Više municije, više proizvodnje oružja, veća ulaganja i koordinacija u odbrambenim sposobnostima. Evropa je na ratnoj nozi. Zemlje članice EU-a povećavaju svoju potrošnju u sektoru, a klub zajednice, koji je osnovan prije nekoliko desetljeća kao projekat usmjeren na održavanje mira između svojih partnera bez vojne dimenzije, sada se pretvara u model s jakim fokusom na odbranu za Protect yourself od vanjskih prijetnji u turbulentnim vremenima, stoji na početku dubinske analize koju je objavio madridski El Pais. 

Put te metamorfoze obilježen je ruskim ratom protiv Ukrajine, koji je ušao u treću godinu s kijevskim vojnicima u poteškoćama zbog nedostatka municije i paralize pomoći iz Sjedinjenih Država, s Kremljem otpornijim od očekivanog, a sve odlučnijom Kinom a također i zbog sve veće zabrinutosti zbog mogućnosti gubitka sigurnosnog kišobrana američkog saveznika ako se Donald Trump vrati u Bijelu kuću ili ako Washington usmjeri svoje napore na još jedno od svojih žarišta pozornosti: azijskog diva. Stari kontinent se probudio u svojoj krhkosti i nedostatku sredstava ako bi došlo do novog sukoba.

“Prijetnja rata možda nije neizbježna, ali nije nemoguća”, odlučno je rekla predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen prošle sedmice prije plenarne sjednice Evropskog parlamenta, kuće demokratije EU-a i naglasila da je vrijeme da “Evropa zakorači naprijed”. Upozorenje konzervativne Njemice, koja je više od pet godina bila ministrica odbrane u svojoj zemlji Njemačkoj, šokiralo je mnoge svojom grubošću, priznaju visoki diplomatski izvori. No, to je još jedan korak prema promjeni paradigme u Uniji u kojoj neke države članice već govore o povratku na  sistem rezervne vojske (Belgija) i traže od svojih građana da se mentalno pripreme za rat (Švedska).

Stoga je Von der Leyen samo posljednja u nizu izjava koje upozoravaju na rizik da će ruski predsjednik Vladimir Putin napasti neku evropsku državu i NATO saveznicu kako bi pokušao testirati zajedničku sigurnosnu predanost, član5, koji kaže da je napad na članicu Atlantskog saveza napad protiv svih. “Naši stručnjaci predviđaju da bi to moglo biti moguće u razdoblju od pet do osam godina”, upozorio je prije nekoliko sedmica njemački ministar odbrane Boris Pistorius. U međuvremenu, danski ministar odbrane, Troels Lund Poulsen, tvrdi da bi se hipotetski napad mogao dogoditi i ranije: "To nije bila procjena NATO-a 2023. godine. Ovo su nove informacije koje sada izlaze na vidjelo", rekao je.

Godine 2014. kada je Rusija anektirala Krim, evropski NATO saveznici potrošili su 235 milijardi dolara, 1,47% BDP-a. U 2023. iznos je porastao na 347 milijardi dolara, što je ekvivalentno iznosu od 1,85% BDP-a. Do 2024. očekuje se 380 milijardi, odnosno 2%, prema podacima koje je objavio Atlantski savez. Sve ukazuje na to da će staza nastaviti nagli uspon. Danas je 10 od 22 evropske članice NATO-a premašilo cilj odvajanja 2% BDP-a za vojnu potrošnju a očekuje se da će ih biti 17 do kraja 2024. No, Savez želi da taj nivo bude donji, a ne maksimalni.

Evropska unija je sa svoje strane poduzela historijski korak i razbila golemi tabu kada je Putin pokrenuo invaziju velikih razmjera na Ukrajinu 2022. godine, a dvadesetsedmorica su odlučila vojno podržati Kijev međuvladinim fondovima. EU je Ukrajini izdvojila 35,5 milijardi eura za vojnu opskrbu. Ako se u obzir uzme i finansijska potpora, ukupna pomoć EU-a Kijevu premašuje ono što su dodijelile Sjedinjene Države.

Međutim, nije održala obećanje da će isporučiti milion komada artiljerijske municine i to je vidljivo na frontu, gdje su, nakon neuspjeha ukrajinske kontraofanzive, ukrajinske trupe u problemu zbog nedostatka municije u ključnoj godini za njihov opstanak. Rusija, s ekonomijom usmjerenom na odbrambenu proizvodnju, ima pomoć Irana i Sjeverne Koreje. U međuvremenu je evropska industrija povećala svoje proizvodne kapacitete za 40 posto, prema podacima iz EU-a, ali nedostaje narudžbi. Kompanije žele dugoročne narudžbe. A države članice nisu došle do te točke. Još.

