Rasprava o događajima iz vremena oslobođenja Mostara 1945. ove je godine kulminirala. Nizale su se reakcija za reakcijom. Tome je ponajviše doprinijela izjava gradonačelnika Mostara Maria Kordića, u kojoj je antifašiste nazvao “sijačima mržnje”. U slijedu izazvanih argumentacija, s jedne strane podsjetili su na ustaške zločine tokom Drugog svjetskog rata, s druge, pak, na zločine počinjene nad širokobriješkim fratrima. Reakcija je bilo na sve strane. Gorjele su društvene mreže. Za razliku od modernih probosanskih “reakcionara” (oni što pišu reakcije i ništa više), hrvatski su uprizorili svečani doček presuđenom ratnom zločincu Valentinu Ćoriću u javnoj gradskoj ustanovi i time zabili prst u oko svima jer se takva poruka ne može drugačije protumačiti osim – “E, šta nam možete”.

Ilustrativno je i to da su na portalima u istočnoj Hercegovini, baš tim povodom, podsjetili na zločine počinje 1941. godine u selu Korita, smještenom između Gacka i Bileće, poznatijem kao zločin nad Korićkom jamom.

Od svih tih reakcija pažnju vrijedi obratiti na dvije. Portal HMS-a objavio je tekst povjesničara prof. dr Ivice Šarca u kojem “znanstvenom” metodologijom opisuje nekažnjene partizanske zločine, strogo vodeći računa da ne prenaglasi činjenicu da su Široki Brijeg oslobodile dalmatinske partizanske jedinice 1945. godine. Međutim, iznoseći detalje partizanskih zločina, izdvojio je ime samo jedne osobe, oficira OZN-e Ćazima Dizdarevića, koji je “pogubio sve zatvorenike iz ljubuškoga zatvora”, približno četrdeset ljudi. Nijedno ime više Šarac nije spomenuo.

Sličnim kvaziznanstvenim aparatom poslužit će se i izvjesni Zoki na portalu bilecaonline, opisujući bahatost Šerifa Čampare i zločine ključkog hodže Muharema Glavinića. Sva druga imena u tekstu su usputna.

“Ustaše su za zločin u Koritima angažovale muslimane iz sela Fazlagića Kula kod Gacka. Oni su najbolje poznavali svoje komšije sa kojima su do juče radili na njivama i viđali se na pijaci. Zločin je predvodio gatački hodža Muharem Glavinić”, poentirano je u tekstu.

U reakcijama koje su dolazile iz probosanskih politički izdijeljenih grupacija (zamalo ne napisah enklava) partizani su opisivani narativom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Divni, mili i krasni!

Tragom tako podignute halabuke prelistali smo nekoliko historijskih knjiga relevantnih istraživača događaja iz Drugog svjetskog rata, koji su se, svako iz svog ugla, bavili pitanjima zločina. Ne samo onog iz 1945. godine već od početka Drugog svjetskog rata. Baviti se samo 45. zapravo je čupanje fragmenata iz konteksta.

MASOVNI ZLOČINI USTAŠA U HERCEGOVINI NAD SRBIMA

Prve masovne zločine u Hercegovini odmah po izbijanju rata, prema istraživanjima visokog oficira JNA mr. Milana Anteljevića, pripadnika Ljubomirskog bataljona pa Desete i Dvanaeste brigade 29. hercegovačke divizije, počinile su ustaške jedinice u južnim dijelovima Hercegovine. Tražeći motive, on navodi da su još početkom maja 1941. godine više ustaške vlasti poslale nižim rukovodstvima tajne “okružnice” u kojima se traži da svi Srbi na teritoriji Hrvatske moraju biti pobijeni. Radi realizacije tih planova, u svim selima i gradovima u Hercegovini organizirani su tajni sastanci ustaških prvaka na kojima su redovno prisustvovali i ustaški opredijeljeni katolički svećenici. U tome im je bila osnovna prepreka italijanska vojska, što će biti otklonjeno Rimskim sporazumom Mussolini–Pavelić, kojim je sva vlast u Hercegovini predata ustašama.

