Gerilski upad brigada Izzudin el-Qasam, oružanog krila palestinskog Hamasa, iz Gaze u južni Izrael i njegov nevjerovatan uspjeh u prva dva dana inkurzije, iako praćen zločinima nad civilima koji se ničime ne mogu opravdati, demonstrirao je nekoliko činjenica i srušio dva mita.

Hamas kao katalizator rješenja ili kataklizme

Prvo, Hamas je pokazao da gotovo dvodecenijska blokada Pojasa Gaze nije ugušila palestinsku želju za slobodom i svojom državom, premda se, zbog arapsko-izraelskog separatnog približavanja (država po država, od Egipta 1979, preko Jordana 1994, pa do najnovijeg prema tzv. abrahamskim sporazumima Trumpove administracije, triju zemalja Zaljeva, Sudana i Maroka) činilo da su arapski vlastodršci pristali na odricanje od palestinske nezavisnosti. Naime, osim međusobnog priznanja i normalizacije odnosa, posljednji su sporazumi uključivali i priznanje Kudsa za glavni grad Izraela, iako to nije konsekventno provedeno.

Posljednja diplomatska ofanziva Bidenove administracije je gotovo uspjela „normalizirati“, odnosno uspostaviti odnose Izraela i Saudijske Arabije, koja se tome dugo opirala, bez rješenja palestinske države. To je tzv. dvodržavno rješenje po Sporazumu iz Osla, koje je dogovoreno 1993. nakon Prve intifade 1987. i početka multilateralnih pregovora 1988. i kasnijem sporazumu Abbas–Beilin. Ono je bilo bazirano na dvije rezolucije UN koje su tražile povrat okupiranih teritorija Zapadne obale Jordana i Gaze, sa zabranom jevrejskog naseljavanja na njima, na kojima bi se u prvoj fazi organizirala palestinska autonomija, a potom i država.

Edward Said je to rješenje smatrao neodrživim jer je za prelazak palestinske autonomije na dvije udaljene teritorije trebalo riješiti dva goruća pitanja od ratova 1948. i 1967, status jevrejskih naseljenika i Kudsa, što je on u okviru ovog rješenja smatrao nemogućim i zalagao se za jednu državu dviju nacija u smislu priznanja obaju naroda suvereniteta onom drugom na cijeloj teritoriji bivšeg mandatnog područja Velike Britanije. Međunarodna zajednica, međutim, podržala je dvodržavno rješenje po sporazumu iz Osla, a svaki daljnji prijedlog na tom tragu jer se dva ključna pitanja nisu riješila, uz dirigentsku palicu SAD, išao je kontra palestinskih interesa i bio restriktivniji ionako restriktivnom rješenju iz Osla.

Naime, iako je laburistička vlada Yitzaka Rabina potpisala sporazume iz Osla i ovjerila sporazum Abbas-Beilin, kojim se određuju granice dviju država i Kuds (Istočni Jeruzalem), koji je trebao postati glavnim gradom Palestine, a Jerushalaim (Zapadni Jeruzalem) glavnim gradom Izraela, uz međusobno priznanje, nije ga stigla potpisati jer je, u međuvremenu, ekstremna jevrejska organizacija izvršila atentat na Rabina, čime je taj dosad najuspješniji i potencijalno izvediv plan uništen. Svako daljnje rješenje bilo je Palestincima neprihvatljivo jer su smatrali da su se već odrekli nekih temeljnih prava, poput povratka palestinskih izbjeglica u Izrael iz ratova 1948. i 1967. te kasnijih sukoba.

