Najnoviji “sukob” između Izraela i Palestinaca, iako je to više genocid i pogrom nad palestinskim civilima Gaze a ne klasični, još manje simetrični rat, indirektan je rezultat višedecenijske pogrešne politike Washingtona čiji političari nikad nisu pokazali iskreno opredjeljenje za uspostavu stvarnog i održivog mira u Palestini. Amerikanci nikad nisu iskreno vjerovali u potrebu udovoljavanja pravima Palestinaca da imaju svoju vlastitu državu. Američka politika, koja je sve vrijeme dominirala tzv. mirovnim procesom između Izraela i Palestinaca, bila je uglavnom jednostrana, licemjerna, pristrana, a često (kao što je to slučaj danas) perfidna i potpuno u službi interesa vladajuće vrhuške u Izraelu.

Pregovori su, kao što je ih je najbolje opisao Rashid Khalidi s Univerziteta Columbia u New Yorku, sve vrijeme bili samo to, proces, ali ne i mirovni proces. Namjera američkog posredništva u pregovorima u kojim je Washington imao svog izaslanika koji ih je diktirao imali su za cilj bacanje prašine u oči globalnoj javnosti kako bi dali šansu Izraelu da okupira što više palestinske teritorije, izgradi što veći broj bespravnih naselja, iako je to bilo u suprotnosti s odredbama međunarodnog prava i rezolucijama Ujedinjenih nacija, i time osnivanje palestinske države učini praktično nemogućim projektom.

Drugim riječima, američka strategija u pregovorima o miru na Bliskom istoku – koji su prije deceniju došli u potpuni ćorsokak i koji su zaustavljeni prije odlaska s političke scene bivšeg predsjednika SAD-a Baracka Obame, posebno od kako je na vlast u Izraelu došao ekstremni lider desničarske partije Likud Benjamin Netanyahu – imala je negativan učinak jer su američki cionistički lobiji preko američkih posrednika na koje su imali snažan utjecaj pokušali pacificirati Palestince i oslabiti njihov herojski iako mirni i gandijevski otpor izraelskoj okupaciji, agresiji, represiji i kontinuiranom ekspanzionizmu u cilju stvaranja tzv. velikog Izraela na teritoriji cijele historijske Palestine i okupiranih susjednih dijelova Libana (Sheba Farm) i Sirije (Golanska visoravan).

Washington je svojom politikom udovoljavanja interesima Izraela, u početku prikriveno a kasnije otvoreno, postao saučesnik Izraela u zločinima i etničkom čišćenju Palestinaca iz njihove zemlje gdje su stoljećima živjeli. Blokiranjem rezolucija UN-a, a u cilju zaštite Izraela i zločinačke politike brojnih izraelskih vlada, SAD je sve više postajao najveća prepreka postizanju mira u Palestini.

DOSLJEDNOST WASHINGTONA U KRŠENJU PALESTINSKIH PRAVA

Mirni protesti Palestinaca u Gazi i okupiranim područjima Palestine na zapadnoj obali rijeke Jordan dočekani su izraelskom brutalnom oružanom silom, represijom, ubijanjem, zatvaranjem i još žešćom politikom ekspanzionizma, uključujući skrnavljenje islamskih svetih mjesta i pružanjem zaštite i podrške jevrejskim ekstremistima. Izrael je svoju vojnu silu stavio u službu zaštite kriminalnih jevrejskih doseljenika u njihovim krvavim pohodima i pirovima na sveta mjesta muslimana, džamiju Al-Aksa i druga područja u Jerusalemu i kršćanske svetinje. Palestinci starosjedioci sistematski su zlostavljani i maltretirani, a često pod okriljem noći izbacivani iz svojih kuća na ulicu. Mnogi nevini Palestinci su uhapšeni, a stotine ih je ubijeno snajperskim hicima izraelskih snaga sigurnosti.

Kada su stanovnici pojasa Gaza (područja pod opsadom koje se već više od mjesec nalazi pod kontinuiranim izraelskim bombardiranjem i raketiranjem razornim oružjem za masovno uništavanje civila) prije nekoliko godina organizirali mirne proteste šetnjom do fortificirane granice (žičane ograde), koja ih je odvajala od ostatka historijske Palestine, kako bi time demonstrirali građansku neposlušnost i pokazali mirni gandijevski otpor okupaciji, stotine prosvjednika ubijeno je izraelskim snajperima, a 30.000 Palestinaca, uglavnom omladine, bili su osakaćeni bez obzira na činjenicu da nisu bili naoružani. Mirni protesti i legitimna pobuna Palestinaca protiv izraelske okupacije, represije, života pod blokadom, opsadom i segregacijom – mnogo gorom od one koju je primjenjivala rasistička vlada aparthejda u Južnoj Africi krajem proteklog stoljeća – ljudi koje Izrael već više od 16 godina drži kao u koncentracijskom logoru pod otvorenim nebom, zvanom Gaza, nisu naišli na podršku i odobrenje moćnika u Washingtonu. Zločini i represivne i drakonske mjere izraelskog režima protiv nenaoružanih Palestinaca nisu uopće osuđene od SAD-a i američkih zapadnih saveznika.

