Bio je 30. oktobar 1995. godine. Richard Holbrooke, specijalni izaslanik američkog predsjednika Clintona za Balkan, imao je brifing u uredu portparola Bijele kuće. Holbrooke je izvještavao o najnovijem razvoju događaja vezanom za mirovnu inicijativu na Balkanu. Iz podužeg razgovora jedan je dio, vezan za Dayton i pregovore u tom gradu, nama posebno važan.
„Dopustite mi da razjasnim koji su naši ciljevi ovdje... Imamo određene vrlo jasne osnove. I sekretar Christopher i predsjednik, kao i ja i drugi, opisali su to mnogo puta. Ali dopustite mi da ih ponovim za vas. Jedinstvena bosanska država. Jedinstvena država. Jedinstvena nacionalna vlada s ovim kolektivnim predsjedništvom, što svi žele. Sud, narodna skupština. Dva entiteta. Jedan koji sebe sada zove Republika srpska, drugi koji je hrvatsko-muslimanska federacija. Ako želite, zamislite ih kao države u Sjedinjenim Državama – New York i New Jersey, ali New York i New Jersey se ne slažu baš najbolje“, kazao je Holbrooke i nastavio:
„Problem ovdje – problem koji još nije postavljen, ali ću ga iznijeti na stol – jesu ogromne napetosti unutar bosansko-hrvatske federacije, koje su nam prouzročile neke od najvećih poteškoća u cijelom ratu, a koje nas silno muče. Inače, kad je predsjednik Clinton prošle sedmice u New Yorku vidio predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića, o tome su razgovarali. O Srbima nisu govorili; razgovarali su o problemima koje imaju jedni s drugim. Stoga želim naglasiti ogromnu važnost toga. Jasan dogovor bosanskih susjeda – Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije – da će se teritorijalni integritet i suverenitet ove zemlje u potpunosti poštovati. Slobodan povratak izbjeglica. Izbori za čelnike zemlje pod međunarodnim nadzorom. Potpuno krivično gonjenje na Međunarodnom sudu za ratne zločine. Odšteta za one koji se ne mogu vratiti. Stvaranje Komisije za nacionalne spomenike i Komisije za ljudska prava, te ostale stavke navedene u Ženevskom sporazumu od 8. septembra. To je samo dio onoga što pokušavamo postići, a zatim jasno razdvajanje snaga.“
Tih nekoliko rečenica u podugačkom Holbrookeovom monologu suština su cijele priče kada je u pitanju Dayton, mirovni sporazum, Ustav i sve drugo što je proizašlo iz te američke zračne baze. Da su se pitali Alija Izetbegović, Franjo Tuđman ili Slobodan Milošević, svaki iz svojih razloga, sporazum bi bio puno drugačiji. No, taj je sporazum, koji je zaledio rat, nacrtao i osmislio upravo Holbrooke, odlučio o nazivima entiteta, on je svim silama sve aktere natjerao da sjednu za sto i prihvate ono što je on zamislio. I svakom je od tih aktera, ako ne prihvate ponuđeno, zaprijetio silom.
Danas, skoro tri decenije kasnije, gomila je analitičara, političara, novinara, komentatora koji znaju da bi oni drugačije, da oni nikada ne bi potpisali, da oni nikada ne bi prihvatili. A stvarnost je takva da ne mogu čak podnijeti kritiku pa blokiraju komentare i bježe s društvenih mreža. Ili pognu glavu pred silom koja im psuje svetinje pa se onda iskale na novinarkama.
Jedan je čovjek bio drugačiji. Osnovao je stranku za narod kome je bilo namijenjeno da nestane. S tim narodom stvorio vojsku i državu sred Agresije, ratnih zločina i fizičkog nestanka. I stvorio vojsku koja je toliko ojačala da joj je moćni Washington morao zaprijetiti bombardovanjem da bi stala. Potpisao je sporazum, pun gorčine. Da su potpisivali ovi što danas viču da bi drugačije i da oni ne bi, ta potpisana „avlija“ bila bi kao Gaza.