Ovih već 28 godina od atentata na Rabina svaka izraelska vlada, s više ili manje entuzijazma, podržavala je ilegalno naseljavanje najekstremnijih Jevreja na okupirana područja, što je izazivalo palestinske očekivane reakcije i blage, načelne reakcije ostalih zemalja koje su se pozivale na rezolucije UN. Svaki pokušaj donošenja novih rezolucija, koji bi zaustavio ilegalnu i nasilnu praksu izraelskih vlasti, bio je vetom spriječen od SAD. Tako je stvoren status quo, stalno ekspanzionističkog Velikog Izraela kao isključivo jevrejske države, a Palestinci su bivali sabijani na sve manju teritoriju, ispresijecanu jevrejskim improviziranim naseljima i istovremeno svakovrsnim nasiljem istjerivani sa svojih područja na kojima su se postepeno gradila jevrejska naselja s do zuba naoružanim stanovnicima koji su se pridruživali vojsci (tzv. Izraelske odbrambene snage) u nasilju i protjerivanju Palestinaca.

Kako okolne arapske zemlje nisu više mogle, a bogme niti htjele, primati nove palestinske izbjeglice, veliki dio njih je završio u Gazi koja je postala najnaseljenije područje na svijetu s nedostatnom infrastrukturom i nikakvim perspektivama zapošljavanja. Hamas, koji se, nakon islamske revolucije u Iranu i radikalne promjene iranske politike prema Izraelu, kao islamom inspiriran pokret, javio sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća na okupiranim teritorijama i, za razliku od Fetaha i PLO-a, koji su poraženi u Libanu 1982. i čije je vodstvo bilo u egzilu, pa i tamo čak ubijano u atentatima koje je organizirao Mosad, postao je grass-root  pokret i imao podršku i na Zapadnoj obali, Kudsu i posebno u Gazi.

Izrael je u početku kao okupacijska vlast i podržao osnutak Hamasa kao protuteže PLO-u i Fetahu kao njegove najjače komponente, koje je smatrao teroristima. Prva intifada je zajedno vođena od Hamasa i palestinskih intelektualaca i političkih frakcija na okupiranim teritorijama, a međunarodna je zajednica, tada oličena u zapadnim zemljama, odlučila „rehabilitirati“ PLO, proglasivši ga onime što nikako i nikada nije htjela, jedinim legitimnim predstavnikom palestinskog naroda koji je činio većinu u improviziranoj Palestinskoj nacionalnoj skupštini i Hamas i dio drugih frakcija time isključila iz političkih pregovora, pa time i rješenja. Time je zasađena klica nepovjerenja i Hamas kao pokret koji je imao stvarnu podršku u narodu dodatno radikalizirao.

Uz tu činjenicu i izraelsku kapilarnu ekspanziju i državni teror od 1995. jaz je samo rastao. Raskol između PLO i Hamasa je uslijedio nakon što PLO nije priznao pobjedu Hamasa na izborima u Gazi 2007, slijedeći iste stavove SAD, koje su se prometnule ne samo u zaštitnika i nadziratelja Izraela i sporazuma iz Osla već i palestinskog naredbodavca. Hamas je na to reagirao protjerivanjem Fetahovih političkih predstavnika i izabranih zastupnika te preuzeo vođenje autonomije u Gazi. Međunarodna je zajednica, na izraelsku inicijativu, dopustila izraelsku potpunu blokadu Gaze 2007. Izrael se, ne mogavši se nositi s troškovima okupacije Gaze, za koju nije bio previše zainteresiran, iz nje vojno povukao 2005. Otad se Hamas drži za nelegitimnu i terorističku organizaciju, a njegove se akcije, u kojima je pokušavao upozoravati na neizdrživ i ispod svakog dostojanstva doveden život Palestinaca u Gazi, proglašavaju terorističkim i za njih vrše nerazmjerne odmazde, posebno prema civilima neselektivnim i prekomjernim bombardiranjem gusto naseljenih gradova u Pojasu.