Anteljević eksplicitno tvrdi da je u zločinima u Hercegovini učestvovalo više od 70 katoličkih svećenika. Mnogi od njih bili su podstrekači i nosioci ustaške propagande. Osim izuzetaka, bili su zagovornici masovnih zločina. U procesima učvršćivanja klerofašističke ideologije on navodi njihova imena i mjesta službovanja. Dominiraju fratri, a bilo je i dominikanaca. Najdominantniji su bili oni iz Čapljine, Stoca, Ljubuškog, Konjica. Za fratre iz Širokog Brijeg tvrdi da su bili većinom teški ratni zločinci. Oni su sudjelovali i u formiranju ustaških jedinica. Napominje da su oni odgajali ustaške prvake: Maksa Luburića, Andriju Artukovića, Jozu Dumandžića, Stanka Vasilja, Rafaela Bobana, Danu Vego i druge.

“Za vrijeme misa pozivali su Hrvate da ognjem i mačem istjeraju Srbe i Jevreje i sve druge ‘nepoćudne elemente’ iz redova hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Bili su podstrekači rušenja srpskih crkava u Hercegovini, ubijanju srpskih sveštenika, uništavanju kulturnog blaga srpskog naroda (Čapljina, Klepci, Gabela). Pokrštavali su srpsko stanovništvo koje nije pobjeglo od terora. Napadali su komuniste, Sovjetski Savez i demokratski raspoložene antifašiste. U propovijedima bili su nemilosrdni i prema djeci i prema ženama potičući nacionalni fanatizam i blagosiljajući zločine”, piše Anteljević.

Prvi ustaški zločini dogodili su početkom juna u trebinjskom, gatačkom, ljubinjskom i bilećkom srezu, da bi krajem juna, te u julu i augusta poprimili masovne razmjere. U početku su stradali srpski sveštenici, inteligencija i komunisti. Odvođeni su u zatvore i ubijani bez suda i presude. Zločinima su prethodili sastanci u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru na kojima su detaljno razrađeni planovi masovnog etničkog čišćenja. Tim povodom u Hercegovini je boravio Jure Francetić, koji je “vršio inspekciju” i davao “uputstva za rješenje srpskog pitanja”. Jedno od njih bila je i već spomenuta Korićka jama (4/5. maj 1941. godine, jer je Francetić u Gacko stigao netom nakon tih događaja. Pa su mu se ustaški stožernici imali čime pohvaliti.

“U Nevesinju je do 24. juna 1941. Ustaške jedinice su ubile veliki broj stanovnika među kojima su bili žene i djeca. Kaznenu ekspediciju predvodio je Franjo Sudar. Masovni zločini u ljubunjskom kraju izvršeni su od 3. do 24. juna. Najprije u selima Rankovci, Kapavica, Veličanima, Uboskom, Vlahovićima, Pocrnju, Ćukovini, Čavši i samom gradu Ljubinju. Ubijeno je više stotina ljudi i bačeno u jamu Ržani do i Kapavicu. Najprije su hapšeni pojedinačno, dovođeni u logore i poslije ubijani nad jamama. U tim zločinima su se posebno isticali ustaše iz Ravnog, Hrasna, Hutova. Zločine su poticali njihovi zapovjednici Francetić, Tonogal i Jure Boraja.

Masovni zločini u Berkovićima su se desili 25. i 26. juna 1941. Stradao je veliki broj stanovnika. Neki su odvedeni u logore u Čapljinu i Opuzen i tamo ubijani i bacani u Neretvu. Veliki broj ubistava desio se 23. juna i u Metkoviću. Osvetnički pohod ustaških jedinica desio se u Berkovićima 23. juna nakon pogibije Pavelićevog doglavnika Mije Babića. Razmjeri zločina u Stocu bili su enormno veliki. Tokom avgusta u jame na Vidovom polju, Poplatima, Bivoljem Brdu, Prenju, Šurmancima, Golubnjači, Gradini bačene su stotine žrtava ustaškog terora. U tom srezu bilo je više desetina stratišta, na kojima je do kraja avgusta stradalo više hiljada žitelja. Dio njih odveden je i ubijen u Međugorju na Humcu, potom bačen u jame u tom kraju i u jame rudnika boksita u Širokom Brijegu.

Dio njih odveden je u koncentracione logore Jadovan, Jasenovac, Lobor Grad Kruščica, kod Travnika, Višegrada itd. U Stocu su ubijani svi Srbi koji nisu na vrijeme pobjegli iz kuća. Katolički svećenik don Marko Zovko bio je predvodnik ustaških zločina u tom srezu. U Čapljini su zločini počinjeni još u toku aprilskog rata, odmah po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije. Organizatori tog pokolja bili su Pavao Canki, Dane Vego i don Ilija Tomas. Najviše je stradalo srpsko stanovništvo u selima Prebilovci, Klepci, Tasovčići, Opličići i Domanovići. Tada je ubijen veliki broj žena djece i staraca.