Postoji "oluja zabrinutosti", ističe Carmen Claudín, viša istraživačica u analitičkom centru CIDOB, koja spominje ne samo stagnaciju na frontu zbog nedovoljne podrške Zapada Ukrajini ili straha od povratka republikanca Trumpa; također blizina evropskih izbora u junu, na kojima ankete predviđaju porast krajnje desnih i populističkih snaga, od kojih su mnoge proruske.

Evropska komisija sada radi na drugoj osi koja pokazuje duboku metamorfozu EU-a: nova odbrambena industrijska strategija za promoviranje ove nejednake, fragmentirane proizvodnje koju je godinama zanemarivala, dok pokušava skupiti sredstva za popunjavanje svojih arsenala i pokretanje novih projekata u vrijeme skučenih proračuna. Ovo je plan koji se temelji na sistemu zajedničke nabavke - kao što je učinjeno s vakcinama protiv Covid-19 ili s plinom - koji ima za cilj povećati korištenje ovog kanala za povećanje narudžbi i osigurati sigurnost opskrbnog lanca proizvodnje, a da polovina akvizicija (u tržišnoj vrijednosti) ide na evropske firme. Također se razmišlja o stvaranju strateških skladišta osnovnih komponenti, u slučaju da dođe do krize, navodi se u nacrtu dokumenta koji je objavio madridski El Pais.

Strategija označava historijsku promjenu paradigme u EU i čak predlaže da Evropska investicijska banka (EIB) promijeni svoju kreditnu politiku kako bi finansirala firme koje proizvode oružje i municiju; a ne samo robu s dvojnom namjenom, poput bespilotnih letjelica ili radara.

Turbulencije su pokrenule osjećaj hitnosti u želji da se napravi skok prema Evropi koja je puno sposobnija za odbranu, da podupre Ukrajinu kratkoročno i, iznad svega, da odvrati Rusiju srednjoročno. Zato što se Evropa ne suočava s "jednokratnom krizom", ističe William Alberque, direktor strategije, kontrole naoružanja i tehnologije na Međunarodnom institutu za strateške studije. “Problem je Rusija. A ako nemamo odlučnosti da je odvratimo, onda će ona ponovo napasti”, kaže.

Putin — koji ove godine slavi četvrt stoljeća na vlasti, a idućeg mjeseca čekaju ga izbori bez opozicije kako bi ostao na čelu Kremlja do 2030. — daleka je prijetnja za neke zemlje poput Italije ili Španije koje se više boje nestabilnosti k,oja dolazi sa Bliskog istoka, južnog susjedstva ili zbog terorizma, pokazuju istraživanja. Ali vrlo je blizu drugima poput Baltika ili Poljske, zemljama koje imaju vlastitu historiju i iskustvo s ruskim imperijalističkim kišobranom. Unatoč teritorijalnim razlikama, sve predstavlja promjenu mentaliteta u generacijama evropskih građana koji nikada nisu iskusili rat izbliza niti su ikada osjetili prijetnju kao neposrednu.

Unutar NATO-a službena razina pripravnosti nije se promijenila. Pa je li realna mogućnost da Putin napadne izvan ukrajinskog teritorija? Luis Simon, direktor Ureda Kraljevskog instituta Elcano u Bruxellesu, kaže: “Iako ne možemo isključiti mogućnost izoliranih agresija, čini se da Rusija nije u poziciji održati vojnu ofanzivu u nekoj zemlji NATO-a u kratkom roku, budući da je situacija u Ukrajini vezala ruske snage.” Srednjoročno, kaže stručnjak, to će ovisiti o tome kako će se razvijati situacija u Ukrajini i politički smjer Sjedinjenih Država. “Čak i uprkos nepovoljnom razvoju događaja u ovim područjima, ne čini se da je Rusija u poziciji održati vojnu ofanzivu velikih razmjera protiv zemlje članice NATO-a, budući da će trebati vremena da se rekonstruira struktura njenih snaga”, dodaje Simón.

