Uvriježeno je bilo mišljenje da je potpuno zatvaranje dovoda plina iz Rusije, koji čini otprilike trećinu potrošenog gasa u Evropi, nezamislivo. Thane Gustafson, autor knjige Klimat, promišljajući o ruskoj energetici primjećuje da čak ni na vrhuncu Hladnog rata Sovjetski Savez nije zatvorio izvoz gasa. A tokom najžešćeg spora Rusije oko gasa s Ukrajinom 2009. godine poremećen je samo gas koji je tekao kroz tu zemlju, i to samo prolazno.

Zato ruske vlasti tvrde da Rusija nikada nije koristila plin ili naftu kao političko oružje za ucjenu drugih zemalja ili za ostvarivanje svojih interesa. U sporu oko Ukrajine, međutim, stiče se dojam da je šef Kremlja Vladimir Putin ovu strategiju svojih prethodnika bacio u vodu.

Najveće zapadnoevropsko skladište gasa ruskog koncerna Gazprom, povezanog s ruskom vladom, koje se nalazi u Rehdenu u Donjoj Saksoniji, praktično je prazno. Popunjeno je samo šest posto kapaciteta. Ostala skladišta popunjena su samo 13 posto – to je historijski najniži nivo gasa u evropskim spremnicima gasa usred zime.

Nijemci se još ne moraju smrzavati, opskrba električnom energijom nije ograničena - jer su skladišta plina koji isporučuju firme iz Norveške i Nizozemske i dalje popunjena gotovo do pola. No, ako bi Rusija, u slučaju eskalacije ukrajinskog sukoba, potpuno zatvorila dovod gasa, onda bi se Evropa, a posebno Njemačka, suočila s ozbiljnim problemom. Rusija je s udjelom od 55 posto daleko najveći isporučilac plina u Njemačkoj, a slijede Norveška (30 posto) i Nizozemska (13 posto). To potcrtava njemačku ovisnost o ruskom plinu.

Ko bi mogao popuniti prazninu u hitnom slučaju? Norveška je već odbila. Iako ne može govoriti u ime energetskih kompanija, norveški premijer Jonas Gahr Støre izjavio je tokom nedavne posjete Njemačkoj industrijskoj i trgovačkoj komori (DIHK) u Berlinu: “Koliko ja znam, proizvodnja se trenutno odvija punim kapacitetom. Ako ne bude isporuka iz Rusije, mi ne možemo popuniti prazninu."

Sada su sve oči uprte u Ameriku, jednog od najvećih svjetskih proizvođača zemnog gasa. Očito, američki predsjednik Joe Biden želi zaštititi Evropu od mogućih uskih grla u snabdijevanju. Prema pisanju agencije Reuters, američka vlada je s njemačkim i evropskim energetskim kompanijama dogovorila planove isporuke plina Evropi u hitnim slučajevima.

Predstavnici američkog State Departmenta razgovarali su s kompanijama o mogućnosti većeg obima isporuka. Ovu vijest prenose i drugi mediji pozivajući se na informacije insajdera iz krugova industrije i vlade. Razgovaralo se o odgađanju radova na održavanju kako bi proizvodnja gasa ostala na visokom nivou. Međutim, kontaktirane energetske kompanije objasnile su da bi gubitak velikih količina gasa iz Rusije bilo teško nadomjestiti, pozivajući se na oskudno snabdijevanje gasom širom svijeta. Nije poznato kojim su se kompanijama obratili predstavnici State Departmenta. Glasnogovornik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost odbio je komentirati te razgovore. Međutim, potvrdio je da je u toku planiranje i priprema za moguće vanredno stanje.

SAD je od decembra najveći svjetski izvoznik LNG-a (ukapljenog plina), prestigavši Katar. Prema navodima agencije Bloomberg, prošle je godine Sjedinjene Američke Države napustilo više od hiljadu teretnih brodova, koji su prevozili tečni prirodni gas. Polovina je otišla u Aziju, trećina u Evropu. Ipak, postoji skepsa u pogledu toga može li SAD u potpunosti nadoknaditi gubitak gasa koji dolazi iz Rusije.

Leonhard Birnbaum, šef energetskog diva E.ON je u intervjuu za "Handelsblatt" rekao da "SAD ne mogu kompenzirati prirodni gas iz Rusije svojim tečnim gasom LNG". U međuvremenu, Evropska komisija pokušava smiriti situaciju: Sistem za snabdijevanje Evropske unije gasom može se nositi s velikom potražnjom i prekidima snabdijevanja u većini dijelova Evrope, rekao je glasnogovornik Evropske komisije. Međutim, morao je priznati da bi Evropi moglo zatrebati "više uvoza" gasa.

Najveći svjetski proizvođač prirodnog gasa Gazprom isporučuje gas u Evropu preko nekoliko ruta. Pipeline Yamal-Evropa vodi od poluostrva Yamal u Sibiru preko Rusije, Bjelorusije i Poljske do Njemačke. Dovršen je 1999. godine, a u funkciji je od sredine 2000-ih. S kapacitetom od 33 milijarde kubnih metara godišnje ovim se gasovodom samo mali dio gasa iz Rusije prebacuje u Evropu. Najveći dio isporuka odvija se preko Ukrajine gasovodom Sjeverni tok 1, koji prolazi ispod Baltičkog mora.

O ruskom gasu, prema podacima The Economista, najviše su ovisne Austrija, Finska i Litvanija. Ove zemlje sav porirodni gas uvoze iz Rusije, ali njihova sreća je u tome što prirodni gas u ukupnoj potrošnji energije ne prelazi 20 posto, tačnije Austrija ima udio gasa u ukupnoj potrošnji energije 19 posto, Litvanija 11 posto, a Finska samo 3 posto.

Više od 60 posto potreba za gasom zadovoljavaju uvozom iz Rusije još Mađarska, Poljska i Slovačka, a samo Poljska ima učešće gasa u ukupnoj potrošnji energije ispod 20 posto, dok se kod Mađarske udio penje na 32 posto. Još samo Njemačka iz Rusije uvozi više od 50 posto plina, a ima udio od 27 posto plina u ukupnoj potrošnji energije. Ostale evropske zemlje manje od 50 posto potreba za plinom zadovoljavaju uvozom iz Rusije. Najveću ovisnost o plinu u Evropi ima Holandija, čak 38 posto plina učestvuje u ukupnoj potrošnji energije, ali samo 20 posto potreba za plinom Holandija zadovoljava uvozom iz Rusije.