Hamasov napad, bez obzira na rezultate koje ćemo tek moći ocijeniti nakon najavljene izraelske odmazde koju će, kako je rekao premijer Netanyahu, „pamtiti naraštaji“, srušila je dva mita – prvi o sofisticiranoj, obavještajnim podacima saturiranoj, nepobjedivoj, strašnoj i najjačoj vojsci u Jugozapadnoj Aziji, pa i šire, i drugi o „neprobojnom raketnom štitu“ pod nazivom „Željezna kupola“, koja se pokazala svakakvom, samo ne neprobojnom zaštitom. Međutim, pokazala je i labavu interpalestinsku solidarnost, jer stanovništvo Zapadne obale i Kudsa za sada nije pružilo masovnu podršku ovoj akciji, što zbog zločina nad civilima, što zbog utjecaja Fetaha, što zbog straha od odmazde, iako je Hamas u proglasu na dan napada posebno apostrofirao poniženja na Zapadnoj obali i skrnavljenje Mesdžidul-akse i Kubbetus-Sahre.    

Iranska karta i geopolitika

Drugi važan faktor za razumijevanje aktualnih događaja jeste politika postrevolucionarnog Irana koja je od šahove srdačne antante s Izraelom metamorfirala u povlačenje priznanja i proglašavanje Izraela terorističkim „cionističkim entitetom“, s polazištem za trajno rješenje u referendumu na cijeloj teritoriji mandatne Palestine, uz povratak svih izbjeglih i prognanih Palestinaca. Isto tako, postala je neprijateljska prema SAD, pa tako i svim njegovim politikama u svijetu. To je rezultiralo formiranjem vojno-političke grass-root organizacije šijitskih Arapa u Libanu, pod nazivom Hizbullah (Božija partija), koja je stalni sudionik u libanonskim vladama od kraja tamošnjeg građanskog rata 1991. i efikasno, mimo regularne libanske armije, kontrolira jug te zemlje, odakle može napadati sjeverni Izrael. Posljednji takav sukob dogodio se 2006, koji je prisilio izraelske okupacijske snage (tamo su bile od 1982) da se trajno povuku iz Libana. Podrška vlasti u Teheranu Hamasu, u cilju jačanja regionalne uloge Irana, bila je očekivana i logična. Iran tako, osim nuklearnim programom, „prijeti“ Izraelu i mogućnošću vojnih konfrontacija na sjeveru i jugu. Time je postao izraelskim krovnim neprijateljem. Od dolaska AK partije na vlast u Türkiye bitno se, ali uravnoteženo izmijenila politika te zemlje prema palestinskom problemu.        

Treći važan faktor jeste geopolitički. On se sastoji od nekoliko aspekata. Prvo, ruska agresija na Ukrajinu je potpuno zaokupila pažnju svijeta, a već ionako zanemaren palestinski problem stavila na najudaljeniju marginu. Kako Zapad nije dobio očekivanu podršku ostalih, posebno moćnih zemalja za sankcije Rusiji, pokazalo se da se dosadašnji svjetski poredak dramatično mijenja, otvarajući „geopolitičke aporije“ i malo veće praznine za samostalno ili ograničavajuće kontrolirano djelovanje i manjih igrača za postizanje njihovih ciljeva, uz malen rizik suočavanja sa sankcijama. Tako je Azerbejdžan, uz tursku podršku, rusku pasivnost i evropsku razjedinjenost te odanost pouzdanom dobavljaču plina problem Gorskog Karabaha riješio u 24 sata vojno, a politički to područje naseljeno etničkim Armencima politički reintegrira u svoj ustavno-pravni poredak. Zbog toga se moglo očekivati da će i drugi, makar i slabiji, odvažiti iskoristiti taj trenutak i može se očekivati niz sličnih „neočekivanih“ vojnih djelovanja širom svijeta u narednom periodu konsolidacije novog svjetskog poretka.

