Meku, njenu prirodu, arhitekturu, ljude i znamenitosti. 

“U Meki vjera dominira nad svim. Vjeri se dobrovoljno sve podređuje. Sve je u pobožnom znaku. Molitva je u svakoga na ustima. Međusobni odnosi među ljudima obojeni su vjerskom trpeljivosti. Od svakoga se traži da vrši vjerske dužnosti. Velika je vjera u Boga. Vjera kontroliše sve. Mnoge hadžije bolesne od raznih bolesti dolaze na hadž, vjerujući da će se na taj način izliječiti”, zapisao je Ljubunčić. 

U svome putopisu navodi kako su svih pet jugoslavenskih hadžija bile pozvane na tradicionalnu večeru koju priređuje kralj Ibni Saud u Meki u čast hadžija. Na posebnim pozivnicama bio je zlatom ispisan tekst. Osim poziva na večeru, u poruci je pisalo i to da se od posjetitelja očekuje da neće tražiti pjesme i svirke i da neće držati nikakve govore.   

“U vrh stola sjedio je za večerom sam Ibni Saud, opkoljen visokim gostima iz pojedinih islamskih zemalja i svojom svitom. Među tim gostima mi smo primijetili i bivšeg palestinskog muftiju El-Huseina, koji je kod nas ostao u vrlo ružnim uspomenama radi pomaganja organizacije Handžar-divizije za vrijeme okupacije”, navodi se u putopisu.  

Opisujući odlazak na Arefat, Ljubunčić je napisao: “Boravak na Arefatu ispunjen je molitvom i pobožnošću, učenjem i pjevanjem ilahija i kasida, svečanim obilaskom okolnih brda, naročito Džebeli-Rahmeta, za koje se vjeruje da je na njeg sišao Adem pejgamber iz dženeta. Na ovom brdu i sada imaju izvjesni ostaci od džamije za koju se priča da ju je gradio Ibrahim pejgamber. Na ovom brdu učio je hudbu naš pejgamber kad je izlazio na Arefat. Na Arefatu se izmjenjuju posjete među hadžijama. Kako smo mi bili u najbližem komšiluku sa nekim turskim hadžijama, s njima smo se najviše družili, s njima smo najviše vodili razgovore i fotografisali se nekoliko puta. Turske hadžije mnogo su se radovale tome što su nas vidjeli i što su s nama razgovarali. Oni kažu da će moći o nama pričati našim mnogobrojnim zemljacima iseljenim u Tursku, koji su zabrinuti za nas, jer od početka rata oni nemaju tačnih vijesti o nama. Turci kažu da su oni za nas bili zabrinuti kao za muslimanima, pa kad su od nas čuli da kod nas postoje vjerske slobode i da se kod nas samo ne smije više koristiti vjera u političke protunarodne svrhe, oni su se radovali i dizali ruke prema nebu, moleći Boga za dug život Maršala Tita. Turci su se čudom čudili kada su čuli da se kod nas slobodno može nositi fes i ahmedija, jer je kod njih to bilo strogo zabranjeno. Na Arefatu su Turci mnogo učili ezane; prosto je izgledalo kao da se natječu ko će bolje da prouči ezan”. 

Ljubunčić je detaljno opisao boravak na Muzdelifi, te odlazak na Minu prvog jutra Kurban-bajrama. 

