Kada sam 1971. godine bio u Parizu, jeo sam pečene patke u sosu od gljiva, zelenu salatu s orasima i kriške crnog i bijelog hljeba, ali se u moj stomak uskoro uvukla neobična i nepoznata glad: bio sam sit a gladan, nakon tri mjeseca provedena u Parizu vratio sam se kući u Bosnu; u vozu za Bosnu jedna Bošnjakinja jela je svoju pitu; dala mi je komad te svoje pite i sva je ona glad najednom iščezla.
Jutro je, tek sam ustao i drhtavom rukom pišem ove riječi piscima svijeta. Jer otkako jedem „humanitarnu“ hranu mogu da mislim i hodam samo do podne. (Na tome, naravno, svijetu zahvaljujem.)
Ja sam Bošnjak, moja zemlja je Bosna, a zvanično joj je ime Bosna i Hercegovina, granice Bosne osjećam kao granice sopstvene kože.
Srbija, Crna Gora i Hrvatska hoće da podijele Bosnu i Hercegovinu, a moj narod da unište. Ni Vijeće sigurnosti UN, ni KEBS, ni Evropska zajednica, ni peterica ministara, ni Konferencija islamskih zemalja, ni Vens-Ovenova komisija... ne znaju ni da čitaju ni da pišu svoje rezolucije. Svaka nam se njihova rezolucija o glavu razbila.
Umjesto da nam pomognu, postali su saučesnici u zločinu, a UN nam ne daju čak ni to da se sami branimo. Ljudi kažu da su nas vlade evropskih zemalja, Rusije i Amerike prepustile zločincima samo zato što smo muslimani.
Pozivam sve pisce svijeta, koji imaju snage svoje pero do kraja spustiti na hartiju, da bace pogled na Bosnu, ne da pišu bosansku knjigu istine, nego da čitaju ognjenu, krvavu srpsku izmišljotinu bačenu na naša gola prsa.
A mi Bošnjaci nemamo dvije domovine, imamo samo jednu – Bosnu – koju smo oduvijek branili od svakoga ko nas je napadao, pa bio to general feldmaršal princ Hildburghausen 1737, ili velik sadrazam, serasker sultana Mahmuda Drugog, Rešid-paša od tri tuga, 1832.
Danas Srbi granatiraju Tadžmahal, a Hrvati džamiju u Kordobi! Nadam se da to još uvijek nije opomena samo muslimanima.
Sve knjige koje sam napisao bile su, zapravo, pisma ljudima, a ovo je pismo piscima; na policama oko mene stoje knjige mnogih pisaca mnogih zemalja i nijedne ne želim da se lišim. Zašto bi svijet bio siromašniji za jedan narod?
Gledao sam predmete izvađene iz Tutankamonove grobnice i divio se djelima ljudskih ruku, ponosan da i sam imam takve ruke; kad se Armstrong popeo na Mjesec i koraknuo korakom čovječanstva, svi su ljudi planete Zemlje s pravom sebi pripisali taj korak. Pa ako je to tako, zašto sada svijet okreće glavu dok u Bosni na najsvirepiji i najnepravedniji način nestaju dobri Bošnjani?