Ustaške vlasti su tim povodom protestvovale kod Pavelića zbog ‘zagađivanje rijeke Neretve i mora’ zahtijevajući da se ubijeni ne bacaju u rijeke, već da se ‘na pogodan način pohranjuju’ na za to odabrana ‘pogodna mjesta’ – kraške jame, vrtače ili napuštena rudišta. Ubistva u Mostaru počinju još tokom aprilskog rata. Vršena su na obalama rijeke Neretve, Bune. Najviše ih je stradalo u Blagaju, Bijelom Polju, Zijemljima, Kozicama, Sutini, ispod Ortiješkog groblja. Ubijani su maljem, sjekirama, noževima i vatrenim oružjem. Žrtve su najviše mučene u podrumu škole ‘Kraljica Marija’, zatvoru, silosu i duhanskoj stanici.

Tokom maja ubijeno je 6 sveštenika, 61 službenik, 55 zanatlija, 22 javna i kulturna radnika, i veliki broj njih zaposlenih u rudniku mrkog uglja i željeznici. Jevreji i Srbi ubijani su i kod Širokog Brijega. Početkom avgusta počeo je novi val masovnih ustaških zločina. Ubijani su Jevreji, Srbi, antifašisti, komunisti ili su odvođeni u koncentracione logore. Od 5.000 Srba, u Mostaru je ostalo samo njih 852, mahom žena i djece. Zločini u Konjicu i Prozoru vršeni su tokom juna, jula i avgusta 1941. Veliki broj srpskih seljaka ustaše su ubile na Bradini”, samo je dio podataka koje navodi Anteljević, oslanjajući se na izvore Vojnog arhiva u Beogradu.

Prema njegovoj statistici, u Hercegovini je bilo 60 stratišta, od čega 43 u stolačkom srezu. Po broju žrtava najpoznatija su stratišta: Šurmanci, Kapavica, Korićka jama, Čavkarica, Ržani do, Međugorje, Bivolje Brdo, Čavaš, rijeka Mušnica, Bregava, Buna, Trebišnjica, Neretva. Drugi srpski izvori donose i brojeve žrtava na tim lokalitetima.

Za većinu ovih zločina zločinci nisu odgovarali. Anteljević dalje kaže da su izbjegli kaznu bježeći na kraju rata iz zemlje ili u druge krajeve Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske. On donosi i zanimljivu opasku o mostarskom biskupu Alojziju Mišiću, koji se prvi pobunio protiv ustaških zločina u Mostaru i Hercegovini. “Biskup Mišić je 30. juna uputio poslanicu u kojoj osuđuje ustaške zločine, što su ustaški nastrojeni svećenici odbili da pročitaju narodu na misama, osim rijetkih pojedinca. Stepinac ga je zamijenio biskupom fra Jurom? (Citirano krivo ime, i bio je don, a ne fratar, bilo mu je ime Petar.) Čulom koji je svim sredstvima podržavao ustašku politiku”, dodaje Anteljević.

PARTIZANSKI ZLOČINI NAD FRATRIMA U ŠIROKOM BRIJEGU I MOSTARU

U tekstu “Krvave godine” dr. fra Ivo Sivrić ilustrativno, na temelju prvorazrednih dokumenata i svjedočenja dr. fra Vencela Kosira, opisuje zločin počinjen nad širokobriješkim fratrima. U kratkim naznakama napisao je šta se dešavalo tog 14. februara 1945. godine

Njemačke snage ukopale su se nedaleko od samostana i odatle izvodile borbene akcije i nisu ga koristili, kako je to poslije tvrdila propaganda NOB-a, za odbranu. Nijemci se se povukli 6. februara 1945. godine. U samostan su upali partizani. Fratri su se od pucnjave sklonili u samostanski podrum. Partizani su ih pozvali da iziđu iz podruma. Nije poznato o čemu su s njima razgovarali. Predvečer su izvodili jednog po jednoga u sklonište, koje su fratri bili sebi napravili za vrijeme rata, i tu su ih ubijali.