“Čim smo se smjestili, trebalo je da idemo izvršiti jednu dužnost radi koje se hadžije svraćaju na Minu. Mi smo išli od naše nastambe jedno 150 m do jednog ograđenog i debelog ozidanog stupa, koji se nalazio nasred puta. Oko toga stupa se tiskala gomila hadžija. Svaki pojedinac je gađao u kameni stup sa sitnim kamenčićima sedam puta. Toga istoga jutra kolju se kurbani u blizini Mine. Kako je već bila zavladala nesnosna vrućina i kako je sunce bilo vrlo pripeklo, mi se nijesmo usuđivali da idemo na otvoreno polje, već smo dali našem delilu po 53 rijala i zamolili ga da za svakog od nas kupi po kurbana i da ih pokolje. Poslije klanja kurbana krenuli smo u Meku radi obaveznog tavafa koji se vrši prvi dan bajrama. Čim smo došli u Meku, krenuli smo prema Haremi-šerifu. Kući delilovoj nijesmo navratili. U krugu Haremi-šerifa uzeli smo abdest i uputili se prema Kjabi. Kroz Haremi-šerif i oko Kjabe ide se bosonog. Bilo je pred podne. Vrućina je bila ogromna. Po nogama je pržio usijani pijesak toliko da sam otskakao od zemlje. Nešto je manje bilo usijano mramorno kamenje kojim je bio popločan prostor oko same Kjabe. Dok smo unišli u Haremi-šerif primijetili smo neke ljude na ravnom krovu od Kjabe i jednoga koji se slobodno u jednoj korpi, obješenoj na konopu, kretao oko Kjabe spuštajući se i dižući pomoću kolutova. Taj čovjek u korpi otkopčavao je pokrivač s kojim je sva Kjaba bila zastrta. Ljudi na krovu skidali su stari pokrivač sa Kjabe i stavljali novi. Kad smo došli do same Kjabe, primijetili smo da je stari pokrivač na mnogo mjesta već bio oštećen. To su hadžije otkidale od njega komade da ih ponesu u svoja mjesta, pa da ih uokvirene stave u mjesne džamije ili da s njima pokrivaju mrtvace kada ih nose u tabutima. Kada su razotkrili Kjabu, moglo se vidjeti da je ona zidana od krupnih komada sivo-crnog kamenja koje liči na naš neuglađeni granit. Takovog kamenja ima dosta u okolici Meke. Poslije Zijareti-tavafa i izvršenog Saja hadžije stiču pravo da se šišaju, uređuju svoje brade, da skinu ihrame i obuku svoja civilna odijela. Po završetku Saja mi smo svratili kod najbližeg brice, koji je vani, pred radnjom, obavljao šišanje hadžija. Pred večer smo ponovno došli u našu nastambu na Mini, a iza večere povukli smo se na ravni krov od kuće na spavanje. Drugi dan bajrama ujutro bili smo kod kralja Ibni Sauda na bajramskom prijemu. Za ovaj prijem kralj ima svoj dvorac na Mini, koji se nalazi u sastavu nekog vojnog logora. Za vrijeme ovog bajramskog praznika kralj izlazi svake godine u ovaj dvorac i prima delegacije hadžija svih zemalja. (...) Došla je reda i na nas. Jedan od oficira pozvao nas je i otpratio u jedan veliki prizemni salon u kojem se obavljao prijem. U jednom dijelu salona unaokolo uz zidove bile su postavljene fotelje a u desnom ćošku u fotelji, postavljenoj sa kožom od leoparda, sjedio je kralj Ibni Saud. Kralj Ibni Saud je imao na glavi maramu išaranu crvenim kockicama, koju je pritiskivao zlatom izvezeni egal. Preko ramena je imao prebačenu crnu feredžu koja je bila optočena zlatnim širitima. Na sebi je imao dugu prugastu svilenu anteriju koja je sizala do tala. U drugom dijelu salona fotelje su bile postavljene u redove. Kad smo mi unišli u dvoranu već je bilo unutra preko stotine hadžija. Mi smo polako sa drugim gostima išli preko salona i primicali se kralju Ibni Saudu i kad je došla reda na nas, poljubili smo ga u ruku. Poslije toga sa naročitom počasti bili smo smješteni odmah do kralja Ibni Sauda na najbližih pet fotelja sa kojih su podigli prije smještene hadžije, da bi ih nama ustupili. Tom prilikom držao je govor Ibni Saudu jedan hodža, kako smo saznali iz Hadrulmauta, iz Južne primorske Arabije. U tom govoru on je opisivao položaj i stanje muslimana na čitavom svijetu. Naročito je podvukao da je vrlo težak položaj muslimana u Sovjetskom Savezu i u Bugarskoj. Zatim je u svom govoru prešao na palestinsko pitanje. On je poraz Arapa u Palestini nazivao najvećem sramotom na arapskom obrazu. On je uzbuđeno govorio o tom sramotnom porazu i nastojao je da kod svih prisutnih Arapa izazove stid radi takvog poraza. Na koncu se obratio kralju Ibni Saudu i zamolio ga, da on založi svoj veliki ugled i autoritet, kojeg uživa u muslimanskom svijetu, da se ova sramota sapere sa arapskog obraza. Još u toku njegovog govora o palestinskom pitanju Ibni Saud je pokušavao nekoliko puta da prekine govornika, ali se govornik nije dao omesti. Kad je napokon uzeo riječ Ibni Saud, on je povišenim glasom, uzrujano govorio: da nema slobode bez borbe, da su palestinski Arapi mislili da će im neko badava na tanjiru darovati slobodu. Palestinski Arapi nisu se borili za svoju slobodu i zato su i doživili ovaku sramotu. Zatim je Ibni Saud skoro plačnim glasom rekao, da se teško stidi radi onoga što se u Palestini dogodilo i da svaki dan moli Boga da ga uzme sa ovoga svijeta, da bi zaboravio ovu tešku sramotu. Poslije ovih riječi Ibni Saudovih, gosti su se počeli rasipati, pa smo i mi napustili dvor i uputili se nazad u svoju nastanbu na Mini”, napisao je Ljubunčić.  