Pokušaji legitimnih palestinskih političkih i građanskih predstavnika izabranih na slobodnim izborima 2006. godine da putem međunarodnih institucija, kao što je Međunarodni sud pravde u Hagu (ICC), koji djeluje u skladu s Rimskim statutom, ostvare svoja temeljna ljudska prava na život, slobodu i dostojanstvo, svaki su put blokirani od Washingtona i njegovih zapadnih saveznika i drugih evropskih saveznika.

Kredibilni izvještaji međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, među kojima su Amnesty International, HRW i Bet Selem (izraelska najpoznatija organizacije za ljudska prava), arogantno su odbačeni, a SAD je nastavio pružati diplomatsku zaštitu kriminalnom ponašanju Izraela. Američka politika zaštite izraelskih zločina, po svaku cijenu, i praksa kontinuiranog pružanja novčane i vojne pomoći Izraelu, kako bi ova okupaciona sila mogla nastaviti vršenje represije nad Palestincima, potpuno je diskreditirala Washington kao legitimnog i kredibilnog posrednika u palestinsko-izraelskom sporu.

EKSTREMISTIČKA VLADA DAJE EKSTREMNA RJEŠENJA

Izraelska politika okupacije, represije i ekspanzionizma, koju su UN i najkredibilniji eksperti za međunarodno pravo označili kao politiku otvorenog aparthejda, nastavljena je kao da se ništa nije desilo. Takva američka politika, koja nikad nije osudila izraelske zločine i pozvala vlasti u Tel Avivu na odgovornost koja se očekuje od jedne članice UN-a, kulminirala je izborom izraelske desničarske i ultranacionalističke vlade u koju je Netanyahu prihvatio i neke od najvećih jevrejskih ekstremističkih organizacija, uključujući i protagoniste terorističkog pokreta za obnovu hrama na stijeni (Temple mount movement), kao i vodeće ekstremiste iz reda doseljeničkih jevrejskih skupina na Zapadnoj obali, poput Itamara Ben-Gvira, Bezalela Smotricha i drugih, od kojih su neki samodeklarirani ksenofobni fašisti postali ministri sigurnosti, finansija i drugih važnih resora.

Ulazak u vladu najekstremnije desnice, čiji su ministri ranije bili poznati kao ekstremisti i teroristi, neki od njih su (Ben Gvir) pristalice pokreta Kahanizam (nazvan po jevrejskom ekstremisti Meiru Kahani), čiji su simpatizeri učestvovali u ubistvu bivšeg izraelskog premijera Jichaka Rabina, označio je najopasniji period u povijesti izraelske okupacije Palestine od palestinske Nakbe, katastrofe i pogroma 1948. godine, kad je približno 800 hiljada Palestinaca protjerano sa svojih ognjišta na koja se nikad više nisu mogli vratiti.

Najveći jevrejski ekstremisti, koje je iznjedrio ilegalni ekspanzionistički kriminalni projekt kolonista na Zapadnoj obali pod zaštitom izraelske vojne sile i američke diplomatske zaštite, sistematski su protekle godine počeli užurbano provoditi završetak projekta okupacije Palestine, koristeći pritom najbrutalnije metode kako bi isprovocirali novu, Treću intifadu, nenasilni otpor Palestinaca i taj očekivani ustanak Palestinaca iskoristili za provođenje nove Nakbe, etničkog čišćenja, progona i pogroma i genocida nad Palestincima. Cilj jevrejskih ekstremista koji su uspjeli doći na vlast jeste stvaranje velikog Izraela. On, po njihovom uvjerenju, mora uključivati i Judeju i Samariju, današnju okupiranu Zapadnu obalu, jer je to područje “stvarnog historijskog Izraela”. U konačnici, njihov cilj jeste ubiti što veći broj Palestinaca, muslimana i kršćana, a ostatak protjerati u susjedne države, srušiti džamiju Al-Aksa i Kupolu na stijeni, na čijim temeljima namjeravaju izgraditi (kako kažu obnoviti) Solomonov hram.