Najstariji među njima bio je fra Marko Barbarić (80 godina). Partizanski oficiri su se kasnije hvalili da su ih ubijali na razne načine. Prilikom prenošenja njihovih kostiju u crkvu 1971. godine utvrđeno je da je svaki od njih imao kuglom probijenu lobanju. Novine su tada objavile tekst pod naslovom “Sa zvonika je tukla strojnica”, što je u mirnodopskom poimanju događaja trebalo potpuno abolirati počinjene zločine. To je posebno povrijedilo Širokobriježane jer je među njima bilo svjedoka tih događaja koji su se tada sklonili u samostan. I znali su da od dvanaest ubijenih fratara, njih barem deset nije nikada u životu opalilo ni metka iz bilo kakvog vatrenog oružja. Fra Sivrić u tekstu dalje opisuje detalje tog stravičnog događaja.

U opisima zločina nad fratrima u Mostaru kaže da su partizani istragu proveli nad devet fratara. Dvojica od njih imali su potvrde da su pomagali pojedinim pripadnicima NOB-a, pa su ih pustili, dok su njih sedam izveli pred samostan, povezali, odveli na Čekrk, poubijali, a tijela bacili u Neretvu. Poslije je voda izbacila tijelo fra Rafe Prusine. Kao poseban vid zločina navodi i činjenicu da su partizanske jedinice namjerno i ciljano zapalile biblioteku u širokobriješkom samostanu, a mostarski samostan temeljito opljačkali. S obzirom na to da sva građa tom prilikom nije izgorjela, godinu poslije u samostan su, dodaje Sivrić, došli “Srbi iz Nevesinja” i sve preostale historijske dokumente, hronike, najstarije matice krštenih iznijeli pred samostan i zapalili.

U svojevrsnom epilogu teksta fra Sivrić citira dijelove razgovora između Ivana Meštrovića i Josipa Broza. Naime, Meštrović je pitao Tita zašto više ne učini za Hrvatsku, a on je odgovorio: “A što ja mogu sam učiniti? Moji Hrvati neće da surađuju sa mnom. Sve okolo mene Srbi koji vele da su komunisti, a svi su oni u duši samo četnici.” Kad ga je upitao: “Kako je mogao dozvoliti da Srbi poubijaju hrvatsku mladost 1945”, on je odgovorio: “Morao sam dati priliku Srbima da se osvete.”

ZLOČINI USTAŠA PRIPISANI BOŠNJACIMA

Masovni pokolj srpskog stanovništva u Koritima novija srpska historiografija pripisuje Bošnjacima iz Gacka, obavezno ističući naredbodavnu ulogu hodže Muharema Glavinića. Prelistavajući arhivsku građu, došli smo do saznanja da je Glavinić imao tek privremeno rješenje o obavljanju mualimske dužnosti u gatačkom Ključu. U ranim tekstovima komunističkih autora, kakav je tekst Mladena Vukomanovića, eksplicitno se navode činjenice da su poziv ustaških vlasti da učestvuju u tom zločinu Bošnjaci iz Fazlagića Kule, Ključa, Cernice i Gacka masovno odbili. Osim nekolicine njih. Štaviše, zbog bojazni da se nešto slično ne desi i ostalim srpskim selima, Bošnjaci su, među njima i Mustafa Pašić, poslali pisma i dojave o tome gdje ustaški koljači planiraju izvesti akcije, pa se srpsko stanovništvo sklonilo u Crnu Goru.

I Milan Anteljević ovaj zločin u svojim istraživanjima pripisuje ustašama. On kaže da su u tu jamu već ranije ustaški zločinci ubacili više desetina Jevreja, koji su bili zatvoreni u Avtovcu, a bili su dovedeni iz raznih mjesta u Hercegovini. Tada je u Gacko stigao i komandant zloglasne Crne legije Jure Francetić. Tada su u jamu kod rudnika mrkog uglja ubacili desetine Srba, kod Zborne Gomile, ili u ponor rijeke Mušnice. Anteljević iznosi i detaljne opise kako je na licu mjesta u Koritima bio i glavni zapovjednik ustaških jedinca Herman Tonogal, veterinar iz Travnika. On je, a ne hodža Glavinić, od Srba tražio da predaju oružje.

U rijetkim istraživanjima bošnjačkih autora, poput knjige Salke Čampare i Fuada Kovača Zločin i izdaja, teza o tome da su zločin počinili Bošnjaci potpuno je obesmišljena. Ova dvojica autora najprije donose podatke da je u tu jamu 1917. godine ubačeno 17 Dizdarevića iz sela Ključ, o čemu nikada nije provedena sudska istraga iako se ova jama po njima nazvala Dizdaruša.