Tome se dodaje da ulazak u Atlantski savez Finske i Švedske – koji s dvije nordijske zemlje sada ima 32 članice – jača odbrambenu poziciju baltičkih zemalja, a također i da iskustvo Ukrajine daje primjer da je otpor moguć.  “Ako Evropljani ozbiljno shvate pitanje odbrane, Rusija neće napasti. Rusija napada tamo gdje osjeti slabost, a ne tamo gdje osjeti snagu", kaže Alberque, koji je bio direktor NATO-ovog Centra za razoružanje, kontrolu naoružanja i neširenje oružja. “To je izazov za Evropljane. Jesmo li spremni na dugoročni napor?", pita on. “Nažalost, Evropa je zanemarivala svoju odbranu 30 godina. Kako bi pripremili javno mnijenje, vođe moraju istupiti, riskirati, reći neugodne istine. Nažalost, ako Trump pobijedi, rizik je vjerodostojan”, dodaje.

Ova rastuća i sve ozbiljnija upozorenja nastoje stvoriti stanje javnog mnijenja koje razumije promjene koje se traže, sažima saveznički izvor. Rizik od ruskog napada ostaje vrlo nizak. No istina je da bi Rusija, ako rat u Ukrajini završi s nekim pozitivnim rezultatom, krenula u obnovu snaga svojom ratnom ekonomijom. A ako u isto vrijeme Trump pobijedi i dođe do turbulencija u istočnoj Aziji, onda se ništa ne može isključiti.

Ta bi eventualna pobjeda Trumpa, s prijedlozima odstupanja od obaveza u okviru NATO-a, dovela do vrlo komplicirane rasprave o nuklearnom kišobranu za zaštitu Evrope. Francuska, jedina zemlja članica EU-a s nuklearnim oružjem, nedavno je poduzela korake za otvaranje rasprave s partnerima o toj perspektivi. Ujedinjeno Kraljevstvo također ima nuklearno oružje. Iako su njihovi zajednički arsenali manji od ruskih, ipak je riječ o stotinama atomskih bojevih glava koje nedvojbeno imaju sposobnost odvraćanja.

Pod kojim bi okolnostima, pod kojim uvjetima, London i Pariz mogli razmotriti djelovanje u odbranu evropskog partnera? Ovo je vrlo osjetljivo pitanje koje će se možda morati hitno riješiti nakon američkih izbora u novembru.

Nadalje, prijetnja nije samo u tradicionalnom ratu. Putin, veliki destabilizator, koji se hrani turbulencijama, poduzeo je nove inicijative za debalansiranje Moldavije, koristit će enklavu Kalinjingrad i Sjeverno more za zastrašivanje svojih susjeda, kaže obavještajni oficir iz jedne evropske zemlje, a ponovo će se aktivirati koincidirajući sa evropskim i američkim predsjedničkim izborima. Dezinformacije, smetnje i napadi na bitnu infrastrukturu također su dio te prijetnje.

"U osvit smo novog, turbulentnijeg i težeg doba", izjavila je danska premijerka Mette Frederiksen u subotu u Rimu. “Bez obzira šta se događa u Sjedinjenim Državama, moramo povećati našu podršku Ukrajini, ulagati više u odbranu, u vojnu podršku. I mi moramo preuzeti svoju odgovornost i nastaviti udruživati snage, unutarnju saradnju u EU i širiti je”, zaključila je na Kongresu evropskih socijalista.

Jačanje evropske odbrane zahtijevat će suočavanje i rješavanje višestrukih dilema. Jedan od njih odnosi se na definiranje ravnoteže između interesa za jačanjem evropske industrijske baze, što zahtijeva narudžbe domaćih proizvođača i interesa za hitnim jačanjem borbenih sposobnosti, što često dovodi do preferiranja oružja proizvedenog na drugim tržištima.

Drugo važno pitanje bit će učinkovito povećanje interoperabilnosti oružja različitih evropskih snaga. Fragmentacija je vrlo velika, sa slučajevima jednako upečatljivim poput onog zajedničke njemačko-nizozemske jedinice, aktivne već dugi niz godina, u kojoj obje strane koriste municiju kalibra 155, ali koje nije zamjenjivo zbog malih razlika u proizvodnji.

Poticanje evropske odbrane na novu razinu uključivat će borbu za moć na nekoliko osi koje mogu biti komplicirane: između Komisije i Vijeća, između Bruxellesa i država članica, između EU-a i NATO-a, entiteta koji sada jačaju svoju suradnju.