Na današnji dan prije tačno trideset godina u čuvenoj bici u Donjem Rahiću kod Brčkog u 40. godini života poginuo je Enver Pamukčić, ratni komandant u 108. Brčanskoj brigadi Armije Republike Bosne i Hercegovine. Pamukčić je jedan od prva četiri dobitnika najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“.
„Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora Patriotske lige u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih teritorija, jedan od četiri prva dobitnika 'Zlatnog ljiljana' u BiH. On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo. Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna“, riječi su jednog od njegovih saboraca Hamdije Jašarevića.
Neosporno je da je za Brčake Pamukčić ono što su Enver Šehović i Safet Zajko za Sarajlije, Midhad Hujdur Hujka za Mostar, Hajrudin Mešić za Teočak, Izet Nanić za Bužim, Zaim Imamović za Goražde... Envera Pamukčića njegovi prijatelji i komšije pamte kao skromna, odmjerena, ali sretna čovjeka. Rodio se u Brci 1952. godine.Kao ekonomista je radio u Poljoprivrednom dobru „Posavina“, a imao je i vlastitu farmu pilića. Sagradio je lijepu kuću i bavio se lovom. Neobično je bio privržen porodici, možda i zato što je relativno kasno dobio djecu. Niko u tom dobrom čovjeku i dobrom domaćinu nije mogao ni naslutiti ono što je u ratu postao – brčanska legenda broj jedan.
Vjerovatno zbog tih vrlina koje je posjedovao, Pamukčić je, izgleda, bio jedini koji je mogao da objedini ljude brčanskih slobodnih prostora i da ih motivira na borbu.
„Nikada u borbi nisam vidio čovjeka koji je mogao da tako motivira borce. Njemu niko nije mogao odbiti naređenje“, kaže njegov saborac Amir Smajlović.
Enver Pamukčić je bio rezervni oficir bivše JNA i za vrijeme rata u Hrvatskoj je mobiliziran, ali kao komandir haubičke baterije odbio je naređenje da njegova jedinica napada Vukovar i zbog toga je imao neprijatnosti. Sigurno je da je sve što je doživio na hrvatskom ratištu utjecalo na njega da se onako predano posveti organizaciji Patriotske lige u brčanskom kraju. Kada je izvršena agresija na BiH, on je bio mozak otpora u svom zavičaju.
Prvih dana agresije na našu zemlju, bio je predsjednik Kriznog štaba i komandant jedinice Teritorijalna odbrane slobodnih brčanskih prostora, a ta jedinica je imala oko 2.000 boraca. Borbe u Brčkom su počele 1. maja 1992. godine, kada su Bošnjaci iz centra grada i ugroženih prigradskih naselja bježali u sigurnije dijelove brčanske komune. Pamukčić se tada brinuo i o borcima i izbjeglicama.
Sačuvana je jedna, nažalost jedina, kaseta na kojoj šest i po minuta govori Enver Pamukčić o tim prvim danima brčanskog otpora. Razgovor s Pamukčićem, kao prvim čovjekom odbrane brčanske slobodne teritorije, napravljen je 6. maja 1992. godine. Za tih šest minuta Pamukčić govori o iseljavanju Bošnjaka iz grada i prigradskih naselja u Brku.
„U posljednjih četiri-pet dana iz Brčkog se u Brku iselio veliki broj stanovnika. U početku sa ženama, djecom i starcima stizali su i muškarci sposobni za borbu. Sada se oni vraćaju da brane svoju kuću, svoj prag, svoju mjesnu zajednicu.“
Enver Pamukčić je bio komandant, ali prije svega ratnik. Odbio je ponudu da bude komandant Operativne grupe Posavina, a prihvatio je da bude komandant bataljona 108. brčanske HVO brigade, kasnije preimenovane u 215. vitešku brigadu. Bio je komandant bataljona i onog 20. augusta 1992. godine kada je sam zaustavio četnički napad.
Sve one bitke za Dizdarušu, Suljagića sokak, Omerbegovaču, pa Donji Rahić, bile su Enverove bitke. Oslobođenje Bukovičkog platoa s nekoliko sela u septembru 1992. godine svakako je važan događaj u ratnoj biografiji Envera Pamukčića.
Možda je Pamukčić bio najsretniji u oktobru 1992.godine kada su brčanski ratnici ostvarili svoj najveći san – presijecanje koridora. U velikoj bici, koja je planirana da se izvede u sadejstvu s Hrvatskom vojskom s druge strane Save, borci ARBiH su izvršili svoj dio zadatka i presjekli koridor kod sela Gorice. Držali su ga 48 sati i uzalud čekali HV i obećanih 37 tenkova s kojima je trebalo da umarširaju u Brčko. Ali, nikakve pomoći s druge strane Save nije bilo. Morali su da se povuku sa Save. Ipak su bili slabi u odmjeravanju s velikim zakulisanim igračima oko koridora.
Posljednju veliku bitku , bitku svoga života, Enver Pamukčić je vodio u Donjem Rahiću 14. decembra 1992. godine. U toj decembarskoj ofanzivi četnici su u ovom dijelu brčanskog ratišta probili naše linije. Tako se po snijegu i hladnići razvila velika bitka.
Bila je to, zapravo, bitka kojom su četnici poremetili planove brčanskih boraca da opet krenu u presijecanje koridora. Četnički udar je bio žestok i u Donjem Rahiću su „popucale“ linije naše odbrane. Tada je Pamukčić sa svojim borcima pohitao u odbranu Donjeg Rahića. Četnici su nadirali tenkovima i jakom pješadijom. Pamukčić je i komandovao i borio se. Bio je ranjen. Previli su mu ranu i preporučili mirovanje. On se, međutim, odmah vratio u Donji Rahić i nastavio da se bori. Borac Džemal Jukić uništio je jedan tenk, ali je i sam bio smrtno pogođen. Umro je na rukama Envera Pamukčića. Tada je Pamukčić uzeo Jukićev ručni bacač i uništio drugi četnički tenk. Onda ga je pogodio metak u srce. Imao je na sebi pancir, ali je metak pronašao prolaz do njegovog velikog, plemenitog srca. Tako je poginuo Enver Pamukčić.
Za mnoge brčanske ratnike bio je to najteži dan u ratu. Jer, izgubili su Envera. Tek naredne noći naši su uspjeli da izvuku njegovo mrtvo tijelo koje je ostalo nadomak četničkih linija. Dženaza Envera Pamukčića bila je u mezarju džamije njegove rodne Brke. Iza njega su ostali supruga Mirsada, kćerka Ina i sin Zlatan.
