Protesti najmlađih radnika u Južnoj Koreji pred vladinim prijedlogom da se radni dan produži sa sadašnjih 52 sata sedmično na 69 u slučaju špice posla prisilili su izvršnu vlast da odustane od te ideje. Iako je poslovna klasa podržala tu mjeru, radnici su tvrdili da imaju problema s usklađivanjem sa privatnim životima i povećanim zdravstvenim rizicima.
Ova zemlja, jedna od zemalja s najdužim radnim vremenom, prije nekoliko godina je skratila radni da sa 64 na 52 sata sedmično. Zatim su dodali 199 sati više od prosjeka zemalja članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Radni sati godišnje smanjili su se za 127 između 2017. i 2021., nakon što je prethodna vlada uvela 52-satno radno vrijeme: 40 redovnih sati i 12 dodatnih.
U zemljama diljem svijeta prekomjerno radno vrijeme povezuje se s većom vjerovatnoćom za srčane bolesti i moždani udar kao posljedicama povećanog stresa. Zapravo, u zemljama poput Japana, gdje je više nego uobičajeno razvijati beskonačne smjene, uveden je izraz za definiranje smrti uslijed prekomjernog rada: karoshi. Prema japanskom Ministarstvu rada, broj žrtava karoshija dosegao je 2310 u 2015. godini.
Prema Međunarodnoj organizaciji rada, mnoge su industrijalizirane zemlje odlučile skratiti svoje radno vrijeme, no trend se ponovno preokrenuo u 2000-ima, pri čemu se izloženost radnom vremenu dužem od 55 sati sedmično povećala za 10% između 2000. i 2016. godine.
Meksiko, Kolumbija i Kostarika su na vrhu ljestvice zemalja koje akumuliraju najviše sati rada godišnje, čak i više od 2000 sati u slučaju prve dvije. Na trećem je mjestu Kolumbija (1.964).
Na suprotnoj strani ljestvice je Njemačka s 1349 sati godišnje, a slijede je Danska (1363), Luksemburg (1382) i Nizozemska (1417).
Što se tiče broja dana u sedmici, Kolumbija je zemlja s najviše sati, s prosjekom od 47,8 prema podacima OECD-a. Prema ovom poretku, koji malo varira s obzirom na godišnji broj sati, Meksiko, Kostarika, Čile i Izrael su na prvih pet pozicija, a svi rade više od 40 sati sedmično u poređenju sa 30 u Nizozemskoj.
U Kini je do prije samo nekoliko godina najčešća, osobito u tehnološkim firmama, bila takozvana smjena 996: od 9 ujutro do 9 naveče tokom šest dana u sedmici, što znači 72 sata koliko se radilo u velikim firmama kakve su Alibaba ili JD.com kada je propisano vrijeme bilo 44 sata sedmično.
Kolumbijska vlada je prije nekoliko dana predstavila projekt reforme rada koji uključuje smanjenje radnog vremena čije je ograničenje trenutno postavljeno na 48 sati. Na taj će se način u tri godine postepeno smanjiti na 42 sata.
U svim zemljama otprilike 25% radnika ima radnu sedmicu dužu od 48 sati. Problem je što u mnogima od njih nema fiksnog limita, a u onima koji ga imaju mnoge firme ga preskaču. Zemlje Evrope su najstrože u pogledu poštivanja ove vrste propisa.
Radnici koji prijavljuju dugo radno vrijeme zaposleni su u velikom broju zemalja i zanimanja: blagajnici u Argentini; poljoprivredni radnici u Kanadi; zaštitari u Indiji; medicinske sestre u Keniji; taksisti u Maleziji; pedijatri u Peruu; osoblje za čišćenje u Republici Koreji ili vlasnici malih firmi u Turskoj.
Iako u zapadnim zemljama postoji sve veća predanost četverodnevnom radnom danu kako bi se povećala produktivnost, u drugim, od kojih su mnoge istočne zemlje, čini se da je trend suprotan.
