Donald Trump vrlo je blizu osvajanja republikanskih nominacija, nakon što je porazio svoja dva glavna unutarstranačka rivala na predizborima u Iowiju i New Hampshireu. Naravno, još uvijek možemo čekati da vidimo što će se dogoditi s brojnim otvorenim sudskim procesima ali Trumpove šanse za pobjedu na američkim predsjedničkim izborima u novembru sada su veće od 50%. Hitno je, evropski se čelnici moraju pripremiti – bez odlaganja – za ovu situaciju. Brzina i energija kojom će Trump djelovati bit će neuporediva s onom iz 2017. godine, kada je prvi put ušao u Bijelu kuću.

Dakle, Pariz, Berlin, London i Bruxelles nisu bili spremni, ali su imali dobar izgovor: ni sam kandidat nije mislio da će pobijediti.

Prvih mjeseci vašingtonski establišment i saveznici Sjedinjenih Država u Evropi vjerovali su da će razumni savjetnici i drugi čelnici smiriti Trumpa, bila je to takozvana strategija "odrasli u sobi". No tokom 2018. nekoliko evropskih čelnika poput Angele Merkel i Emmanuela Macrona shvatilo je da njihova strategija ne funkcionira. Nisu to mogli kontrolirati.

Ne, kad su čelnici EU-a shvatili da je Trump beznadežan, približavali su se slijedeći izbori u SAD-u, 2020. godine, pa je “strategija” postala čekanje da izgubi na izborima.

Ta će pasivnost ovom prilikom biti strože kažnjena. Nakon povratka, Trump će biti bolje organiziran, iskusniji i ponesen duhom osvete. Osim toga, sada ima čvrstu kontrolu nad Republikanskom strankom. Ovaj će put moći progurati svoje planove kroz Kongres tokom prvih sto dana, razdoblja u kojem predsjednik ima više političkog prostora.

Jedan od tih planova bit će zaustavljanje vojne i ekonomske pomoći Ukrajini. Trump je uvjeravao da će postići dogovor s Putinom za nekoliko dana. Također, više puta je rekao da će se u drugom mandatu htjeti povući iz NATO-a. Za Evropu je to pitanje egzistencijalne sigurnosti, izlazak Sjedinjenih Država iz NATO-a doveo bi se u pitanje budućnosti samog Saveza.

Ovi prijedlozi nisu puke proizvoljne ideje hirovitog vođe, već koherentna posljedica njegove koncepcije Amerike na prvom mjestu, u kojoj se novac poreznih obveznika ili životi vojnika više ne žrtvuju za odbranu sigurnosti evropskih saveznika ili negdje drugo. To je protivno nacionalnom interesu. Njegovi posljednji komentari odražavaju Trumpovu duboku frustraciju njegovim štedljivim i slabim evropskim saveznicima. Štoviše, ima mnogo američkih birača koji se slažu s Trumpom, što dokazuju ankete koje pokazuju pad podrške Ukrajini.

Nadalje, Trumpova moguća pobjeda nosi rizik povećanja utjecaja desničarskih ekstremističkih ideologija na evropski politički krajolik. Trump je u svom prvom mandatu dao krila ekstremnoj desnici. Rušenje političkih tabua u Washingtonu ostavilo je traga na retorici evropskih ultrakonzervativnih stranaka.

Nadalje, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država ohrabrio je čelnike Mađarske i Poljske da ne popuštaju u svojim sukobima s Bruxellesom oko vladavine prava te je pozvao ostale nacionalne čelnike da slijede primjer Ujedinjenog Kraljevstva s Brexitom.

Naravno, i evropske vlade su svjesne da vreba bauk Trumpa. Ali ne znaju šta bi pa odgađaju bilo kakvu odluku. Dijelom je razumljivo da su paralizirani. Mnoge mjere koje bi se morale poduzeti u hitnim slučajevima, poput jačanja osbrambenih sposobnosti, toliko su drastične da su politički održive samo kada doista ne postoji druga opcija (kada može biti prekasno). Dakle, Evropa će opet završiti u improvizaciji i između čekića i nakovnja.

Pritom se priprema ovakvih scenarija ne može tajiti. Ako visoki vladini zvaničnici počnu špekulirati i dođe do curenja informacija, došlo bi do ozbiljnih trenutnih posljedica a Bidenova kampanja bi bila oslabljena. Nedavno je jedan visoki diplomat EU-a rekao da je njihov posao izrađivati strateške planove, ali „ništa ne možemo učiniti u vezi s najvažnijom situacijom s kojom se moramo suočiti ove godine“.

Međutim, evropski čelnici mogu djelovati strateški u barem jednom aspektu: političkoj raspodjeli uloga. Ko će razgovarati s Amerikancima, sa predsjednikom koji preuzima dužnost u januaru 2025.? Naravno, čelnici koji su ga poznavali prije, poput Emmanuela Macrona, Pedra Sáncheza ili poljskog premijera Donalda Tuska, dat će svoj dio u odbrani evropskih interesa. Mogu to učiniti i koordinirano. U svakom slučaju, Evropska unija mora vrlo ozbiljno shvatiti novu raspodjelu uloga.

Trenutak je povoljan. Nakon evropskih izbora koji će se održati od 6. do 9. juna, predsjedništvo Evropskog vijeća i Komisija dobit će nove čelnike. Drugim riječima, dvije nove prilike. Očekuje se da će se predsjednica Komisije Ursula von der Leyen kandidirati za drugi mandat. Ali ona je Njemica, pa unaprijed znamo da teško ima šanse protiv Trumpa: ne poštuje žene i mrzi Saveznu Republiku Njemačku. Ni njezina sunarodnjakinja Angela Merkel, koja je igrala u prvom političkom razredu, nije uspjela primiriti moćnog čovjeka u Bijeloj kući.

Ono što ostaje je Evropsko vijeće šefova država i vlada, kojim do 1. decembra predsjedava Charles Michel (čiji se mandat ne može obnoviti). Vijeće je, par excellence, tijelo EU-a za upravljanje krizama. Nadalje, predsjednik mora služiti kao osovina i glasnogovornik vanjskog svijeta za velike diplomatske i sigurnosne probleme s kojima se Unija suočava.

Strateška akcija bila bi pronaći tu ključnu poziciju nekoga s potrebnim iskustvom i vlastima da se eventualno suprotstavi Trumpu počevši od januara 2025. Nekoliko imena pada na pamet, uključujući ono o kojem se nedavno govorilo, Marija Draghija. Bolji je, naprimjer, pronicljivi bivši premijer Italije i bivši predsjednik Evropske centralne banke nego neko nepoznati za posoa uspostavljanja evropske geografske i stranačke ravnoteže.

Nad Atlantikom se približava snažna oluja. Ovo nije vrijeme za polovične mjere, već za koncentraciju i ozbiljan possao.

Luuk van Middelaar je politički teoretičar i historičar, direktor briselskog Instituta za geopolitiku (BIG); ovaj je komentar napisao za El Pais.