Kad se Jugoslavija raspala prije trideset godina, Srbija je igrala ciničnu igru: Dok su trupe koje je Beograd finansirao i poslao u bitku pljačkale, ubijale i osvajale u Hrvatskoj i kasnije u Bosni, srpski predsjednik Slobodan Milošević ponašao se kao anđeo nevinosti. Tvrdio je da njegova država nema ništa s tim, da je to sukob lokalnih Srba sa susjednim državama.

Bila je to besramna laž, a opet jedva da se iko na Zapadu protivio tome. Ljudi su radije vidjeli Miloševića kao partnera u pregovorima. Putin je uspješno kopirao Miloševićev sistem na Krimu 2014. godine: njegovi “mali zeleni čovječuljci” bili su specijalci ruske vojske bez državnih amblema na uniformama. Službeno, Kremlj je tvrdio da ne zna ništa o tome. Danas, kada laž više nije potrebna, Moskva se hvali nekadašnjom specijalnom operacijom okupacije Krima. Jučerašnja laž danas je postala herojski čin, piše komentator Frankfurter Algemeine Zeitunga, Michael Martens.

Nešto slično se trenutno događa na Balkanu. Sjever Kosova naseljen Srbima uglavnom je pod kontrolom Srbije. Gotovo svi poslovi direktno ili indirektno ovise o Beogradu. Na sjeveru se ništa značajno ne događa bez znanja Vlade Srbije.

Prije sedam dana, grupa od 30 ljudi neregularnih jedinica iznenada se pojavila na sjeveru. Dobro opremljeni, vatrenim oružjem, ručnim bombama, oklopnim vozilima i komunikacijskom opremom, kamuflirani pod balaklavama. Odred je zatvorio cestu, namamio jedinicu kosovske policije u zasjedu, ustrijelio policajca i zatim se zabarikadirao u pravoslavnom manastiru, na veliko negodovanje srpske crkve. Najmanje tri iregularna vojnika ubijena su u kasnijoj pucnjavi s kosovskom policijom.

Nije posve jasno jesu li borbe bile provokacija Beograda koja se otela kontroli i koja je bila svrha toga. Jedno je sigurno: paravojnu skupinu mogao je opremiti i poduprijeti samo Beograd. Čak ni na divljem sjeveru Kosova obični građani nemaju oklopna vozila ni ručne bombe.

Kad sada moćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tvrdi da o tome ništa nije znao, morate biti jako naivni pa mu vjerovati. Vučić koristi metodu svog učitelja Miloševića, čiji je ministar propagande bio: nasilje se prepušta nezavisnim podizvođačima i sistematski promovira, dok se na evropskoj pozornici glumi zabrinutost i glumi spremnost na pregovore, čime se zapravo samo dobiva na vremenu. Pravi cilj je kontrola teritorija.

Državnici koji su nekoć vjerovali Miloševićevim lažima sada izgledaju u najboljem slučaju smiješni. Svako ko danas snosi odgovornost, a još uvijek vjeruje ili se pravi da vjeruje da je Vučić čovjek čijoj se riječi može vjerovati, trebao bi razmisliti kako će taj stav izgledati za deset godina.

Vučić na Kosovu vodi ciničnu strategiju. Vrijeme je da ih nazovemo njihovim imenima. Ne samo retrospektivno, kao s Miloševićem i Putinom, nego sada. Vučićeva iskrivljavanje činjenica je njegova igra. Niko ne tjera EU ili Berlin da se igraju.