Kada je sada već pokojni vođa Wagnerovih plaćenika, Jevgenij Prigožin, krenuo u svoj neobičan pohod na Moskvu u junu, odmah su počela poređenja sa sličnim pokušajima puča u Rusiji. Posebno se spominjao slučaj generala Lavra Kornilova 1917. godine što je dovelo do "tragedije građanskog rata", kako je nazvao Putin događaj kada su trupe generala Lavra Kornilova 11. septembra 1917. pojavile pred tadašnjim glavnim gradom Petrogradom (Sankt Peterburgom).

Kao sin malog farmera koji je dospio do niskog oficirskog čina i Burjatkinje iz istočnog Sibira, Kornilov se jasno razlikovao od većine carskih generala s aristokratskim porijeklom. Ali čovječuljak je to nadoknadio velikim brkovima, neobičnom okretnošću i talentom za veliki nastup. Tokom svoje službe  u srednjoj Aziji, želio je naučiti jezike turskih naroda. Zbog toga je uz sebe imao tjelohranitelja Turkmena koji su nosili grimiznu odjeću.

Godine 1915. Kornilov je postao ratni zarobljenik u Austriji, ali je uspio pobjeći iz zatvora godinu dana kasnije i pješke se probiti do ruskih linija. Time je tada 46-godišnjak postao slavan, iako je do tada zapovijedao samo jednom divizijom. U proljeće 1917. njegova je karijera brzo uzletjela nakon što je car Nikola II 15. marta pod pritiskom revolucije abdicirao.

Njegovo skromno porijeklo učinilo je da Kornilova prepoznaju kao čovjeka iz naroda, pa je imenovan komandantom Petrogradskog vojnog okruga, a u maju je preuzeo komandu nad vojskom. To ga je učinilo jednim od visokih vojnih oficira koji su morali provoditi strategiju revolucionarne vlade.

To se obično opisuje kao dvostruka moć. Parlamentarci Državne dume legitimizirali su vladu, koja je sebe smatrala "privremenom" vladom do sazivanja ustavotvorne skupštine - u kojoj su liberali i umjereni socijalisti činili većinu ministara. Drugo središte odlučivanja bio je Petrogradski radnički i vojnički savjet (Sovjet), koji je okupljao revolucionarne snage u glavnom gradu. Radikalni boljševici tu su već igrali značajnu ulogu. Iako je ovo vijeće prepustilo vođenje poslova privremenoj vladi, ono je zadržalo pravo suodlučivanja i pravo veta o ključnim pitanjima.

Za vladu nije bilo upitno da se jedinstvo multietničke države može osigurati samo nastavkom svjetskog rata na strani Antante, također htjeli su po svaku cijenu poslušati glasove poljoprivrednika za sveobuhvatnom agrarnom reformom i socijalnom revolucijom o kojoj su sanjali boljševici. Zbog toga je pripremljena ofenziva u kojoj je ključna osoba postao Aleksandar Kerenski (1881.–1970.).

Elokventni advokat pripadao je lijevom krilu u Dumi i u martu je izabran za zamjenika predsjednika Petrogradskog sovjeta. Budući da je također ušao u Privremenu vladu kao ministar pravosuđa, imao je legitimitet i moć kao malo koji drugi političar u Rusiji. Njegov je plan bio zadati konačni, odlučujući udarac na frontu koristeći patriotski entuzijazam koji je potaknuo svrgavanje cara.

Ali velika ofanziva koja je započela 1. jula brzo se pretvorila u katastrofu. U prvim danima došlo je do dubokih proboja na austrijskoj fronti. No njemački protivnapadi ubrzo su ih natjerali na povlačenje. Slaba opskrba i vijesti o nedaćama kod kuće učinili su ostalo, pa je moral potpuno pao, a čitave jedinice su se predavale ili dezertirale. Ponovno uvođenje smrtne kazne za prebjege to nije moglo promijeniti.

U augustu 1917. Kerenski je Kornilova imenovao vrhovnim komandantom ruske vojske. Ubrzo nakon toga, Kornilov je započeo pregovore s istaknutim Rusima koji su željeli da se privremena vlada zamijeni vojnom huntom sposobnom suzbiti radikalizam. Kornilov je počeo mobilizirati trupe za marš na Petrograd, dok se Kerenski obratio Petrogradskom sovjetu kako bi odbranio grad od vojne kontrarevolucije. Kornilovljev pokušaj puča je propao pa je uhapšen.

Ipak, kasnije je uspio pobjeći i preuzeo je kormilo pukovnije „Belogardejaca“ u prvim mjesecima Ruskog građanskog rata. Ubila ga je boljševička artiljerija u aprilu 1918. godine.