Mada mu je vlast u teritorijalnom pogledu bila znatno sužena, ban Prijezda ponašao se i djelovao kao pravi patrimonijalni vladar i gospodar Bosne. On je tako pri kraju svoje vladavine izdao maja 1287. povelju kojom, uz pristanak „velikaša sve Bosne“, daruje svome zetu iz kuće Babonića Vodičkih na Sani gornjovrbasku župu Zemljanik.
U to vrijeme ugarski eksponenti na bosanskom tlu, a posebno Stefan Dragutin, neprekidno su progonili bosanske krstjane kao heretike. Oni koji se nisu dali krstiti i prevesti na katolicizam pretvarani su u robove i kao takvi prodavani u primorske gradove, s obiju strana Jadrana, gdje su služili kao kućna posluga.
Kako dominikanski misionarski i inkvizitorski rad na iskorjenjivanju bosanske hereze kroz skoro cijelo jedno stoljeće nije dao nikakav rezultat, to je kralj Stefan Dragutin, u gorljivoj želji da zatre bosanske krstjane i Bosnu kao državu, zatražio 1291. od pape da u Bosnu uputi franjevce. Papa je to prihvatio, pa je preko franjevačkih starješina u Dalmaciji i Slavoniji poslao dvojicu franjevačkih redovnika vještih slavenskom jeziku i pismu.
Mada franjevci nisu bježali od inkvizitorskih metoda, kada su ih smatrali neizbježnim, oni su se u principu u svom evangelističkom djelovanju radije služili blagom pastirskom riječju. Njihov dolazak u Bosnu krajem 13. stoljeća značio je pojavu jedne vrlo značajne i nove komponente u vjersko-kulturnom i etnopolitičkom razvoju Bosne. Oni vrlo brzo iz svake župne crkvene službe istiskuju dominikance.
Nasuprot dominikancima, oni u svoj red primaju sve više domaćih ljudi, putem kojih se približavaju puku, te se jednovremeno kao posrednici i savjetnici u političkim i diplomatskim poslovima približavaju vladaru i njegovom dvoru, te samoj bosanskoj vlasteli. U posljednjim decenijama samostalne bosanske države franjevci su u tom pogledu veoma potisnuli Crkvu bosansku i njene strojnike. Tako je jedan miran i strpljiv misionarski rad postigao što sva sila ugarskih i srpskih kraljeva u prethodnim stoljećima nije mogla.