Drugo, političko približavanje Izraela i Saudijske Arabije, smatraju Palestinci, pokopalo bi svaku nadu o koliko-toliko pravedno i održivo rješenje, pa mnogi analitičari smatraju da je ovaj korak, sa ili bez iranske podrške (u koju još uvijek ne vjeruje State Department), bio čin koji je trebao usporiti ili zaustaviti taj rapprochment koji, radi mogućnosti pripuštanja S. Arabije u nuklearni krug, ugrožava poziciju Teherana regionalno i globalno, posebno ako se Iran već doživljava nuklearnom silom. Ne treba zaboraviti da je saudijski stvarni vladar Muhammed bin Selman prije nekoliko godina iznerviran izjavio da se Palestinci trebaju konačno suočiti s realnošću i prihvatiti svoj status i unutar njega tražiti rješenja, a da je za vrijeme trajanja intenzivnih pregovora s Izraelom jedini zahtjev za Palestinu bio „poboljšanje njihovih neizdrživih uslova“. Simultano, jevrejski doseljenici sve su drskije, arogantnije i okrutnije i uz pomoć izraelske vojske napadali Palestince na Zapadnoj obali, bez ikakve reakcije, bilo koga relevantnog u svijetu. Lonac je ključao i na koncu, eksplodirao, ovaj puta neočekivano jako, organizirano, osuđujuće brutalno  i, što je najvažnije, nezagađeno izraelskim obavještajnim uplitanjem, što svjedoči o novoj razini ozbiljnosti i nemilosrdnosti, ne samo Hamasa, kako se čini, koji je ovo planirao mjesecima i izveo na godišnjicu početka Jomkipurskog rata. Međutim, jedan je cilj postignut – prekid pregovora Saudijske Arabije i Izraela, što znači i uskratu nuklearne tehnologije ovoj prvoj.

Konačno, ne treba zaboraviti i unutarnju političku situaciju u Izraelu. Netanyahuova ekstremno desna, radikalno cionistička  i judeo-fundamentalistička vlada mjesecima se nalazi suočena s masovnim demonstracijama i nalazi se na rubu opstanka, a sam Netanyahu pred čitavom serijom starih i novih sudskih procesa s optužbama o nezamislivim razinama korupcije. Činom napada Netanyahu je dobio priliku da pod kapom ugroženosti Izraela stavi ustranu sve prigovore, zaustavi sve istrage i otkloni sve, pa čak i američke stidljive primjedbe na svoju vladu i njezino ponašanje prema Palestincima te okupi sve jevrejske političke faktore u „odbrani“ napadnute države, pri tome se koristeći huškanjem i jezikom mržnje, ali i nerazmjernom odmazdom koja je samo početak pakla kako je najavio i za koje nije dobio nikakav prijekor od demokratskog svijeta. Barem zasad. Dobio je nacionalnu mobilizaciju i podršku svojoj fašističkoj vladi.

Ne treba sumnjati da je ovo idealan pledoaje za znatno brutalniji, opći napad na Palestince u svrhu ostvarenja cionističkog cilja uništenja, za početak Gaze oko kojeg, u izraelskom društvu, gotovo da  nema rasprave. Izraelska vlada je krcata mesijancima i oni ne govore našim jezikom razuma i tolerancije te su idealni za ostvarenje cionističkog cilja o Eretz Israelu, odnosno historijskom i biblijskom i mitološkom Velikom Izraelu. Onome na području ne samo Palestine već i znatno šire, o čemu mnogi u popustljivosti prema cionističkim režimima ne vode računa.

Ustanak potlačenih i poniženih

Za one koji se pitaju šta je ovo trebalo Hamasu kada nema praktički nikakve šanse ne samo pobijediti već išta postići, treba samo u sjećanje prizvati dobro organiziran ustanak Jevreja u Varšavskom getu 1943, koji isto tako nije imao nikakvog izgleda za i najmanji uspjeh, a nerazmjerna odmazda njemačkih, posebno SS trupa bila je apokaliptična. Taj se ustanak, iako s konačnim rezultatima katastrofalan po Jevreje u Varšavi, bio je i još je slavljen kao herojski čin otpora i čuvanja ljudskog dostojanstva. Zar je zaista trebalo osuđivati organizatore ustanka za posljedice, kao što se već sada Hamas optužuje za odmazdu nad palestinskim stanovništvom? Nije li ljudsko dostojanstvo koje se u Gazi – najvećem konclogoru na svijetu, gazi skoro 20 godina, dok se u Varšavskom getu gazilo četiri, u takvim situacijama in extremis, vrednije od života? Je li trebalo NOB optuživati za žrtve pobijene mladosti u Kragujevcu?   