U tom kontekstu, a kao dio ukupne priče i međujevrejskog političkog neslaganja, treba posmatrati i višemjesečne proteste u Izraelu koji su prethodili najnovijem napadu Hamasa i genocidnom odmazdom izraelske vojske na Gazu. Naime, protesti protiv Netanyahuove desničarske vlade imali su za cilj spriječiti oduzimanje prava vrhovnom sudu Izraela da može oboriti i učiniti protuustavnim odluke Kneseta. Netanyahu i drugi, još veći ekstremisti, koalicioni partneri u njegovoj vladi, pokušali su instrumentalizirati vrhovni sud i potčiniti ga volji aktuelne ekstremističke vlade i parlamenta. Važno je istaknuti da u Izraelu ipak prevladavaju sekularni Aškenazi, koje desničarski vjerski ekstremisti smatraju preprekom za ostvarenje njihovog sna o stvaranju velikog Izraela.

Ekstremisti vjeruju da vrhovni sud, u kojem još dominantnu ulogu imaju sekularni Aškenazi, preferira održavanje statusa quo (kontrolirane okupacije kojom je moguće upravljati uz pomoć servilne Palestinske uprave). Ekstremisti, pak, žele obaranje dosadašnjeg ustrojstva države i uspostavu vladavine vjerskih zakona (sličan model zahtjevima za uvođenje i ekskluzivnu vladavinu šerijata u nekim islamskim zemljama). O ovom unutarjevrejskom sporu malo se zna izvan Izraela jer se o tome malo govori. Dakle, sekularisti se zalažu za održanje statusa quo, uključujući i perpetualnu okupaciju koja je za njih prihvatljiva pod uvjetom da ne prelazi crvene linije. Hamasov napad na Izrael, prvi ozbiljniji udarac cionističkom režimu od iznenađujućeg napada Egipta, Sirije i Jordana 1973. godine, sa stanovišta cionističkog okupacionog režima, upravo je značio prelazak te crvene linije.

ZAVADI PA VLADAJ

Još od potpisivanja tzv. mirovnog sporazuma iz Osla 1993. godine, kojem su prethodili tajni pregovori Izraela s predstavnicima Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), nakon kojih je Palestincima dodijeljena fiktivna i prividna samouprava ili autonomija na Zapadnoj obali, ekspanzija izgradnje bespravnih jevrejskih naselja nije nikad prestala, već je pod zaštitom izraelskih okupacionih snaga nastavljena i intenzivirana do te mjere da je danas više od 60 posto palestinske zemlje na kojoj bi trebala biti osnovana država Palestina iz embriona Palestinske uprave, kojom rukovodi Mahmoud Abbas, okupirana i iscjepkana na veliki broj nepovezanih i izoliranih bantustana, s ciljem da se onemogući bilo kakva mogućnost osnivanja neke autonomne, suverene i ekonomski i sigurnosno održive palestinske države.

Amerikanci su sve vrijeme znali – i rado u tome učestvovali – da od palestinske države kakva je obećana pregovaračima Palestine u Oslu, a kasnije u Kairu i Washingtonu, neće ništa ostati. Postojala je prešutna saglasnost Amerikanaca i Izraela da Palestinska uprava (PO) nikad ne može i ne smije prerasti ne samo u suverenu državu već niti u pravu autonomiju, te da je suverenitet nad tim područjem namijenjen isključivo kao pravo Izraela. Palestincima je data ograničena administracija kako bi se stvorio privid države, a što je dodatno pružilo šansu političkoj klasi Palestinaca servilnih izraelskim okupacionim vlastima da se mogu bogatiti na korupciji i kontroli ograničenih resursa, sistema zapošljavanja i slično. Od Palestinske uprave očekivalo se da koordinira sigurnosnu politiku s okupacionim vlastima kako bi se Izraelu olakšala okupacija i ekspanzija Zapadne obale i istočnog Jerusalema.

Ogorčeni izraelsko-američkom prevarom, s jedne, i neefikasnošću, submisivnošću Izraelu i korumpiranošću Palestinske uprave u Ramallahu, Palestinci su 2006. godine masovno glasali za Hamas, Islamski pokret otpora, čiji je predstavnik Ismail Haniye postao premijer Vlade. Predsjednik Palestinske uprave tada je postao Mahmoud Abbas, funkcioner Fataha, vodeće sekularne palestinske političke organizacije koja dominira Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) i Palestinskim nacionalnim vijećem.

