Te noći „crveni grad“ više nije spavao; zemljotres jačine 6,9 stepeni po Richteru s epicentrom 72 kilometra južno od Marakeša protresao je zemlju a osjetio se u gradovima Rabat, Fez, Ourzazate i Agadir. Ljudski gubici su ogromni, raste broj mrtvih i nestalih kako u Marakešu tako i u pokrajini Al Haouz, gdje se nalazi Toubkal, najviši vrh Maroka.
U zemljotresom pogođenom području na cesti između Quirganea i Taroudanta nalazi se džamija Tinmel, izgrađena 1156. u spomen na osnivača dinastije Almohad Muhammad Ibn Tutmart, jedna od džamija u Maroku otvorena za nemuslimane, simbol almohadske umjetnosti. A u Tinmelu su i mezari almohadskih vladara koji su ovaj mali grad učinili svojim umjetničkim i duhovnim središtem.
Mnogi su objekti srušeni ili oštećeni u samom Marakešu, posebno u njegovoj medini koju UNESCO smatra mjestom svjetske baštine. Trg Djemaa el Fna (gdje se tradicionalno okupljaju bezbrojni pripovjedači, učitelji koji izlažu svoja učenja, krotitelji zmija, plesači, zubari, prodavači voćnih sokova, akrobati, pisci pisama, vodonoše, prodavači antikviteta) i njegova neposredna okolica je jedno od najpogođenijih područja
Jugoistočno od trga uništen je gornji dio minareta Kutubiya džamije, najviše historijske građevine i jedne od najreprezentativnijih u gradu izgrađene u vrijeme almohadskog halife Al-Mansura (1184.-1199.); ona je poslužila kao model za izgradnju Giralde u Sevilli i nedovršenog Hassanovog tornja u Rabatu. Jedna od džamija u blizini kapije medine, Tarbouch, također je pretrpjela veliku štetu, izgubivši minaret.
Šteta unutar medine još nije procijenjena, ali u njoj su zgrade velike vrijednosti, kao što je Qubba Ba Adyin, jedini eksponat almoravidskog razdoblja koji je sačuvan u gradu koji nisu uništili Almohadi. U zgradi se nalazi česma za abdest u blizini nestale džamije Ali ibn Jusufa, koju spominju svi hroničari tog vremena. Upravo je u starom prostoru ove džamije sultan Abu al Hasan u 14. stoljeću sagradio medresu, jednu od najvažnijih arapskih škola u sjevernom Maroku koja je djelovala do 1960. godine, a kasnije je bila napuštena dok nije pretvorena u muzej.
U Marakešu su najviše pogođeni objekti unutar medine, zidine koje okružuju drevni grad, građene progresivno od 1120. godine u bedemima od crvene gline, pretrpjele su ozbiljna oštećenja. Za sada se ne zna u kakvom je stanju mitski hotel Mamounia, koji je Churchill volio i čije su sobe bile kulisa za filmove kao što su "Maroko" s Marlene Dietrich i Garyjem Cooperom i "Čovjek koji je znao previše" Alfreda Hitchcocka s Doris Day i Jamesom Stewartom.
Velik dio historije Maroka smješten je u Marakešu, gradu koji je osnovao Yúsuf ibn Tašufín kao prijestolnicu Almoravida; strateško mjesto kroz koje su prolazili karavanu koji su kroz Saharu išli u crnu Afriku. Kasnije je to bio glavni grad Almohada, koji su uništili dio naslijeđa Almoravida i zamijenili ga svojim vlastitim; i u 16. st. prijestolnica Saadijaca, koji su sagradili palaču el-Badi, ostavivši tako uspomenu na svoju dinastiju.
