Vrijeme globalizacije je prošlo. Zapravo, vrijeme u kojem su Sjedinjene Američke Države bile jedini i neprikosnoveni globalni lider stvar je prošlosti. Svijet se suočava s ekonomskom fragmentacijom koja će se odraziti na živote ogromnog broja ljudi, upozorava Međunarodni monetarni fond (MMF).
Deglobalizacijski procesi u svijetu prisutni su već neko vrijeme. U tu bismo kategoriju mogli ubrojiti globalnu finansijsku krizu, zatim trgovinske ratove bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, pa Brexit, kao i pandemiju virusa korona koja je paralizirala ekonomiju, a kao nove okidače deglobalizacijskih procesa rat u Ukrajini, te rat u Gazi, kao i napetosti oko Tajvana između Kine i Sjedinjenih Američkih Država.
U studiji pod nazivom Geoekonomska fragmentacija i budućnost multilateralizma grupa stručnjaka MMF-a, koja je napravila dosadašnju inventuru globalizacije i pokušala predvidjeti posljedice slabljenja globalizacijskih procesa, došla je do zaključka da će u budućnosti rasti značaj regionalnih trgovinskih blokova. Integracija zemalja produbljivat će se unutar njih, no države koje ostaju izvan takvih regionalnih trgovinskih okvira, ili koje pripadaju slabo funkcionalnim regionalnim blokovima, proći će loše. Posebno ako trgovinsku integraciju bude pratila i regionalna finansijska integracija koja će fragmentirati globalni sistem plaćanja.
Grube računice stručnjaka MMF-a govore da bi posljedica regionalizacije trgovine u svijetu mogla biti usporavanje ekonomskog rasta u zemljama u razvoju, odnosno u onim zemljama koje ostanu izvan vodećih trgovinskih blokova savremenog svijeta. U slučaju pojedinih zemalja u razvoju bruto domaći proizvod (BDP) mogao bi potonuti, prema najgorim procjenama, od osam do 12 posto.
I Svjetska trgovinska organizacija (WTO) primijetila je pojavljivanje prvih znakova fragmentacije, navodeći da geopolitičke napetosti već utječu na globalne trgovinske tokove, a fragmentacija međunarodne trgovine mogla bi ugroziti ekonomski rast i razvoj.
“U sistemu međunarodne trgovine već postoje jasno vidljive pukotine”, naglašavaju iz WTO-a.
Riječ je o sve većem jazu između Zapada s jedne strane i Kine i Rusije s druge strane.
Profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Fikret Čaušević nedavno je objavio knjigu Deglobalization, Financial Inequality, and the Green Economy (Routledge, Taylor and Francis Group London and New York), u kojoj analizira nove globalne podjele u ekonomskom i finansijskom smislu te nejednakosti širom svijeta.
NOVA ERA U EKONOMSKIM ODNOSIMA
Kada je kineski predsjednik Xi Jinping u svojoj posjeti Kazahstanu i Indoneziji prije deset godina najavio pokretanje inicijative “Pojas i put”, mnogi posmatrači pokazali su nedovoljnu svijest o ozbiljnom pomaku koji treba uslijediti u ekonomiji, energetskim i ekonomskim vezama. Inicijativa će kasnije postati poznata kao Ekonomski pojas puta svile. Početkom ovog programa masovnih investicija Kina je označila početak nove ere u globalnim ekonomskim odnosima, piše Čaušević.
Kako on navodi, otvaranje Kine prema svjetskoj trgovini i dugoročnim finansijskim tokovima 1979. godine bilo je ključni izvor strukturnog smanjenja troškova za mnoge kompanije na Zapadu, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. Osovina SAD – Kina ili G2 pokazala se presudnom za uspjeh obiju ekonomija. Privreda SAD-a imala je koristi od obilnog uvoza jeftinih krajnjih potrošačkih i intermedijarnih kapitalnih dobara, dok su američke kompanije uživale u obilju mogućnosti za ulazak na ogromno kinesko tržište. Kina, s druge strane, nikada ne bi izašla iz siromaštva bez dugoročnog kapitala koji je dobila kao direktna strana ulaganja Sjedinjenih Američkih Država i drugih naprednih ekonomija. Do kraja prve decenije ovog stoljeća, međutim, ovaj prijateljski odnos, “kičma” ekonomske globalizacije kakvu smo tada poznavali, došao je do kraja.