Jedna od najvećih laži koja kola ovdašnjim javnim prostorom jeste ona da je Alija Izetbegović rado pristao, štaviše, haman pa insistirao na nazivu Republika srpska za entitet čije je formaliziranje bilo nagrada za ratne zločine i Agresiju. Kada je 1995. hrvatska vojska postala najjača sila u ratu, Milošević je znao da je igra pri kraju i, umjesto Velike Srbije, usredsredio se na očuvanje vlastitog položaja i moći, piše George Packer u eseju o Holbrookeu koji je objavio u listu The Atlantic. Holbrooke je tada krenuo u ofanzivu i prvo što je uradio bio je da makne ratne vođe bosanskih Srba, buduće presuđene ratne zločince, i da u njihovo ime pregovara Milošević.
Vojska bosanskih Srba bila je u kolapsu, a hrvatske i bosanske snage bile su blizu Banje Luke. Milošević je molio Holbrookea da ne dopusti pad Banje Luke. Ako bi pao, u Srbiju bi se slilo još nekoliko stotina hiljada izbjeglica, što bi moglo ugroziti Miloševićev režim. Ali Izetbegović je u Banjoj Luci, piše Packer, vidio pravedan kraj rata. Holbrooke će, podsjeća Packer, u narednim godinama dva puta žaliti za Bosnom. Do jeseni 1995. sve su strane znale da će mirovni sporazum stvoriti bosansku državu od dva približno jednaka entiteta, jednog srpskog, drugog „muslimansko-hrvatskog“. Prvo Holbrookeovo žaljenje bio je pritisak na Bošnjake da prihvate naziv Republika srpska – Izetbegović je rekao da je to poput „nacističkog naziva“ – za srpski entitet. Republika srpska je postala prokletstvo koje su pregovarači okačili Bosni o vrat.
O tome kako je manji bh. entitet dobio svoj naziv piše i Šefko Hodžić u svojoj knjizi Alija Izetbegović, zvanično i nezvanično. Legendarni ratni reporter Oslobođenja podsjeća da je Holbrooke 4. septembra 1995. godine okončao pregovore s Miloševićem, da se Milošević složio da će Bosna i Hercegovina ,,nastaviti legalno postojanje u njenim sadašnjim granicama i uz daljnje međunarodno priznanje“. Tako je Milošević prvi put priznao da Bosna i Hercegovina postoji kao država i odbacio separatističke ciljeve Pala.
Ali Milošević je imao dva uslova: da Republika Bosna i Hercegovina mora ukinuti u svom nazivu ,,Republika“ i predložio da se zove „unija“ ili ,,konfederacija“. Drugi uslov je bio da se „srpski dio Bosne“ zove ,,Republika srpska“ i na tome insistirao. Bez toga Milošević nije bio spreman da nastavi razgovore o miru. Taj dogovor s Miloševićem, piše Hodžić, Holbrooke je postigao 4. septembra, a onda je pred večer otputovao u Ankaru, gdje je u zvaničnu posjetu Türkiye tog dana doputovao Alija Izetbegović.
Holbrooke je iza devet sati uvečer 4. septembra 1995. godine stigao u Ankaru i pred ponoć u Američkoj ambasadi u Ankari otpočeo razgovore s predsjednikom Izetbegovićem o Miloševićevim ponudama i zahtjevima. Izetbegović je odmah odbio Miloševićevu ponudu da se iz naziva zemlje izbaci riječ ,,Republika“, a zove „unija“ ili „konfederacija". Holbrooke je našao treće rješenje: da ne prihvate ni jedan od tih zahtjeva, nego da se država zove Bosna i Hercegovina.
U svojoj knjizi Završiti rat Holbrooke je opisao ubjeđivanje Izetbegovića u Ankari, poslije pola noći, 5. septembra 1995. da prizna naziv Republika srpska. ,,Bilo je jedan ujutro. 'Shvatam vaše probleme u vezi s tim', rekao sam predsjedniku, 'ali to je najviše što sada možemo učiniti kod Miloševića. Ne vjerujem da ime Republika srpska, ma kako strašno, znači mnogo sve dok dobijate sve drugo – međunarodno priznanje, definisanje granica, prihvatanje vašeg legalnog statusa. Ništa od ovog ništa ranije imali. Ne možemo izostaviti Republiku srpsku iz nacrta. Žao mi je, ali možemo toliko učiniti.“ Duga pauza. Diskusija među bosanskom delegacijom. Konačno, odgovor od Šaćirbeya, dok je Izetbegović sjedio šutljiv i nesretan. „Ovo je loše za mog predsjednika, ali ćemo pokušati to prihvatiti. Bit će mu veoma teško objasniti svom narodu.“
Izetbegovića je tokom sastanka u Ankari zvao i Carl Bildt, da bi „ispred Evrope insistirao na kompromisu“, dok je „Robert Owen, stručnjak za međunarodno pravo u Holbrookeovom timu, dokazivao da ovo ‘republika’ ispred ‘srpska ne znači mnogo“, jer je „važno šta je taj entitet po definiciji u budućem ustavu BiH“. Izetbegoviću su bili poznati mnogi primjeri postojanja „republika“ u okviru država, ali je pri svom odbacivanju Holbrookeove ideje imao u vidu da je „‘republiku’ o kojoj je riječ stvorio Karadžić na genocidnim osnovama“. Izetbegović će kasnije u svojoj knjizi Sjećanja opisati trenutak kad je morao da prihvati naziv Republika srpska.
