“Sunce je zaklonio dim knjiga, a po cijelom gradu su kao prljavi crni snijeg lebdjeli listovi spaljenog papira, krhke stranice sivog pepela”, prisjetio se Kemal Bakaršić, bibliotekar Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine dok je tri dana gledao kako gori, nakon što su je srpske snage zapalile u noći 25. augusta 1992. godine.

“Uhvativši stranicu, mogli ste osjetiti njezinu toplinu i na trenutak pročitati fragment teksta u čudnoj vrsti crno-sivog negativa, sve dok se, kako se toplina raspršila, stranica rastopila u prah u vašoj ruci”, napisao je. Ove sedmice obilježava se 31 godina od tog strašnog požara u kojem je izgorjelo oko dva miliona knjiga, kao i stotine rukopisa iz Osmanskog i Austro-Ugarskog Carstva.

Zbirka biblioteke pokrivala je ne samo širok geografski raspon, već i kulturne tradicije, uključujući muslimanske, kršćanske i jevrejske knjige. Biblioteka je bila sjajan prikaz multikulturalnog nasljeđa koje je karakteriziralo Bosnu i pomoglo da se Jugoslavija održi na okupu desetljećima. Upravo zato su je srpske snage gađale u prvim mjesecima gotovo četverogodišnjeg rata koji je razdirao Bosnu.

Strahote tog rata i zabrinjavajući izvještaji o koncentracijskim logorima, etničkom čišćenju i genocidu koji su se počeli pojavljivati privukli su me da radim s bosanskim izbjeglicama koje su pobjegle od tog mrskog nasilja u susjednu Mađarsku 1994. godine, dok sam bila pri kraju fakulteta. Kao mlada Amerikanka Jevrejka, pomislila sam, kakvo značenje ima "nikad više" ako ne pokušamo nešto učiniti?

Ako taj zavjet treba imati značenje za zaštitu Jevreja, mora imati značenje i za zaštitu drugih skupina kojima prijeti uništenje u različitim oblicima koje takva nastojanja poprimaju.

Bosnu i Balkan karakterizirao je raznolik raspon kultura i ljudi koji su tamo živjeli. Uvijek je bilo zagovornika pluralističkih režima koji bi prihvaćali, slavili i iskorištavali različitost i međuovisnost, kao što je uvijek bilo onih koji su tražili i borili se za etnonacionalni separatizam. Ali etnički čisti i autonomni entiteti zahtijevali su podjelu ne samo na teritorije, već i na gradove, kvartove, prijateljstva i porodice. I tako je uvijek iznova borba između ovih svjetonazora rezultirala krvoprolićem i štetom.

Kada je rat završio, pridružila sam se međunarodnoj obnovi i naporima za povratak izbjeglica. Ali nije tako lako ponovno sastaviti Humpty Dumptyja nakon ratnih razaranja. Ponovna izgradnja Bosne – bilo da se radi o fizičkim zgradama, državnim institucijama ili povjerenju – uvijek će biti posao desetljeća predanih napora bez garancija.

U isto vrijeme, Izrael je slijedio vlastitu kompliciranu putanju, od nadanja u mirovni sporazum iz Osla do njegove propasti, dok su protivnici s obje strane nalazili načine da ga potkopaju, što je kulminiralo ubistvom premijera Yitzhaka Rabina i, kasnije, drugom Intifadom.

Saznala sam za Rabinovo ubistvo te mračne studene noći u izbjegličkom kampu duboko u mađarskom selu. Prijateljica Bosanka me je odvukla u svoju sobu kako bih mogla pratiti vijesti na televiziji. Oduvijek sam se htjela preseliti u Izrael i biti dio jevrejske priče o izgradnji države. Koliko god sam bila povezana sa Bosancima, ovo nije bila moja domovina i morali smo riješiti vlastiti sukob.

I tako sam se 1998. preselila u Izrael, s akutnom sviješću da uz sve nevolje koje smo proživljavali, može biti puno, puno gore. Upravo sam provela četiri godine svjedočeći bezbrojnim načinima na koje su životi ljudi i sama zemlja bili razoreni zbog neuspjeha u pronalaženju konstruktivnijeg načina za upravljanje međusobnim razlikama. Morali smo učiniti sve što smo mogli kako bismo osigurali da ne dođemo do te tačke.

Od tada mi je uvijek pred očima pitanje šta moramo učiniti kako bismo osigurali stvarnu sigurnost rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba koji lebdi iznad nas, iako su mnogi odustali od uvjerenja da je to moguće.

Postala sam sve svjesnija znakova rastućeg ekstremizma prije otprilike 10 godina: rabini i gradonačelnici pozivaju ljude da ne iznajmljuju Arapima, zahtjevi da se žene isključe iz javnih prostora kao što su autobusi i jumbo plakati. Fenomen takozvane cijene zločina iz mržnje protiv Arapa s njihovim grafitima "Smrt Arapima" i političara koji manipuliraju etničkim strahovima i nezadovoljstvima kako bi osvojili vlast.