Čamparina i Kovačeva istraživanja govore i o preuveličavanju broja srpskih žrtava, pa kažu da u svim selima od Korita do Plane nije bilo više od 150 muških glava, a navedeno je da ih je u jamo bačeno približno 140. Na spisak su uvršteni i oni koji su umrli prirodnom smrću. Objavili su i svjedočenje Pembe Fazlagić, koja je kazala: “Početkom juna došle su ustaše sa fesovima na glavi. Bili su rodom iz Lištice i Ljubuškog. Nije bilo muslimana među njima, bez obzira na to što su nosili fesove. Ova grupa je bacila Srbe u jamu na Koritima.”

Spašeni Milija Bjelica u izjavi Okružnom sudu u Mostaru tvrdio je da Bošnjaci iz Fazlagića Kule nisu učestvovali u tom zločinu. Svjedoci su u izjavama precizirali da je u Gacko tada došla Herenčićeva bojna, a spisak zločinaca koji su učestvovali u ubistvima Srba na Koritskoj jami, na osnovu sudske presude, provedene u vrijeme socijalističke vlasti, pokazuje da su svi zločinci u ovom slučaju bili Hrvati, potpomognuti s nešto muslimana iz ovog kraja. Čampara i Kovač primijetili su da se u Spomen knjizi Gacka navode imena devet Milovića, dva Radana i jedan Šarović, ubijenih 4. juna i pet Milovića ubijenih 5. juna. Bileća nije nikada objavila popis žrtava fašističkog terora (jedina općina koja to u Istočnoj Hercegovini nije učinila). U javnim iskazima općinskih struktura Bileće koristio se broj od 240 žrtava, uključujući i bošnjačke žrtve bačene u jamu Čavkaricu.

USTAŠKO-ČETNIČKI I PARTIZANSKI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA

Čampara i Kovač u svojoj knjizi, opisujući događaje iz bilećkog kraja, kada je u jamu Čavkaricu ubačeno nekoliko stotina civila bošnjačke nacionalnosti, donose zanimljiv opis kretanja te kolone. Naime, ustanici (partizani i četnici su tada djelovali zajedno) su im predlagali da se sklone u Bileću, dok su bošnjački prvaci insistirali da kolona krene prema Stocu, gdje je bila veća koncentracija bošnjačkog stanovništva. Pod vrlo nejasnim okolnostima, žandarmerijska stanica u Berkovićima prepustila je kolonu “ustanicima”, koji su i izvršili masakr. Nadalje, oni donose rijetko citirane podatke da su partizanske jedinice u svom sastavu imale i grupe koje su se na najbrutalniji način obračunavale s neistomišljenicima. Takvu arhivsku građu, dodaju, KPJ je, kao pobjednik, uništila jer ih je kompromitirala.


Ulaz u jamu Čavkaricu

Dr. Savo Skoko u knjizi Krvavo kolo hercegovačko 1941.-1942., kao prvi veliki zločin partizana, navodi ubistvo trojice kaluđera u manastiru Duži 23. decembra 1941. godine. Bili su to stari ruski kaluđeri izbjegli 1917. godine od boljševičkog terora.

U zločinima partizana u Hercegovini prednjačio je Prvi udarni bataljon, specijalno osnovan za ovu namjenu 28. januara 1942. godine. Za komandira mu je bio postavljen Vlado Šegrt. U štabu su bili Stevo Kovačević, Ljubo Kovačević, Milija Stanišić. Ideološku podršku u beskompromisnoj borbi protiv ‘petokolonaša srpske nacionalnosti” 30/31. januara dao im je Miro Popara, sekretar okružnog komiteta KPJ za sjevernu Hercegovinu. Među prvim presudama prijekog suda bilo je strijeljanje 16 “najistaknutijih razbijača narodnooslobodilačke borbe” u Dabarskoj vali i strijeljanje seljaka na Radničkom brijegu, piše Skoko.

Nakon što su izveli svoj krvavi pir, pred okupljenim narodom zaigrali su divljačko kolo.

Svi koji su tim događajima svjedočili po oslobođenju Jugoslavije od fašizma bili su pod prijetnjom odmazde, što od pripadnika specijalnog bataljona, što od četnika koji su prešli u partizanske redove.

Zbog straha od odmazde nije se čak ni u porodičnim kućama naglas pričalo o stravičnom zločinu počinjenom prilikom oslobođenja Nevesinja, kada su partizanske jedinice predvođene Vladom Šegrtom ubile približno 300 civila bošnjačke nacionalnosti, a među njima i sekretara partije Kadriju Konjaliju. Tom prilikom strijeljanje je preživio nevesinjski imam Veiz-efendija Imamović.