„I ovaj put u Ankari, kad sam mu po ko zna koji put rekao da mi ne možemo prihvatiti Republiku srpsku, jer... i naveo mu sve argumente kojih je i on bio potpuno svjestan, Holbrooke se kasnije poslužio svojom slavnom rečenicom: 'Vi ste apsolutno u pravu i ja vas potpuno razumijem, ali...' Skoro trosatni razgovor koji se završio oko dva sata poslije pola noći zaključio je riječima: 'Ne možemo Rs izostaviti iz nacrta. Žao mi je, ne možemo učiniti više.' Odlučio sam da odmah po povratku u Sarajevo sazovem sjednicu Predsjedništva i da ih obavijestim o tome šta nas čeka u Ženevi.' Holbrooke je tri godine kasnije u svojoj knjizi Završiti rat napisao kako postoje neke stvari zbog kojih žali, a jedna od njih jeste i to što je insistirao da ostane naziv Republika srpska.“
Druga stvar zbog koje je žalio Holbrooke bilo je prisiljavanje hrvatske i bosanske vojske da stanu pred Banjom Lukom i prihvate prekid vatre početkom oktobra. Šta da je pustio Banju Luku da padne? Bio bi to kraj Republike srpske. Bosna bi danas bila multietnička država, neuredna, ali cjelovita. Rat bi imao pobjednika i ne bi bilo Daytona. To su samo neka od razmišljanja kako Holbrookea, tako i nekih američkih novinara, poput Georgea Packera.
Ali, iako danas kola mit kako je Banja Luka te jeseni bila pred padom i kako su Armiju RBiH, HV i HVO dijelili sati od ulaska u taj grad, stanje je bilo bitno drugačije. S jedne strane jer je Izetbegović bio teško pritisnut da pristane na primirje, a s druge strane jer i situacija na ratištu nije bila baš tako bajna kako se danas prikazuje u nekim romantiziranim člancima i analizama.
Holbrooke je s državnim i vojnim zvaničnicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine bio na sastanku koji je održan u Zagrebu 18. i 19. septembra 1995. godine. Prvo je u Američkoj ambasadi u Zagrebu održao sastanak s generalom Rasimom Delićem, hrvatskim ministrima Gojkom Šuškom i Matom Granićem. O tom će sastanku Rasim Delić kasnije pisati u svojoj doktorskoj disertaciji.
,,Holbrooke je izričito zahtijevao da Armija RBiH ne dejstvuje prema Banjoj Luci jer bi to moglo izazvati novi talas od više stotina hiljada izbjeglica, te ponovno uvlačenje Srbije i SRJ sa svim potencijalima u rat. U slučaju da Armija RBiH ipak pokrene ofanzivu ka Banjoj Luci, Holbrooke je zaprijetio NATO udarima po Armiji RBiH i pri tom upozorio da bi ta dejstva bila uzaludna, jer je već dogovoreno i prihvaćeno unutrašnje razgraničenje BiH i sve preko 51 posto teritorije bi Vojska Federacije BiH morala vratiti srpskom entitetu.“
Nakon sastanka u Zagrebu general Delić komandama svih korpusa, divizija, Gardijskoj brigadi i ,,Crnim labudovima“ šalje depešu u kojoj informira svoje komandante o važnim stavovima i orijentaciji koju je dobio od američke delegacije ,,za naše daljnje djelovanje“. U njoj, između ostalog, stoji: ,,Prvo, Amerikanci nam daju prostora za planirane naše aktivnosti još četiri nedjelje, poslije čega bi se išlo na realizaciju mirovnog sporazuma. Drugo, nema ograničenja što se tiče procenata. Ni Banja Luka nije sporna ako se može osloboditi.“
Šefko Hodžić će kasnije pitati Delića zašto je napisao da Banja Luka nije sporna ako se može uzeti, te da nema ograničenja što se tiče procenata, na što mu je on odgovorio da nije htio da obeshrabri komandante onim što mu je rekao Holbrooke. Naprotiv, želio je da ih motivira i ohrabri, jer je tada glavni cilj komandanata i boraca bio – uzimanje Banje Luke. A do Banje Luke valjalo je osloboditi Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi, Mrkonjić-Grad.
