Evian je izvrsno mjesto za ljenčarenje. Iz apartmana hotela Royal, u podnožju Alpa, možete vidjeti obje obale spektakularnog Ženevskog jezera i savršeno je razumljivo zašto je 1938. godine to već bilo jedno od omiljenih odredišta za odmor kraljevskih porodica i milionera. Kada su u julu te godine tamo pozvane 32 zemlje kako bi pokušale pružiti ruku spasa milionima njemačkih Jevreja koji su htjeli pobjeći od Hitlera, na kraju su učinili ono što se obično radi u Evian-des-Bainsu: apsolutno ništa.

Ambasadari su početkom mjeseca stigli u Royal u pratnji tridesetak promatrača i više od dvjesto novinara. Očekivanja su bila ogromna, ali čak i prije nego što su razgovori započeli, sudbina europskih Jevreja već je bila poznata.

Sjedinjene Države nisu željele primati izbjeglice, Francuska je imala svoje razloge, SSSR se nije ni pojavio, a britanska vlada odbila je svako rješenje kojim bi se više Jevreja poslao u njihov protektorat u Palestini. Sa svoje strane, jevrejske cionističke organizacije odbacile su bilo koju drugu mogućnost osim te. Nemoguće polazište za pregovore.

 

Sastanci su trajali deset dana, od 6. do 15. jula i bili su ispunjeni izjavama solidarnosti s njemačkim i austrijskim Jevrejima. Verbalna solidarnost i ništa više.

Od 32 zastupljene zemlje, samo je diktator Trujillo u Dominikanskoj Republici obećao, u zamjenu za pomoć, prihvatiti velik broj Jevreja kao dio svog plana da mu zemlja bude „bjelja“ i manje afro-karipska, iako će na kraju izdati mnoge manje viza nego što je obećao.

Uz to, čule su se i strašne stvari: australski predstavnik rekao je da njegova zemlja "nije imala rasni problem i nije ga htjela uvesti", dok kanadska vlada nije ni prisustvovala, bojeći se da će postazi središte rasprave zbog veliline zemlje i malobrojnog stanovništva. Usput, Hitlera je silno zabavila evijanska katastrofa kojom se rugao zapadnim silama.

Analizirajući dešavanja u Evianu, Chaim Weizmann, britanski cionistički vođa koji će postati prvi izraelski predsjednik, podsjetio je na ono što je kazao dvije godine ranije: „Čini se da se svijet podijelio na dva dijela, jedan u kojem Jevreji ne mogu živjeti. I drugi u koji Jevreji ne mogu ući ”.

Sastanak u Evianu bio je inicijativa američkog predjednika Roosevelta, koji je htio pokazati da nešto radi, ali da nije voljan učiniti ništa. Historičari ga opravdavaju ističući da je Roosevelt bio u teškoj situaciji, a njegova je zemlja još uvijek bila u Velikoj depresiji i gušila se od nezaposlenosti.

Svaki pokušaj primanja njemačkih i austrijskih Jevreja koji su htjeli izbjeći bio bi političko samoubistvo pa stoga nije bilo iznenađenje što su SAD odbile smanjiti ograničenje koje su postavile za sve imigrante iz tih zemalja, trideset hiljada godišnje.

Američki predsjednik ne samo da nije otvorio svoje granice, već nije vršio ni pritisak na bilo koju drugu vladu u Evianu da to učini. Prije početka konferencije pod predsjedanjem Myrona Taylora, poslovnog čovjeka koji je bio Rooseveltov lični prijatelj, SAD su već objasnile drugim zemljama da niko neće biti prisiljen primiti izbjeglice.

Isto tako, postigla je svojevrsni "pakt o nenapadanju" s britanskom vladom, pri čemu izaslanstvo Velike Britanije neće napadati imigrantsku politiku Washingtona, a zauzvrat Amerikanci neće ni spominjati mogućnost da se izbjeglice mogu naseliti u britanskoj Palestini.

A već je bio juli 1938. godine i zapadne sile možda nisu tačno znale da će Hitler u sljedećih sedam godina istrijebiti šest miliona Jevreja, ali bilo je jasno šta sa njima namjerava.

Do trenutka kad su se delegati sastali u Évian-des-Bains, njemačkim Jevrejima već je bilo oduzeto državljanstvo i zakonom im je bilo zabranjeno baviti se mnogim zanimanjima i poslovima ili vjenčavati se s „arijevskim“ Nijemcima. Također su bili prisiljeni dostaviti popis svoje imovine i bili su isključeni iz javnog zdravstva i obrazovanja. Znakovi su bili dovoljno jasni za svakoga ko ih je želio vidjeti.

Jedina dobra vijest za Jevreje koji su živjeli u Hitlerovoj milosti u julu 1938. godine, njih oko 700 000 između Njemačke i novoanektirane Austrije, bila je da su zasad još uvijek živi i da je još uvijek zakonski moguće pobjeći iz Njemačke. Reich bi dopustio iseljavanje Jevreja ali im je trebalo mjesto koje će im otvoriti vrata. Evian nije dao odgovor na to pitanje.

Buduća izraelska premijerka Golda Meir otputovala je iz Palestine u Evian kao promatrač. Nije smjela govoriti, ali kasnije je te dane opisala kao "užasno iskustvo", u kojem je morala "sjediti u toj veličanstvenoj sobi i slušati predstavnike 32 zemlje kako ustaju jedna za drugom i objašnjavaju kako bi oni bili ooduševljeni da prime velik broj izbjeglica ali kako su užasno tužni što nažalost to ne mogu učiniti ”.

Golda Meir bila je samo jedna od mnogih Jevreja koji su svjedočili katastrofi u Evianu iz prvih redova. Koliko god to izgledalo čudno u svjetlu onoga što je uslijedilo, istina je da su predstavnici različitih jevrejskih organizacija došli u Evian s vrlo različitim pristupima problemu. Mnogima prioritet nije bio izlazak njemačkih i austrijskih Jevreja iz njihove zemlje. Naprimjer, glavne cionističke skupine odbijale su bilo kakvu migraciju osim u britanski protektorat Palestinu, gdje su se nadale stvoriti svoju jevrejsku državu.

Znajući da britanska vlada neće prihvatiti takvo rješenje, pitanje izbjeglica iz nacističke Njemačke nisu vidjeli kao prioritet. Budući izraelski premijer David Ben-Gurion to je potpuno jasno objasnio mjesec dana prije konferencije, u nekoliko riječi koje će ga zauvijek pratiti: „Što više govorimo o strašnoj opasnosti za jevrejske mase u Njemačkoj, Poljskoj i Rumuniji, to je veća šteta. Zauzet ćemo svoj stav u pregovorima o budućnosti Palestine.”

Dana 15. jula 1938., delegati su napustili hotel Royal u Evianu, ne dogovorivši ništa osim osnivanja takozvanog Međuvladinog odbora za političke izbjeglice, koji je još manje učinio za jevrejske izbjeglice.

Neuspjeh je imao trenutni učinak, Jugoslavija i Mađarska zatvorile su svoje granice za Jevreje, a Italija je objavila vlastite antisemitske zakone. Švicarska, koja je već pregovarala s Njemačkom kako bi spriječila dolazak još Jevreja, ojačala je svoju granicu prema izbjeglicama, kao što su to učinile i Nizozemska i Belgija. Bilo je svima jasno, Jevreje niko nije želio.