Priča o Nerminu Divoviću priča je i o Džemilu Hodžiću, pokretaču projekta “Sniper Alley Photo”, ali i svoj ostaloj sarajevskoj, bosanskohercegovačkoj djeci, koju su sistematski i planirano na putu stvaranja Republike srpske ubijali zločinci, pripadnici vojske Republike srpske. Nermin Divović rođen je 14. oktobra 1988. godine i danas bi imao 36 godina da nije ubijen snajperskim hicem 18. novembra 1994. godine. Snajperista Vojske Republike srpske pucao je iz pravca Grbavice sa zgrade “Metalka” dok se sa svojom majkom i sestrom kretao između Zemaljskog muzeja i Filozofskog fakulteta.

Tih je dana u Sarajevu nakratko proglašeno primirje, zbog čega je Dženana Sokolović odlučila povesti sina Nermina i kćerku Dženitu u školu. Dženana je od istog metka teško ranjena kada je pogođena u stomak. Metak je prošao kroz njenu utrobu, pogodivši Nermina u sljepoočnicu. Ona je tada bila trudna i izgubila je trudnoću i njeno nerođeno dijete. Nermin je odmah preminuo, a španski fotoreporter Associated Pressa Enric Martí, koji se našao u blizini, napravio je fotografiju koja predstavlja jedan od neupečatljivih momenata iz perioda opsade grada Sarajeva.


Foto Emir Jordamović

U razgovoru s Džemilom Hodžićem, koji vodi projekt “Sniper Alley Photo”, Enric Marti daje uvid i detaljan opis kako je nastala njegova poznata fotografija. Ovo je ujedno i četvrta epizoda “The Story Behind The Photo”, koja je dio projekta kulture sjećanja na opsadu Sarajeva i na 1.425 dana ubijanja nevinih civila. Kratki film urađen je u produkciji “Sniper Alley Photo” i uz pomoć dobrih ljudi koji su putem kampanje za pomoć našeg rada donirali novac. Samo za primjer, fotografije koje su korištene u filmu plaćene su 3.600 maraka uz dodatne troškove audiomiksanja, snimanja, prava na muziku, postprodukcije i ostale sitnice koje se moraju platiti da bi sve bilo onako kako je zamišljeno.

Džemil Hodžić, koji je Stavu ustupio ovaj intervju na objavu, naglašava da se zahvaljuje svima koji su učestvovali u izradi filma i koji su nesebično pomogli njihov rad. “Svaka donacija je našla svoj put i mjesto u ovih 16 minuta naše historije koju smo na neki način pokušali da sačuvamo”, kaže Hodžić i ističe direktora fotografije Emira Jordamovića, bez kojeg projekt ne bi bio moguć, kao i bez mnogih drugih kolega i prijatelja koji su radili na ovom filmu. “Slobodno mogu reći, ovaj film je naš, našeg grada, naše ubijene djece. Napravljen je iz ljubavi prema rahmetli Nerminu, da se nikad ne zaboravi, da se nikad ne ponovi”, dirljivo poručuje Džemil Hodžić.

U nastavku čitajte njegov razgovor s Enricom Martíjem, danas urednikom fotografije koji se poslije dugo godina rada u inostranstvu konačno vratio u svoju rodnu Barcelonu. Dio je uredničkog tima koji je bio zadužen za sedam fotografa koji su osvojili Pulitzera za 2023. godinu izvještavajući rat u Ukrajini.

Pitali smo ga kako sebe vidi u ovom poslu.

“Jedna stvar koja mi se ne sviđa je taj koncept; ratni fotograf ili ratni novinar, konflikt fotograf. Mislim, vi ste fotograf. Trenutno sam više fotourednik nego fotograf, zapravo. Ako bih morao da biram, izabrao bih fotograf. Počeo sam prilično kasno. Bio sam skoro u svojim tridesetim. Studirao sam pravo i radio sam za svog oca u Barceloni. Ja tada nisam znao šta želim da radim sa svojim životom, čovječe. Nisam imao za cilj da postanem fotograf ili da budem profesionalni fotograf. Samo se desilo.”

Marti potom objašnjava kada je došao u Sarajevo i kako je izgledao njegov početak.