Američki diplomata John Menzies 2. oktobra 1995. godine posjetio je Izetbegovića i „upozorio“ ga da se „dogovor o prekidu vatre mora ispoštovati“, jer „borbe u Krajini nisu prestajale“, iako je „general Delić već bio izdao odgovarajuće naređenje“. Tih dana, „kolone srpskih izbjeglica zakrčile su puteve kroz posavski koridor prema Srbiji“, na što je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, „suočen s ovim talasom izbjeglica i pritisnut prigovorima Karadžića i Mladića, zaprijetio neposrednim uplitanjem u sukob“ pa su se „spominjale dvije-tri srbijanske divizije, koje bi se uključile na strani Karadžićevih jedinica“, u šta Izetbegović „nije vjerovao, ali Amerikanci jesu“.
Ubrzo, nakon tog upozorenja, ambasador Menzies je 12. oktobra „ponovo došao“ kod Izetbegovića i „sasvim ozbiljnim tonom“ prenio mu „poruku da će avijacija NATO-a“, ako ne zaustavi ofanzivu, „djelovati“ po jedinicama Armije RBiH. Menzies je „rekao da je prijetnja ozbiljna i da će biti realizirana“.
Amerikanci su imali jak adut u džepu. Armija RBiH u Krajini se povlačila, a Ključ se nalazio pred padom. Izetbegović je tog dana u 11.36 sati poslao generalu Deliću u Krajinu depešu u kojoj je pisalo: ,,Danas dolaze Amerikanci. Predlagat će prekid vatre. Vas dvojica (odnosi se na generale Delića i Dudakovića, op. Š. H.) razmotrite vojnu situaciju tamo i javite mi vaše mišljenje: prihvatiti ili odbiti. Odgovor trebam danas do jedan sat poslije podne“, stoji u knjizi Šefke Hodžića.
Delić će mu kasnije kazati da je naredio načelniku Štaba generalu Hadžihasanoviću da hitno pošalje jedinice u Krajinu. I mi smo ih prvo helikopterima prebacili u Krajinu, elitne jedinice Armije, Gardijsku brigadu, „Crne labudove“, a potom je kopnom na prostor Krajine došlo oko 10.800 vojnika, nekoliko brigada.
General Delić je, nakon pola sata, odgovorio predsjedniku Izetbegoviću: „Ako je riječ o ovom terenu, ima problema, ali zbog zamora ljudstva, a ne zbog neke snage četnika. Regulisali smo dovođenje drugih jedinica u z/o 5. k. i ovdje će vrlo brzo biti sve uredu. Prema tome, zbog stanja u z/o 5. k. ne treba prihvatiti ponudu za prekid vatre. Ako je prekid vatre uslovljen ukupnim političkim stanjem i dalje insistirajte na potpunoj deblokadi Sarajeva, potom za Goražde i demilitariziranom B. Lukom. Selam od mene i pripadnika 5. k.“
Hodžić podsjeća da Izetbegović, iako su ga Amerikanci upozoravali da je Ključ pred padom i da treba odmah da potpiše primirje kako bi spasio grad, on to, nakon izvještaja koji je dobio iz Bihaća od generala Delića, nije uradio. General Dudaković je u zoru 11. oktobra 1995. Generalštabu Armije RBiH poslao vanredni izvještaj o oslobađanju Sanskog Mosta. „Razbijene agresorske jedinice se povlače u pravcu Prijedora i Banje Luke", pisao je general Dudaković u ovom izvještaju... Naš cilj je Banja Luka. Međutim, kako odluči Predsjedništvo, tako će biti.“
Karadžićevi Srbi 11. oktobra 1995. ispunili su sve uslove primirja. Tog dana u pet popodne predsjednik Izetbegović je poslao kratku historijsku poruku generalu Deliću, u kojoj je pisalo: „Generale, uslovi dogovora o obustavi vatre od 5. oktobra 1995. danas su ispunjeni i mi nemamo izbora nego ispoštovati naše obaveze. Stoga po prijemu ove poruke izdaj naređenje za prekid vatre duž čitavog fronta s važnošću večeras od ponoći (od 12. oktobra 00:01 sati) i preduzmi sve da se isti poštuje. Vojska je ovlašćena da odgovori u slučaju napada. Selamim te i molim Boga da nam pomogne. Sarajevo, 11. oktobra 1995. Alija Izetbegović.“ General Delić je 11. oktobra 1995. godine u Kaknju izdao naređenje o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini, a u 18.15 sati zaštićenom vezom poslao ga svim jedinicama.
