Migracije stanovništva jedan su od budućih svjetskih trendova. Zbog klimatskih promjena, rasta populacije, ratova i siromaštva, u budućnosti će mnogi građani zemalja trećeg svijeta tražiti perspektivu za bolju budućnost na Zapadu. Godina 2015. poznata je po migrantskoj krizi kad su kolone migranata iz Pakistana, Maroka, Alžira, Irana, Afganistana i Sirije krenule na svoj put ka zemljama Evropske unije.
Evropa je na početku pokazala humanu politiku prema migrantima. Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je 31. augusta 2015. godine prilikom posjete migrantskom kampu kod Dresdena frazu koja će ostati upamćena u političkoj historiji: “Wir schaffen das”, što znači da se možemo nositi s krizom. No, realpolitika je ubrzo zamijenila liberalnu imigrantsku politiku. Mađarska je 2015. godine izgradila zid na granici sa Srbijom, što je zatvorilo ovu migrantsku rutu za EU. Evropska unija i Republika Turska postigli su 2016. godine sporazum o migrantima, čime je omogućen povratak migranata iz Grčke u Tursku.
Posljedice ovih dešavanja osjetila je Bosna i Hercegovina, koja plaća ceh evropske imigrantske politike. Nakon zatvaranja mađarske rute, migranti iz Srbije, uz direktnu podršku MUP-a Srbije, pošli su prelaziti granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije na Drini. MUP RS-a uputio je migrante dalje prema većinskim bošnjačkim područjima. Migranti su se iz Tuzle i Sarajeva dalje kretali prema Krajini, odakle pokušavaju ilegalno preći hrvatsku granicu, što se među migrantima naziva “The Game”.
Tako je Unsko-sanski kanton brzo postao mjesto s najvišom koncentracijom migrantskih kampova u Bosni i Hercegovini. Pored Krajine, migrantski kampovi otvoreni su u Sarajevskom kantonu, dok u Hercegovačko-neretvanskom kantonu odranije postoji imigrantski centar u Salakovcu. Otvaranje kampova nalazi na žestok otpor mještana, zbog činjenice da migranti sa sobom donose mnoge sigurnosne probleme, od sitnih krađa do ubistava.
SLOŽENOST POLITIČKOG SISTEMA U BiH
Migrantska kriza podsjetila nas je na svu složenost dejtonskog političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Dok ostale suverene države nastoje zaštititi svoju granicu od ilegalnih prelazaka kroz angažiranje vojske i granične policije, zidova i “push back” politike, u Bosni i Hercegovini takve pokušaje spriječio je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. I zbog toga je Bosna i Hercegovina postala država u koju ilegalni migranti mogu vrlo lahko ući i iz koje je vrlo teško izaći.
Efikasno upravljanje krizom iz humanitarne i sigurnosne oblasti zahtijeva efikasnu centralnu vladu. No, zbog činjenice da su MUP-ovi u nadležnosti entiteta i kantona, kapaciteti državnih institucija u ovom su slučaju ograničeni. Tako dolazimo do apsurdne situacije gdje entiteti i kantoni mogu blokirati odluke državnih organa i spriječiti provođenje odluka viših instanci.
Pogrešno je reći da je migrantska kriza najviše pogodila Bosnu i Hercegovinu jer je teret krize nejednako raspodijeljen u državi. Najviši teret nose područja s većinskim bošnjačkim stanovništvom, i to najviše u Unsko-sanskom kantonu. Predstavnici HDZ-a i SNSD-a u državnim institucijama uspješno blokiraju svaki pokušaj ravnomjerne raspodjele migranata po Bosni i Hercegovini, čime se od Unsko-sanskog kantona pravi migrantski geto u Evropi.
ŠTA, ZAISTA, FINANSIRA EVROPSKA UNIJA
Kristalno je jasno da migranti nisu krenuli na put iz svojih država da bi na kraju završili u Bosni i Hercegovini, već je svima krajnji cilj Zapadna Evropa. Isto je tako jasno da Evropska unija ne želi primiti ove ljude, o čemu govori tiho odobravanje hrvatske granične politike i slanje pomoći Hrvatskoj i Mađarskoj za dodatno osiguravanje njihovih granica.
Umjesto pružanja azila, EU šalje novčana sredstva za funkcioniranje imigrantskih kampova u Bosni i Hercegovini. Od 2017. do sada EU je usmjerila više od 85,5 miliona BiH kroz Međunarodnu organizaciju za migracije (IOM). Taj se novac troši za prostore, isplatu plaća uposlenicima i za nabavku hrane i lijekova za migrante u prihvatnim centrima.
Ambasadori EU, Austrije, Njemačke i Italije, održali su sastanak s ministrom sigurnosti BiH Selmom Cikotićem, na kojem su zahtijevali ponovno otvaranje kampa “Bira” (koji se nalazi u gradu Bihaću i čemu se lokalna zajednica uporno protivi), dok kamp “Lipa” ne bude adekvatan za smještaj migranata. Ovakav način komunikacije tretira Bosnu i Hercegovinu, umjesto suverene države, kao poluprotektorat gdje strane ambasade naređuju državnim institucijama način upravljanja političkim procesima u zemlji.
Iako se ovi prihvatni centri nazivaju privremenim, sve je više izvjesno da će migranti još dugo ostati u našoj zemlji. Državni organi Srbije aktivno šalju migrante u Bosnu i Hercegovinu, dok ih Hrvatska s granice vraća u Bosnu i Hercegovinu. Deportacija migranata u matične zemlje težak je administrativno-politički proces.
Dakle, Srbija i Hrvatska uz podršku svojih satelita u Bosni i Hercegovini šalju migrante u Unsko-sanski kanton, gdje Evropska unija finansira migrantske kampove. Djelovanje ovih država od Bosne i Hercegovine, ili tačnije od Unsko-sanskog kantona, pravi migrantski rezervat gdje će migranti imati hranu, smještaj i lijekove, ali ne i mogućnost ulaska u EU i dobijanja azila.
Tako će USK (p)ostati kanton s više hiljada vojno sposobnih muškaraca bez dokumenata i utvrđenih identiteta, što je tempirana bomba koja samo čeka svoju eksploziju.
Ako država ne uspije naći adekvatno rješenje i osigurati sigurnost imovine i života svojih građana, mogli bismo doći do toga da građani uzimaju pravdu u svoje ruke. To bi bio uvod u anarhiju, što bi posebno za zemlju kao što je Bosna i Hercegovina imalo pogubne posljedice. Stoga, rješavanje migrantske krize treba biti na vrhu prioriteta u 2021. godini, gdje najveću odgovornost i obavezu snosi Evropska unija.
