Predstavnici američkog State Departmenta i Evropske unije trebali bi naredne sedmice, najvjerovatnije 25. januara, doputovati u Bosnu i Hercegovinu i započeti novu rundu razgovora o izmjenama Ustava i Izbornog zakona BiH.
Kako se približava datum njihovog dolaska, u javnosti se aktuelizira i dilema da li se probosanske stranke trebaju odazvati na poziv SAD-a i EU-a da razgovaraju o reformi izbornog zakonodavstva u okolnostima u kojima Milorad Dodik nasrće na ustavnopravni poredak BiH, te ugrožava mir i stabilnost u zemlji i regiji.
Jedni odbijaju nastavak razgovora dok se ne riješi aktuelna kriza, drugi ne bi imali ništa protiv, dok se treći ne izjašnjavaju jasno o tome da li će sjesti za stol s Matthewom Palmerom i Angelinom Eichhorst. Slične dileme prisutne su i u javnosti, pa postoje oprečna mišljenja o potrebi nastavka razgovora o izmjenama Ustava i izbornog zakonodavstva u postojećim okolnostima.
Da bi se ta dilema razriješila, potrebno je prethodno ponuditi odgovor na jedno pitanje, a to je da li probosanske snage imaju luksuz odbiti pruženu ruku SAD-a i EU-a.
U okolnostima u kojima sile poput Rusije i Kine otvoreno podržavaju secesionističke ideje i produbljivanje etničkih podjela, odbijanje poziva onih koji rade na očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, onih koji su omogućili zaustavljanje rata u BiH i poticali provedbu brojnih reformi u protekle dvije decenije, sasvim sigurno nije najmudriji potez. Za otklanjanje sumnji u pogubnost strategije odbijanja dovoljno je sagledati posljedice rušenja “Aprilskog paketa” ustavnih promjena 2006. godine. Vrlo je teško očekivati aktivniji angažman SAD-a i EU-a na rješavanju postojeće krize ako oni koji taj angažman traže i koji pozivaju na uvođenje sankcija odgovornima za krizu zalupe vrata pred nosom predstavnika Washingtona i Bruxellesa.
U međuvremenu se etablirao i narativ da nastavak razgovora o izmjenama Ustava i Izbornog zakona znači isključivo pregovaranje o zahtjevima HDZ-a BiH koji se odnose na način izbora članova Predsjedništva BiH.
Izmjene Ustava i reforma izbornog zakonodavstva nemaju za cilj rješavanje “hrvatskog pitanja” već prije svega provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”, “Šlaku” i “Pudarić”, odnosno uklanjanje svih oblika diskriminacije iz izbornog procesa. Pristanak da se tretiranje tih izmjena reducira isključivo na onaj fragment na kojem insistira HDZ BiH nije ništa drugo do izlaženje u susret interesima te stranke.
Odustajanje od pregovora samim tim ne bi značilo odbacivanje HDZ-ovih zahtjeva već odustajanje od traganja za rješenjem kojim bi BiH ispunila obaveze prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te kojim bi ispunila dio ključnih kriterija Evropske komisije iz Mišljenja o zahtjevu BiH za članstvo u EU.
Zanimljivo je da su najglasniji protivnici nastavka razgovora oni koji u javnosti najglasnije propagiraju potrebu izmjena izbornog zakonodavstva koje se odnose na integritet izbornog procesa. Pitanje koje se nameće jeste kako usaglasiti izmjene koje će izborni proces učiniti transparentnijim i poštenijim ako se odbija svaka mogućnost njihovog usaglašavanja. Jedini mogući odgovor razotkriva u najmanju ruku upitnost iskrenosti namjera da se integritet izbornog procesa unaprijedi. Odgovor, dakako, glasi: NIKAKO!
Kriza koju izaziva vlast entiteta RS predvođena Miloradom Dodikom jeste najozbiljniji izazov s kojim se BiH suočava, ali nikako nije razlog da se obustave sve aktivnosti na provedbi važnih i neizbježnih reformi. Međutim, stječe se dojam da pojedine stranke koje se deklariraju kao probosanske aktuelnu krizu koriste kao izgovor za izbjegavanje odgovornosti od rješavanja pitanja izmjena Ustava i izbornog zakonodavstva, prepuštajući vođenje tog procesa svojim političkim oponentima, pri tome se nadajući pronalasku rješenje nakon kojeg bi, čak i da je ono najpovoljnije po BiH i građansko uređenje kojem sve probosanske stranke deklarativno teže, optužili te oponente za “izdaju” i na tom osnovu izgradili što povoljniju poziciju za izbore.
U tom kontekstu trebaju se tumačiti i odluke pojedinih stranaka da odbiju pozive na formiranje jedinstvenog patriotskog bloka koji bi jasno odredio čvrste okvire i smjernice s kojima bi taj blok nastupio u pregovorima s HDZ-om BiH i strankama iz entiteta RS. Iako deklarativno zastupaju vrlo slične stavove, probosanske stranke, uprkos brojnim pozivima i inicijativama, nikada nisu sjele za isti stol i te stavove pretočile u jasne principe koji bi bili temelj daljih pregovora i koji bi kao takvi znatno olakšali pregovaračku poziciju.
Uzimajući u obzir suštinski oprečne stavove HDZ-a BiH s jedne i probosanskih stranaka s druge strane, te činjenicu da je za izmjene Ustava potrebna čak dvotrećinska podrška u Parlamentarnoj skupštini BiH, razumno je prognozirati neuspjeh pregovora u uskom vremenskom prostoru koji je preostao do raspisivanja izbora. Prognoza takvog epiloga sasvim sigurno ne treba i ne smije značiti odustajanje od pregovora i svrstavanje rame uz rame s onima koji opstruiraju i koče sve reformske procese u BiH.
Za očekivati je da će najprije javnost, a zatim i stranke koje svoje aktivnosti usklađuju sa stavovima javnosti shvatiti da odbacivanje razgovora kao modela rješavanja problema i provedbe važnih reformi nije put kojim se mogu ostvarivati politički interesi.