“Ja sam pokrivao Olimpijske igre u Barceloni. A onda smo gledali na vijestima šta se dešava u Hrvatskoj, a onda u Sarajevu. Kada su se Olimpijske igre završile, ja sam došao s 2.000 dolara u džepu u septembru, oktobru 1992. Onda sam počeo honorarno da radim ovdje. Sjećam se dolaska u ovo područje i završio sam u 'Holiday Innu'. Imao sam novca da platim 'Holiday Inn' za možda nedelju dana ili tako nešto. Onda sam završio u jednoj zgradi ovdje, nečija kuća, bez vode. Ali sam još uvijek išao u 'Holiday Inn' da jedem pretvarajući se da još uvijek boravim u 'Holiday Innu'. A konobari, pošto su me vidjeli, davali su mi hranu besplatno, znaš. Dakle, tako sam ja ovdje počeo.”

“Za sve vrijeme dok sam bio ovdje kada se dešavalo nešto veliko, svi su dolazili. A onda, kada su stvari bile uobičajene, male, tu i tamo. Nikoga nije bilo briga. Ali pošto sam ja ovdje bio stalno, kada se nešto dešavalo, ja sam imao dobre slike. Naš posao kao agencijski fotografi koji su bili ovdje bio je da dostavimo slike za dnevne novine. Tako da ponekad, kada je bilo tiho, išli bismo i bili na nekim mjestima u slučaju da se nešto desi. Nekad bismo otišli i sjedili u bolnici Koševo da vidimo ima li granatiranja ili nečeg drugog i ranjenici bi došli u bolnicu, a mi bismo dokumentovali šta se dešava. Nekad bismo otišli na ćošak blizu Predsjedništva gdje su ljudi pretrčavali između ulica radi snajperista. Naša kancelarija je bila veoma blizu bolnice, tako da su neki od nas pokušavali da odu do mjesta gdje je pala granata, a neki su odlazili u bolnicu da sačekaju da dovezu ranjenike.

Tu nisam bio samo ja, bila bi to grupa fotografa i kamermana koja bi došla da to snimi. Pet, šest, sedam ljudi. Tokom godina sami smo sebi pomalo počeli da se gadimo što smo čekali na to sve. Čak i doktorima i medicinskim sestrama to se nije svidjelo jer je na početku ovdje izgledalo kao da ćemo mi ovdje promijeniti sve. Ali nakon tri godine, ništa se zapravo nije dogodilo. Ljudi su nas se pomalo zasitili. Kad bi došli ranjeni, ja bih bio okružen drugim fotografima, i to bi me malo zaštitilo. Kada stavite svoju kameru između onoga što se dešava i vas, i imate sve ljude s vama koji rade ista sranja koja radite i vi. Jednog sam dana bio tamo, ali sam bio sam. Nije bilo nikog drugog. I bilo je granatiranja i bilo je gomila djece, dolazila su ranjena djeca. A ja sam bio jedini fotograf. Nisam mogao napraviti jednu jedinu fotografiju. Bilo je sramotno. Bio sam blokiran. Zato što sam bio sam i nisam bio zaštićen time što bi bio neko u grupi ljudi koji slikaju djecu. Tako da nisam napravio nijednu sliku. I onda sam bio ljut na sebe jer je tamo bilo puno jako dobrih fotografija koje nisam snimio.”

“Jeste li osjećali empatiju prema ljudima ovdje? Naravno, znaš, ali to je bio način života koji izabereš. Ali ja ne bih sebe nazvao ratnim fotografom ili neko ko ima misiju. To jednostavno nije nešto što sam izabrao, jednostavno se dogodilo, znaš. Zaista, nikad to nisam planirao. Nemam taj osjećaj dužnosti da dokumentujem. Pošto to nisam planirao, samo se dogodilo, vidite, ja ne osjećam da to zaslužujem. To je posao koji ponekad zahtijeva da se zabilježi patnja ljudi. Ova profesija novinara uopšte, dokumentujete stvari koje se dešavaju, a ponekad, što su stvari gore, to su bolje za vas u smislu da su više utjecajne. To je baš, onako, jedno nezahvalno i nelagodno sranje po onoga koji ih dokumentuje, ako me razumijete.”

Martija smo zamolili da opiše 18. novembar 1994. godine, kada je ubijen Nermin Divović, gdje je bio i kako je nastala sada već poznata fotografija.

