Glas o ratobornosti, podvizima i junaštvu koje su Bošnjaci iskazivali na evropskim i azijskim bojištima dopro je do najudaljenijih naroda. Neke evropske države su u 18. stoljeću počele raditi na tome da i same imaju Bošnjake u sastavu svoje vojske od kojih bi stvorili elitne odrede. Vrbovali su ih za veliku plaću. Prve takve pukovnije pojavile su se u Poljskoj jer je ta zemlja imala najgore iskustvo s Bošnjacima koji su se tamo borili u sastavu turske vojske u brojnim tursko-poljskim ratovima.
Poljski kralj August III sastavio je 1744. godine od bosanskih najamnika jedan puk lahke konjice. Oni su za Poljake bili "simbol hrabrih i vještih kopljanika", pošto su se uvjerili u njihove sposobnosti tokom Drugog šleskog rata (1744–1745. godine). To je bio razlog da je i Pruska (Njemačka) zaželjela imati takve borce. Ona je druga zemlja koja je u svojoj vojsci imala bosanske plaćenike. Nijemci su ih kao svoje elitne odrede prvi put upotrijebili u ratu s Poljskom. Zapovjednik im je bio general Günther, a jedno vrijeme ih je predvodio generallajtnajt princ od Holsteina.
Junački podvizi i besprimjerna ratobornost koju su Bošnjaci iskazivali u ratnim okršajima, donijeli su im naslov najbolje konjičke pukovnije u pruskoj vojsci. Svoje divljenje i visoke ocjene o ovoj bosanskoj pukovniji iznio je i ruski general Suvarov kad se sastao s pruskim generalom Güntherom.
Podvizi i slava bosanskih plaćeničkih pukovnija u Poljskoj i Pruskoj bili su povod da Holandija i Danska također oforme bosansku pukovniju.
Dokumenti nam saopćavaju da je prvi komandant danske bosanske pukovnije bio maršal princ Karlo Hessenski. Zabilježeno je i to da su u tim zemljama sve elitne jedinice nazivane "bosanskim" (bošnjačkim), iako u njima nije bilo nijednog Bošnjaka. Naziv "bosanski" i "Bošnjaci" ušao ie u vojnu terminologiju ondašnje Evrope kao opći vojni pojam za sve ono što najbolje resi jednu jedinicu, a to je: junaštvo, borbenost, požrtvovanost i odanost. S obzirom da se bosanski način bojevanja, naoružanje, vjera i običaji nisu mogli dovesti u sklad s ondašnjim evropskim normama i vojnim pravilima, bosanski plaćenici u evropskim vojskama bili su u svemu autonomni. Bilo im je dozvoljeno da se u bitkama bore na svoj način, da u napadu konjicom navaljuju "u čoporu" itd., što je bilo neshvatljivo za evropske taktičare onog vremena. Efekat njihove borbe bio je, međutim, takav da su regularne konjičke jedinice u tim zemljama i same počele primjenjivati bosansku taktiku.
Zbog elitnog statusa bosanski plaćenici nisu vršili ni garnizonsku službu, a nisu ni "muštrali" (uvježbavali), što je također bilo neshvatljivo za onovremene evropske generale. Pa ipak, dobijali su najveća priznanja i ocjene za hrabrost i borno umijeće koje su iskazivali na bojnim poljima.
Posebno je isticana njihova plemenitost, odnosno viteštvo, koje je u Evropi 18. stoljeća bilo već sasvim zaboravljeno, kao i njihovo glavno oružje – dugo konjaničko koplje. Kad su se evropski stratezi uvjerili u efikasnost tog oružja za borbu izbliza, ponovo su ga uveli u naoružanje svojih vojski. Tako je po ugledu na bosanske kopljanike to oružje ponovo steklo značaj, a bilo je izbačeno iz upotrebe još u 15. stoljeću. U brdovitoj i ratničkoj Bosni ono je činilo dio naoružanja junaka sve do 19. stoljeća.
Iz dokumenata saznajemo koja su imena nosile bosanske plaćeničke jedinice u pojedinim evropskim zemljama. Jedne su se nazivale "Zastava Bošnjaka", druge "Zbor Bošnjaka", pa "Bosanski eskadron" i sl. Uz spomenuto dugo konjaničko koplje osnovno oružje svakog bosanskog plaćenika bila je sablja, o pasu su imali po nekoliko kubura, a onda i neizostavni veliki nož (handžar). Svaki od njih imao je rasnog ata, gizdavog i raskošno okićenog, takvi su bili i njihovi gospodari. Ovakav zadivljujući izgled bosanskih ratnika obučenih u raskošne i kitnjaste uniforme izazivao je veliku pozornost sredine u kojoj su pukovnije bile stacionirane. Zahvaljujući tom interesu ostalo je vise crteža koji nam dočaravaju kako su izgledali. Njihov zastrašujući izgled i pojava kod savremenika su istovremeno izazivali i divljenje i strah.
(Izvor: Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, Sarajevo, 2016)