Za razliku od zločina partizanskih jedinica počinjenih u Nevesinju, o zločinima koje su partizani počinili u Mostaru i danas se skoro ništa ne zna. Kako to navodi Omer Behmen u svojoj knjizi Na dnu dna, partizani su tokom operacije oslobođenja Mostara 1945. godine bez suđenja strijeljali više od stotinu uglednih Mostaraca. Zabilježio je i detalj da je njegov prijatelj iz djetinjstva Ahmo insistirao da se igraju na mostarskom polju, jer je tu negdje i mezar njegovog babe. Behmen spominje i krajnje bizaran događaj, kada su partizanske vlasti u Mostaru, po uzoru na vlasti u SSSR-u, organizirale “izdajnički defile” uglednih Mostaraca, nazvan obračunom s “kvislinzima i drugim saradnicima okupatora, sa kulacima i ratnim dobitnicima”.

Historičar Ahmet Kurt, kada govori o tom događaju, kaže da su u toj koloni bili isključivo Bošnjaci. Tim metodama je “ušutkan” bošnjački narod, koji će netom u slobodi biti javno i masovno procesuiran u procesu hapšenja i suđenja “Mladim muslimanima”. Ovaj “antidržavni” pokret, kakvim su ga proglasile vlasti, najprije je otkriven u Mostaru. U statistici koju donosi Behmen, od ukupno 806 članova “Mladih muslimana”, uhapšena su bila 682 člana, i to u gradu i srezu Sarajevo 140, gradu i srezu Mostar 72, Bileći i Nevesinju po 62, Konjicu 54, Visokom, 37, Čapljini 29, Maglaju 27, Gacku 24, gradu i srezu Tuzla 23, Foči 21, Stocu i Banjoj Luci po 20, Tešnju i Bugojnu po 19, Cazinu 17... Tome treba dodati da su od četiri smrtne presude pripadnicima ovog pokreta tri izrečene Mostarcima.

ZATOČENA ISTINA I BOŠNJAČKI APSURDI

Apsurdnu situaciju odnosa partizana prema Bošnjacima Behmen ilustrira događajem iz zeničkog zatvora. Naime, nevesinjski imam Veiz-efendija Imamović, koji je preživio partizansko strijeljanje, bio je poslije osuđen kao pripadnik “Mladih muslimana”. U zatvorskoj ćeliji prepoznao je čovjeka kojem je u Nevesinju tokom strijeljanja “zaštekao“ mitraljez. Bio je to Alija Pašagić iz Pećigrada. On im je bio sobni starješina. I njemu su presudili kao neprijatelju naroda, države i poretka.

Pašagić se odmah na početku rata priključio partizanskim jedinicama. U bici na Sutjesci 1943. godine Nijemci su ga zarobili i poslali u Logor “Banjica” kod Beograda. Tu je stupio u njemačku službu i bio potom prebačen u Makedoniju. Povlačenjem Nijemaca, ponovo je prišao partizanima, kojima se, čineći zločine, želio dokazati. Osim u Nevesinju, to je činio i u Mostaru. Uhapšen je 1945. godine u Mostaru i od Vojnog suda osuđen na smrt. Kasnije je pomilovan te osuđen na doživotnu robiju.

Iza ove crne statistike, s one druge strane, pokazatelji o odnosu Bošnjaka Hercegovine prema narodnooslobodilačkom ratu značajno su drugačiji. Jedino su bošnjački prvaci u Hercegovini, odmah po izbijanju rata 1941. godine okupljeni oko Husage Ćišića, muftije Džabića, Mehmeda Grebe, Mustafe Pašića..., a u saradnji s Džemalom Bijedićem, javno osudili svaki oblik fašizma. O tome već spominjani Vukomirović kaže: “Taj dio je osuđivao klero-fašistički planove, bez obzira na vjeru i narodnost. Muslimanski prvaci zauzeli su takav stav u nizu rezolucija izdatih povodom pokolja koje su ustaše vršile.”

Posigurno, to će utjecati da većina Bošnjaka u Mostaru kao jedino ispravnu ideju prihvati antifašističku borbu i priključi se partizanskim jedinicama. Više od polovine poginulih mostarskih boraca NOR-a, ako ne i dvije trećine, imali su muslimanska imena. O tome nećete naći niti jedan tekst. Uz to, još vrijedi napomenuti kako je na desetine imama aktivno bilo uključeno u antifašističku borbu, a samo je jedan poginuo na drugoj stani, i to kao pripadnik domobranskih jedinica.