Amerikanci i Izrael nikako nisu mogli prihvatiti volju palestinskog naroda kojom je izabran Hamas i uz pomoć svojih kolaboracionista u redovima Palestinske uprave i njenih sigurnosnih snaga pokušali su svrgnuti s vlasti Hamasove demokratski izabrane političare i preuzeti vlast u Gazi. Riječ je bilo o klasičnom primjeru promjene režima po receptu Izraela i Washingtona. Hamas je osujetio ovaj pokušaj i odbio se pokoriti.

Politikom podijeli pa vladaj zapadni neoimperijalisti su u dosluhu s Izraelom 2007. godine podijelili palestinski narod i gurnuli ga u bratoubilački rat, a sve u cilju udovoljavanja interesima Izraela kao okupacione sile, za koji mnogi analitičari na zapadu smatraju da je nepotopljivi nosač aviona, država garnizon i neoimperijalni instrument zapada, prije svega SAD-a, Velike Britanije i evropskih sila za projiciranje moći, sile i kontrole nad narodima, državama arapsko-islamskog svijeta i eksploatacije njihovih energetskih i ljudskih resursa.

IRAN KAO DEŽURNI KRIVAC

Bidenova administracija čini sve kako bi izraelski genocid i pogrom Palestinaca pretvorila u širi regionalni oružani sukob. Pružanje vojne pomoći Izraelu od 3,8 milijardi američkih dolara u odnosu na 100 miliona dolara humanitarne pomoći za Gazu jasno potvrđuje prioritete Washingtona. Ruski predsjednik Vladimir Putin najnoviji sukob već je nazvao katastrofalnim neuspjehom Washingtona. S druge strane, kineski ministar vanjskih poslova izjavio je kako su “postupci Izraela već izašli iz okvira samoodbrane”. Kineski šef diplomacije jasno je poručio da Izrael mora zaustaviti svoje “kolektivno kažnjavanje” stanovnika Gaze. Neuspješna politika Washingtona i nesposobnost Amerikanaca da suzbiju izraelsko ludilo minimizirali su diplomatske mogućnosti i opcije Washingtona. Svojim nepromišljenim potezima Amerikanci su širom otvorili prostor Kini i Rusiji da se uključe.

Istovremeno, bez obzira na ranije izjave o tome kako nema dokaza o izravnoj operativnoj uključenosti Irana u planiranju vojnog upada Hamasa na teritorij Izraela izvedenog 7. oktobra, Washington optužuje Iran kao jedinog krivca za rasplamsavanje rata, navodeći kao navodni motivacioni faktor Irana to da je želio spriječiti posredovanje Washingtona u postizanju sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije. Kad je američki državni sekretar Antony Blinken prošlog mjeseca odletio u Saudijsku Arabiju s ciljem da uvjeri Rijad da prihvati poziciju Washingtona o sukobu u Palestini, Muhammad Bin Salman (MBS) ga nije odmah primio već je na sastanak morao čekati nekoliko sati. Ipak, kada se sastanak na kraju dogodio Blinken je doživio razočarenje. U izvještaju Washington Posta navodi se da MBS ne samo da je naglasio potrebu zaustavljanja bombardiranja koje svakog časa odnosi živote nedužnih civila već je tražio i prekid opsade Gaze, koja je palestinsku teritoriju ostavila bez hrane, vode, lijekova, struje i goriva. Također, saudijski prestolonasljednik pozvao je na zaustavljanje eskalacije sukoba, što je direktno suprotstavljanje američkoj politici, koja je podržala Izrael u njegovim maksimalističkim ciljevima navodnog iskorjenjivanja Hamasa, pri čemu Izrael čini genocid nad civilima Gaze.

Ako Blinkenovu posjetu uporedimo s pristupom vodeće arapske države prema Kini, primijetit ćemo da su 14. oktobra izaslanici arapskih država u Kini zatražili vanredni sastanak sa Zhaijom Junom, specijalnim izaslanikom Kineske vlade za Bliski istok. Zauzevši stav suprotan od američkog, Zhai je rekao da međunarodna zajednica ima odgovornost da odmah preduzme mjere za ublažavanje sukoba, promoviranje i nastavak pregovora o miru i zaštiti zakonitog nacionalnog prava palestinskog naroda. Arapski izaslanici zahvalili su Kini na zagovaranju ispravnog i pravednog stava po palestinskom pitanju i izrazili nadu da će Kina nastaviti voditi pozitivnu i konstruktivnu ulogu. Istovremeno, MBS je obavio i telefonski razgovor s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem, s kojim je razgovarao o zajedničkoj strategiji u cilju sprečavanja šireg rata u regiji.