Previše sam dobro znala od svojih bosanskih prijatelja, i iz rada s izbjeglicama iz drugih sukoba, gdje bi nas takva retorika i postupci mogli odvesti. Znala sam da hitno moramo poduzeti korake kako bismo osigurali jednakost i ojačali demokratiju. Ali šta je to konkretnije značilo?

Pronašala sam odgovor na to pitanje tako što sam postala dio napora za izgradnju zajedničkog društva između izraelskih jevrejskih i arapskih građana, kroz Hand in Hand, mrežu JewishArab škola i zajednica diljem zemlje

Ono što me najviše privuklo ovom području bila je predanost izgradnji alternativne vizije integriranog života ovdje. Razumijevanje kamo nas polarizacija može odvesti mora biti prva faza, nakon koje slijede stalni, predani napori da se prevladaju te podjele. To se mora poduzeti na razini politike, državnih institucija, medija i unutar škola, gdje se učenici obrazuju da budu odgovorni, brižni građani koji razumiju važnost jednakosti.

Pa ipak, rani znakovi ekstremizma koji su došli do izražaja u noći kad je Rabin ubijen, od tada su ojačali i dobili podršku. Svjedočila sam tome iz prve ruke tokom paljevine u školi u Jeruzalemu, gdje sam radila i gdje su moja djeca učila. Palikuće naše škole branio je Itamar Ben-Gvir, ekstremistički doseljenik koji je danas naš ministar nacionalne sigurnosti.

Bilo je nekih napora da se suprotstavi jevrejskom ekstremizmu i da se ožive zamrli mirovni napori, ali nije bilo ni približno dovoljno. Zato smo se sada našli u rukama transparentne agende teokracije i aneksije ove sadašnje koalicije.

Nije da je bilo neizbježno. Nikad nije. Nije bilo neizbježno da će se Jugoslavija i Bosna raspasti, kao što nije bilo neizbježno da će se Jugoslavija održati zajedno kao prilično prosperitetna i održiva zemlja. I kohezija Bosne i njeno uništenje zahtijevali su stalne napore mnogih aktera.

Isto tako, sadašnja izraelska koalicija neće neizbježno uspjeti. Ali sprječavanje da to učini zahtijevat će i održivu opoziciju kakvoj smo svjedočili u masovnom protestnom pokretu kao i alternativnu viziju koja je i održiva i privlačna. To znači da političke stranke nude zdrava rješenja za današnje probleme i društvenu viziju o tome kako možemo naučiti živjeti zajedno s našim vrlo stvarnim razlikama.

Očito, uspjeh će doći samo u napadima i počecima tokom složenog i dugotrajnog procesa. Neuspjeh će nas dovesti do troškova i složenosti daleko većih razmjera.

Na stolu držim malu sliku sarajevske biblioteke koju su mi poklonili bosanski prijatelji. Nalazi se ovdje s desne strane mog računara, obasjana zlatno žutim i narančastim bojama izvorne zgrade biblioteke, uzdižući se iznad lučnog kamenog mosta koji prelazi preko rijeke Miljacke.

To je svakodnevni podsjetnik da su ljudska bića sposobna za nevjerojatne visine i zastrašujuće padove. Nikada, niko od nas, nije trajno siguran od tih padova. I uvijek smo sposobni postići velike visine ako dovoljno naporno radimo.

Bilo je potrebno pola sata granatiranja i nekoliko dana gorenja da se uništi Narodna biblioteka Sarajevo. Ali to nudi varljivo razumijevanje lakoće uništenja. Jer, u stvarnosti, bili su potrebni zajednički napori mnogih igrača i odluka i djela, djelovanje tijekom godina da se dođe do te tačke. Baš kao što su bile potrebne godine da se iskuje i učvrsti država koja je težila, koliko god nesavršeno, bratstvu i jedinstvu među brojnim skupinama u zemlji.

Simboli, zakoni, pravednost, suočavanje s pritužbama i traumama ključne su odrednice održivosti države koja se mora suočiti s izazovima različitih konkurentskih skupina, interesa i potreba. Ovih 75 godina državnosti Izraela otkrilo je mnogo načina na koje nismo uspjeli adekvatno odgovoriti na te izazove. Ali sarajevska biblioteka nudi mi upozoravajući podsjetnik da bi čak i sada, koliko god stvari izgledale loše, mogle postati daleko gore – i ima još mnogo posla da se spriječi da tamo stignemo.

Rebecca Bardach je spisateljica i aktivistica na području zajedničkog jevrejskog-arapskog društva te je stručnjakinja za izbjeglice i međunarodne migracije i razvoj. Porijelom Amerikanka, s obitelji živi u Jeruzalemu.