Od žalbe Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i Japana Svjetskoj trgovinskoj organizaciji protiv Kine 2011. godine, zbog kineske odluke da nametne kvote za izvoz rijetkih zemnih metala, ekonomski odnosi između zemalja počeli su se smatrati “manje prijateljskim” i sve više, u drugoj polovini te decenije i 2020-ih, kao “strateška prijetnja” ekonomskim interesima Sjedinjenih Američkih Država i drugih naprednih zemalja Zapada i Istoka.
“Ovo novo doba ekonomske saradnje pretvorilo se u otvorenu ekonomsku konfrontaciju koja se sve više uokviruje u terminima deglobalizacije. Međutim, više liči na ‘paralelnu globalizaciju’ ili globalizaciju s dva finansijska centra: Sjedinjenim Američkim Državama, centralnom globalizacijom na sjeveru, i Kinom, finansijskim epicentrom globalnog kapitala koji teče s istoka na zapad i na pretežno globalni jug”, piše Čaušević.
Prednosti ekonomske osovine G2, prema njegovim riječima, dovedene su u pitanje 2012. godine, kada je objavljen Harvard Business Review pod nazivom Reinventing America. Fokus je bio na troškovima i koristima američkog korporativnog sektora i njegovoj odluci da razbije važne američke klastere kako bi iskoristio prednosti jeftine kvalificirane radne snage na Istoku, posebno u Kini. Pitanja o budućnosti konkurentnosti poslovnog sektora SAD-a obrađeni su u odgovarajućem naslovu “Vraćanje konkurentnosti SAD-a”. Članci su dali značajne zaključke, a jedan od njih bio je da je od presudnog značaja za budućnost američke proizvodnje da neke strateške proizvodnje prebaci u domovinu. Uštede na troškovima rada na Istoku bile su glavni faktor u osiguravanju stabilnosti cijena, ali bi strateško preusmjeravanje učinilo američku ekonomiju otpornijom na vanjske šokove. Iz perspektive porasta inflacije u drugom polugodištu od 2021. i do 2022. godine ovo se pokazalo dalekovidnim, posebno s obzirom na događaje na globalnoj pozornici u pogledu sposobnosti Kine i kineskih kompanija da uče i brzo usvajaju nova znanja i razvijaju na globalnom nivou proizvodnju koja ima strateški značaj.
“U svojoj nedavno objavljenoj knjizi (2021) Ray Dalio raspravlja o velikim promjenama u svjetskoj ekonomiji i globalnom svjetskom poretku u posljednjih trideset godina. Tačnije, nudi analizu snaga i slabosti velikih ekonomskih sila u proteklom periodu od 500 godina, razvijajući vlastiti model za procjenu perspektiva velikih ekonomija u narednim decenijama. Po njegovom mišljenju, odnosi SAD-a i Kine bili su prijateljski i obostrano ekonomski korisni (situacija win-win) od 1980-ih do globalne finansijske krize 2008/2009. godine. On uočava glavne procese deglobalizacije nakon pojave svjetske finansijske krize koji su se nastavili i u sadašnjosti i vjerovatno će trajati godinama, pa čak i decenijama. Glavno razdvajanje dviju ekonomija od prijateljskih odnosa prema jednoj ozbiljnoj konkurenciji, pa čak i neprijateljstvu, u velikoj mjeri odgovara tranziciji moći u Kini 2012. godine, kada se Kina počela pojavljivati kao ozbiljna prijetnja ekonomskoj dominaciji SAD-a. Dalio i dalje vidi SAD kao najvažniju svjetsku silu, ali u opadajućoj fazi historijskog ciklusa, čiji je trenutno najvažniji izazivač Kina. Kina značajno zaostaje za Sjedinjenim Američkim Državama u pogledu nekih varijabli iz njegovog modela, ali brzo napreduje u pogledu drugih. Glavna prijetnja globalnoj stabilnosti jesu različite vrste ‘hladnog rata’ između dviju zemalja (odnosno trgovinski, tehnološki, geopolitički, kapitalni i kulturni rat) koje se pretvaraju u ‘vrući rat’. Zvaničnim pokretanjem inicijative 'Pojas i put' u Kazahstanu 2013. godine kineski predsjednik Xi Jinping direktno je zaprijetio ekonomskoj i političkoj nadmoći SAD-a. Kina je mnogo investirala u zemlje na Bliskom istoku, na jugu, u Aziji, Centralnoj Evropi, Africi, pa čak i u Južnoj Americi”, navodi profesor Čaušević.