Naravno, opravdano gnušanje i osude zločina Hamasovih boraca nad civilima su potrebne jer afirmiraju pravo na život i dostojanstvo svakoga. Ali naprosto je krajnje licemjerno, a što je razvidno posebno u zapadnim reakcijama, ne zgražati se i ne osuđivati stalne, višedecenijske zločine izraelskih vojnih i policijskih te jevrejskih paravojnih milicija i radikalnih, naoružanih civila nad palestinskim stanovništvom i njihovim dostojanstvom, dakle civilima. Dvostruka mjerila, kolektivna dehumanizacija žrtve, šta je to nego rasizam.  

Nakon ovoga, nerealno je očekivati da će Izrael stalnim nasiljem držati Palestince pod potpunom kontrolom. Izljevi nekontroliranog bijesa i nasilja morali su u nekom trenutku stići i s druge, palestinske strane. Iza svega ovoga stoji izraelska arogancija, ideja da je nama sve dozvoljeno, da nikada nećemo morati da platimo cijenu ili budemo kažnjeni, piše komentator izraelskog lijevog lista Ha'aretz, i nastavlja „hapsit ćemo, ubijat ćemo, mučit ćemo, lišavat ćemo prava, branit ćemo useljenike dok vrše pogrome, pucat ćemo u nevine, vadit ćemo oči i razbijati glave, protjerivati, otimati, pljačkati, izvlačiti iz kreveta, etnički očistiti i naravno nastaviti s užasnom blokadom Gaze – i bit će sve u redu“. Posebno se osvrnuo na Gazu riječima: „Mislili smo da ćemo nastaviti da maltretiramo Gazu, da joj dobacimo tu i tamo mrvice olakšice u vidu par hiljada dozvola za rad u Izraelu, što je kap u moru, uslovljenih dobrim ponašanjem, i da ćemo je i dalje držati zatvorenu. Sklopit ćemo mir sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – i Palestinci će biti zaboravljeni, dok ne nestanu, kao što to nemali broj Izraelaca želi.“

Nekoliko stotina naoružanih i vrhunski organiziranih Palestinaca je dokazalo da nije moguće zauvijek držati skoro dva miliona ljudi zatvorenima a da se za to ne plati neka cijena. Kako je palestinski buldožer probio „neprobojnu“ ogradu, tako je satrao izraelsku aroganciju i otklonio uvjerenje da je dovoljno napasti i slomiti Gazu ubilačkim dronovima i to prodavati polovini svijeta u ime sigurnosti. Palestinci u Gazi su pokazali spremnost žrtve za slobodu. Hoće li Izrael izvući pouku? Vrlo vjerovatno ne. „Arogancija će ostati usprkos ogromnoj cijeni“, tvrdi Ha'aretzov komentator.

“Zažalit će za ovaj trenutak, Gaza se nikada neće vratiti na ono što je bila”, rekao je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant, dodajući da je Izrael u ratu s “ljudskim životinjama” te rekao nešto što se ne može opisati drugačije nego otvorenom namjerom izvršenja genocida nad Palestincima kada je vojnicima na granici s Gazom poručio je da su u sukobu s Hamasom “oslobođeni svih ograničenja” i da “eliminiraju svakoga ko podigne glavu”.

Nasilje će se nastaviti i time će se ne samo nastaviti krug zla, već će nerazmjernom odmazdom na koju, kako se čini, neće biti reakcija, a kamoli sankcija, predstavljati stvarnu smrt međunarodnog i humanitarnog prava, u dobrom dijelu proizašlog iz suočavanja sa zločinom Holokausta. Baš paradoksalno – jevrejska država, nasilno stvorena kao krvarina preživjelima iz Holokausta, uništit će pravo koje u dobroj mjeri nastalo na iskustvima genocida nad Jevrejima.