Nakon toga opisuje posjetu guverneru Hidžaza i Meke emira Fejsala, sina Ibni Saudova, koji je bio ministar vanjskih poslova u Ibni Saudovoj vladi. Ljubunčić opisuje Fejsala kao pretendenta na prijestolje, koji je bio oženjen pastorkom nekog Ibrahim-bega rodom iz Podgorice, a nastanjenog u Carigradu.  

PRIJEM KOD BUDUĆEG KRALJA 

“Doček je bio dostojanstven. Emir Fejsal je sjeo s našim Reis-efendijom zajedno na jednu dulju fotelju a mi ostali smo posjedali uokolo. U razgovoru s nama osjetili smo da je Emir Fejsal zadivljen ugledom naše zemlje i veličinom druga Tita. On je hvalio položaj koji zauzima naša zemlja u Ujedinjenim nacijama. Naročito je hvalio junački stav naše zemlje u odnosu na informbirovske zemlje. Pitao nas je da li je sav narod jugoslovenski sa Titom složan u odnosu na Informbiro. Tom prilikom nam je govorio i o kandidaciji naše zemlje za člana Savjeta bezbjednosti. Rekao nam je i to da se nada da će arapske zemlje glasati za ulazak Jugoslavije u Savjet bezbjednosti. Na polasku smo zamolili Emira da nam pomogne, da odmah krenemo iz Meke i da nam se omogući da što prije odemo u Medinu, jer smo kod našeg delila osjećali tendenciju da nas još nekoliko dana zadrži u Meki, iznoseći pred nas pretrpanost na putevima kojima je ogromni broj hadžija odlazio iz Meke”, napisao je Ljubunčić. 

Ljubunčić zatim opisuje posljednju noć u Meki, šetnje mekanskim ulicama, susrete, oproštajno sjelo s hadžijama i domaćinima, te put za Džidu i odatle dalje za Medinu. Oko 22 sata trajala je vožnja iz Džide u Medinu. 

U nastavku putopisa Ljubunčić opisuje povratak kući, te posebno naglašava susrete s Bošnjacima iseljenicima u Tursku koji su ih u mnoštvu dočekivali u turskim gradovima, doslovno opsjedali hotele u kojima su boravili. 

Ovo je samo dio putopisa Hasana Ljubunčića i bez obzira na njegovu ulogu, lični doprinos vjerskom životu u komunističkoj Jugoslaviji, koji se može posmatrati i u negativnom i u pozitivnom svjetlu, njegov putopis svjedok je jednog vremena, jednog društvenog uređenja u kojem su muslimani, Bošnjaci, morali praviti kompromise, prilagođavati se da održe vjeru živom. 

Nakon ove prve delegacije hadžija iz Jugoslavije kasnije su delegacije postajale sve veće, a pravila su bila sve manje stroga, dok napokon šezdesetih nije liberaliziran odlazak na hadž. U pedesetim godinama prošlog stoljeća komunističke vlasti hadž su gledale, a i samu islamsku vjerski zajednicu, kao vanjskopolitičko sredstvo. No, nakon deset godina shvatili su da više nema potrebe za time da IVZ bude produžena ruka ministarstva vanjskih poslova. Rezultati ipak nisu bili na nivou očekivanih, nakon stotine posjeta arapskim zemljama, u tom periodu zabilježena je samo jedna uzvratna posjeta, velikog muftije iz Sirije.