“Tog dana... tada su postojali UN oklopni transporteri na ulicama jer su bili snajperisti koji su pucali s Grbavice. Mi smo samo sjedili u biti ne radeći ništa. Bili smo ja i kamermanka i odjednom smo začuli pucanj i vidjeli smo da je dječak bio tamo, 40 metara od mjesta gdje smo sjedili na stepenicama muzeja. Onda sam vidio dječaka kako leži. On je upravo bio prošao pored nas i nastavio prema tamo. Upucan je na raskrsnici. Bio je na otvorenom prema ulici koja ide ka Grbavici. Vidio sam da džip dolazi. UN džip koji je trebao da pokupi tijelo. Tada sam uradio nešto prilično glupo, potrčao sam i stao ispred dječaka. Napravio sam nekoliko slika čak i prije nego što je kamion stigao. Tako da sam na nekoliko sekundi bio izložen snajperistima. Stajao sam, napravio sam nekoliko slika. Tada je i njegova majka ranjena, metak koji je ubio dječaka, mislim da je prošao kroz njen stomak. Vidio sam majku s drugim djetetom, to mu je bila sestra. Uslikao sam ih. Bilo je tragično, bilo je loše. I osjećate se kao da ste upravo svjedočili kako su sedmogodišnjaka pogubili. Ja sam napravio tu fotografiju kako je snajperista upravo ubio dijete.”

Marti nastavlja: “Ono što također osjećate kao fotograf jeste da imate veoma snažnu fotografiju. I to nije prva stvar koja vam prođe kroz glavu, ali znate da imate sliku koja će biti objavljena svugdje I koja ima snagu da svjedoči jednu tragediju? Kada ovo pogledate, pomislite na druge slike koje sam mogao uslikati ali nisam. Mogao sam ga uslikati izbliza jer lice ovog dječaka s krvlju i njegovom malom rukom je veoma jak detalj koji sam mogao uhvatiti. Vjerovatno sam ispucao cijeli film, to je nekih 36 fotografija. Tada se to činilo kao puno slika, a danas se to ispuca za sekundu.”

Godinu prije nego je sedmogodišnjak ubijen, Enricov kolega, isto španski fotoreporter, Gervasio Sanchez ga je sasvim slučajno fotografisao u društvu Enrica Martíja. Fotoreporter se pridružio grupi djece u grudvanju, a Gervasio je na ovim fotografijama zauvijek sačuvao uspomenu na veselog dječaka koji uživa u zimskom danu.


Foto Gervasio Sánchez

“Kasnije sam shvatio da sam ja ustvari poznavao ovo dijete. Gervasio je imao fotografije mene s Nerminom kako se grudvamo i igramo. Godinu dana ranije.”

U sklopu našeg projekta i sakupljanja fotografija u međuvremenu, a poslije ovog intervjua stigle su nam fotografije danskog fotografa Mikkela Østergaarda. Neke od njih nisu nikad prije viđene, a jedna od njih je slika iz jula 1992. godine. Na njoj su Nermin, njegova majka i sestra. Slobodno možemo reći kada je u pitanju “Sniper Alley Photo” projekt da ništa nije slučajno.


Foto Mikkel Østergaard

Martija smo priupitali i o reakcijama vaših urednika i njihovom odnosu prema slici ubijenog Nermina i da li je bilo protivljenja u vezi njene objave.

“Kad smo donijeli sliku u redakciju, stajala je na stolu nekoliko sati. Jedan od urednika je nije htio objaviti uz izgovor da je previše i da ovakve fotografije čitaoci u Americi ne žele da vide dok doručkuju. Tada na scenu dolazi Horst Faas, tadašnji AP šef u Londonu. Kada je vidio sliku, odmah je zahtijevao da se objavi. On je bio fotoreporter u Vijetnamu i bio je zadužen za AP ured tokom rata. Horst je još tada morao da se bori da poznata antologijska fotografija 'Napalm Girl' bude objavljena. On je zaslužan što je slika Nicka Uta bila objavljena.”

Njegovom zaslugom objavljena je i slika Nermina i svijet je mogao da vidi šta se nama dešava i koliko je ustvari civila, žena, djece ubijano na dnevnoj bazi. Ista ova fotografija korištena je u sudskom procesu u Hagu.