Hodžić napominje kako rat nije stao 12. oktobra jer je Warren Christopher odobrio Izetbegoviću ,,u četiri oka“ još dva dana da Armija RBiH oslobodi Prijedor i Omarsku. Ali za dva dana Armija RBiH nije napravila gotovo nikakve pomake, čak je i izgubila neke položaje. U Krajinu je 13. oktobra 1995. hitno upućen general Vahid Karavelić da lično prenese Izetbegovićevu poruku generalima Dudakoviću i Alagiću da prekinu ratna dejstva.
Hodžić je bio na terenu, izvještavao kada je Karavelić 14. oktobra 1995. Dudakovića i Alagića pronašao u Sanskom Mostu i prenio im Izetbegovićevu poruku. „U hotelu 'Sanus' Dudaković, Alagić i Karavelić su se dogovarali da helikopterom odlete do predsjednika Izetbegovića i ubijede ga za nastavak ratnih dejstava. Ali bila je gusta magla i helikopter nije mogao poletjeti. Na kraju su se smirili, a Alagić je konobaru naredio da donese piće i njih trojica su nazdravili – kraju rata. A ja ih uslikao“, napisat će godinama kasnije u svojoj knjizi.
Desetak godina kasnije, u razgovoru s Hodžićem Rasim Delić će kazati da nije bilo šasne da se oslobodi Banja Luka. Kazao je i da je petog oktobra 1995. postignut sporazum, a sedam dana je Izetbegović uspio da prolongira sve to, dajući prostora Armiji da uradi što može da uradi. Delić je opisao i kakvo je upozorenje dobio od Holbrookea na sastanku u Zagrebu. „Nemojte ići naprijed, jer će se to sve morati vratiti, a platit ćete to u krvi“, prepričao je Delić Holbrookeovu prijetnju i nastavio: „Drugo, upozorio je da ne smijemo ići prema Banjoj Luci, jer bi to bilo novih preko 200.000 izbjeglica koji bi krenuli ka Srbiji, što bi moglo poslužiti kao izlika Miloševiću, koji je pristao na mirovni sporazum, da ponovo uključi potencijale i da se rat produži. I, ukoliko bismo krenuli na tu stranu, on je doslovno rekao, da bi NATO snage mogle biti upotrijebljene protiv ARBiH. Poruka je bila jasna. Ja sam upoznao komandante s tim jer sam se i ja nalazio na terenu. Prenio sam to komandantima da moramo biti potpuno realni... I, naravno, postojala je politička odluka rukovodstva Bosne i Hercegovine da se prihvati primirje, jer je već bio narušen, kako je predsjednik Izetbegović znao da kaže često, jedno biološko jezgro i mogućnosti, prije svega, bošnjačkog naroda da može dalje pružati otpor.“
Borbe su konačno zaustavljene 13. oktobra, ali je „dan ranije“, 12. 10. 1995. godine, Armija RBiH „uspjela osloboditi Sanski Most, posljednji grad oslobođen u ovom ratu“. O tome je Izetbegović u Sjećanjima zaključio: „Tako je rat, koji je trajao 1.280 dana, i čiji su ljudski i materijalni bilansi stravični, konačno bio zaustavljen. Predstojali su mukotrpni pregovori o miru.“