NOVI REGIONALNI IGRAČI

U spomenutim diplomatskim razmjenama primjećuje se jasan kanal komunikacije (Kina – Rusija – Iran – arapske države). To ukazuje da je upravo ova diplomatska osovina puno iskrenija, dinamičnija, dobronamjernija i efektnija u poređenju s licemjernim i pristranim SAD-om i njegovim evropskim saveznicima. To potvrđuje da je diplomatska komunikacija arapskih zemalja s Iranom, Rusijom i Kinom daleko ozbiljnija od izjava koje dolaze iz Washingtona i općenito kolektivnog Zapada, koji je izgubio kapacitet, sposobnost i želju da se kredibilno zalaže i diplomacijom oblikuje mir na Bliskom istoku. Upravo zbog zajedničkog nastupa i konzistentnosti diplomatskog otpora istočnih zemalja i globalnog juga Washingtonu, Amerikanci nisu bili u mogućnosti pružiti punu podršku planiranoj izraelskoj kopnenoj invaziji Gaze.

Poruka spomenute kolektivne diplomatske akcije jasna je, a najbolje ju je definirao Amir-Abdollahian, iranski ministar vanjskih poslova, upozorivši nakon sastanaka u Dohi i Bejrutu s liderima Hamasa i Hezbollaha da će Izrael ako ne zaustavi svoje barbarske zračne napade na Gazu, doživjeti pravi “zemljotres”, jer će osovina otpora Izraelu i američkoj hegemoniji u tom slučaju inicirati eskalaciju otpora izraelskoj agresiji. Washington ozbiljno shvata iranska upozorenja s obzirom na ulogu Teherana u sukobu s američkim okupacionim snagama u Siriji te na činjenicu da Iran u tome ima podršku Pekinga i Moskve.

Stoga, treba postaviti pitanje da li SAD uopće može utjecati, a kamoli pokrenuti novi mirovni proces na Bliskom istoku. Abrahamski sporazum, nakon izraelskih zločina u Gazi, bit će teško a možda i nemoguće reanimirati. Za uspostavu mira bit će neophodan novi model diplomacije, novi pristup i dakako novi akteri. Kombinacija Kina – Rusija – Iran – arapske zemlje čini se kao novi model koji bi mogao biti daleko uspješniji od američkog liderstva procesima na Bliskom istoku. “Američko vodstvo je ono što drži svijet na okupu”, rekao je nedavno američki predsjednik Biden u svom obraćanju iz Bijele kuće. Problem je u tome što je američko rukovodstvo već izgubilo legitimitet, a diplomatska moć Washingtona pretvara se u puku iluziju. Dokaz tome jeste činjenica da je Hašemitska Kraljevina Jordan, inače jedan od najbližih saveznika Washingtona na Bliskom istoku, nedavno otkazala samit sa SAD-om i Egiptom, neposredno nakon izraelskog bombardiranja anglikanske Ehli bolnice u Gazi i odbijanja američkog predsjednika da prihvati to da je Izrael počinilac tog zločina.

Ako želi sačuvati svoje vodstvo, SAD mora definirati uravnoteženu poziciju. Podrška američkog predsjednika indiskriminatornom ubijanju nedužnih ljudi i djece u Palestini nije put kojim je moguće vratiti Ameriku na kolosijek utjecajnog aktera osim oslanjanjem na silu. Biden to nije kadar postići zbog domaćih političkih imperativa u periodu pred izbore. Američki republikanci Bidena optužuju da je preblag prema Iranu i da je dugo ignorirao Izrael. Američki predsjednički zbori brzo se približavaju. Demokrati s Bidenom na čelu ne žele da najnovija kriza na Bliskom istoku bude uzrok njihovog poraza. Za Amerikance je riječ o političkom preživljavanju. Što više budu podržavali Izrael, to više otvaraju prostor arapskim državama u njihovom približavanju Kini i Rusiji kao kredibilnijim partnerima za pregovore o postizanju mira, stabilnosti i prosperiteta. Nastojanje Washingtona da prije povlačenja iz Zapadne Azije ovu regiju preda u amanet i pod kontrolu hegemonističkog Izraela i njegovih abrahamskih arapskih partnera, vojnom akcijom Hamasa i genocidnom osvetom nad civilima Gaze, pretvoreno je u pusti san i kolosalni strateški američki poraz.