Ekonomski i finansijski uspon, dodaje on, najbolje se ogleda u kineskim deviznim rezervama i bankarskoj industriji. Porast deviznih rezervi bio je spektakularan – s približno 166 milijardi dolara u 2000. godini na 3,84 triliona dolara u 2014. odražavajući oštro povećanje neto izvoza. Godine 2012, prvi put u modernoj ekonomskoj historiji, banka iz zemalja u razvoju, Industrijska i komercijalna banka Kine (ICBC) postala je najveća na svijetu, kako po ukupnoj aktivi, tako i po ukupnom kapitalu.
SVIJETLA BUDUĆNOST BILA JE SAMO SAN
U narednih pet godina sljedeća tri mjesta na vrhu također su zauzele velike kineske banke Poljoprivredna banka Kine, Kineska građevinska banka i Bank of China. Na kraju 2021. godine njihova kombinirana imovina bila je blizu nominalnog BDP-a te zemlje.
Još jedan važan akademski doprinos razumijevanju globalnog svjetskog poretka koji se brzo mijenja bila je knjiga Petra Frankopana iz 2018. o Novom putu svile. On objašnjava prirodu greške koju su napravile Sjedinjene Američke Države pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa uvođenjem sankcija Iranu, sprečavajući time kompanije iz SAD-a i Evropske unije da realiziraju velike poslovne ugovore potpisane tokom prve polovine 2010-ih. Ustvari, Trump je udvostručio negativne posljedice svojih političkih mjera, prije svega zbog gubitaka kompanija na velikim projektima – njihovi prihodi, profiti i cijene dionica naglo su pali – a drugo, i opasnije za Zapad, Trumpove sankcije gotovo su odmah stvorile prostor za kineske kompanije da uđu na tržište i ojačaju poslovni i politički utjecaj svoje zemlje na Iran. Ovi trendovi ka deglobalizaciji i tranziciji ka multipolarnosti u svijetu, dodaje Frankopan, dešavaju se posljednjih petnaest godina.
“Krajem januara i početkom februara 2000. prisustvovao sam Millennial World Economic forumu u Davosu, zajedno s kolegama iz Izraela, Palestine, Južne Afrike, Libana, Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine, kao dio grupe tzv. Tranzicija u mir. Bio je to uobičajen skup svjetskih lidera visokog profila i političara, uključujući i Billa Clintona, tada u svojoj osmoj i posljednjoj godini u Ovalnom uredu i Tonyja Blaira, na pola svog premijerskog mandata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Uspješnih priča iz cijelog svijeta, posebno iz Sjedinjenih Američkih Država, bilo je u izobilju, a najupečatljivije prezentacije bile su lidera i predstavnika onoga što je tada nazvano ‘nova ekonomija’. Vrhunske promjene, posebno u američkoj ekonomiji, kojom su tada dominirali tehnologija, mediji i telekomunikacije, privukla je lavovski dio pažnje, ali možda je susret koji najviše obećava na Forumu bio onaj između Šimona Peresa i Jasera Arafat. Na mnogo načina činilo se da sviće svjetlija budućnost i globalni ulazak u novo zlatno doba. Krajem marta, samo dva mjeseca kasnije, dot-com balon već je počeo pucati. Ružičasta budućnost koju je obećao Forum u Davosu 2000. godine pokazalo se nije ništa drugo do san. Teroristički napadi na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i ‘rat protiv terorizma’ koji je uslijedio pokazali su koliko je svjetski poredak zapravo bio krhak i pun neizvjesnosti”, piše Fikret Čaušević.
Zatim su došli ratovi u Iraku, Afganistanu, Siriji, Libiji, još jedna finansijska kriza, pandemija Covid-19, pa ratovi u Ukrajini i Gazi...
