Živimo u vremenu terminalne krize postojećeg globalnog ekonomskog modela, svjedočimo njegovom finansijskim spekulacijama generiranom urušavanju, slušamo propitivanja njegove moralne utemeljenosti, time i elementarne humanosti. Slijed događaja iz 2008/2009, bez obzira na potencijal za promjenu paradigme, urodio je samo pomjeranjem na spekulacije s osnovnim dobrima, što će dodatno doliti ulja na vatru krize, a mnoga se društva, čak i na Zapadu, nalaze u situaciji ekonomske depresije. Frekventni štrajkovi i protesti radnika u Francuskoj, ali i u drugim, manje razvijenim zemljama Evrope to ilustriraju. Svi veliki projekti, poput Evropske unije, dolaze pod znak pitanja jer se, s jedne strane, javlja nepovjerenje “bogatih” u sposobnosti i radinost “siromašnih”, pa time i njihovu mogućnost izlaska iz krize (depresije) i uz finansijske injekcije, a s druge strane se optužuje, i to ne bez osnove, “bogate” da na finansijskim injekcijama iz svojih budžeta spašavaju svoje propale investicije u potrošačko-spekulativni boom, a ne da doista pomažu. EU fondovi su dobrodošli manje razvijenim zemljama članicama, ali se barem na primjeru Hrvatske vidi kako oni čine više od 80 posto javnih investicija i da će njihovim presušivanjem recesija ponovo pokucati na vrata.

Ovdje je zanimljivo te fondove uporediti s Fondom za nerazvijene u bivšoj Jugoslaviji. Tada su tzv. razvijene republike (Slovenija i Hrvatska) rogoborile zbog uzaludnog trošenja svojih prihoda za nerazvijene i tražile oslobađanje od te obaveze. Pritom su izbjegavale spomenuti kako su ti fondovi doprinijeli rastu BDP-a u tzv. nerazvijenim republikama i pokrajini Kosovo. Posljedično i rastu kupovne moći, što je otvorilo put plasmanu roba i usluga iz obje “razvijene” republike i Srbije, koja nije bila “razvijena” kao prve dvije, ali je neto uplaćivala više nego što je primala (ne zaboravimo da je Kosovo bilo autonomna pokrajina u okviru Srbije) na ta “tržišta u nastajanju”. Zanimljivo kako ni Hrvatska niti Slovenija nisu imale ništa protiv ulijevanja desetaka milijardi eura investicija iz EU fondova, unatoč svojim “lošim” iskustvima iz propale Jugoslavije.

NOVI SOCIJALIZAM ILI TEK POPULIZAM?

Rast, katkad i prilično nesređen, haotičan i, zbog vrlo niskih nadnica te socijalne nesigurnosti, moralno upitan u zemljama BRICS-a ili Jugoistočne Azije, uz postojeću krizu EU i SAD i Japana, kao najjačih svjetskih ekonomija, nameće potrebu razmišljanja o alternativama i njihovoj prihvatljivosti. Nekoliko posljednjih godina svjedočimo buđenju lijevih ekonomskih teorija, obnavlja se zalaganje za socijalizam, a u nekim zemljama Južne Amerike (Venezuela, Ekvador, Bolivija, uz dugovječni kubanski put u socijalizam i nešto stidljivije Argentina) političkim se sredstvima, uz više ili manje poštivanja ljudskih prava, te ideje nastoji provesti u djelo jer su socijalne razlike postale neizdržive i vrlo opasne za stabilnost tih država.

Kineski model polagane pretvorbe maoističkog koncepta potpune državne kontrole nad proizvodnim i ostalim ekonomskim tokovima koji se provodi od 1978. godine, uz zadržavanje, dao je neke pozitivne rezultate, pa je Kina postala zemlja s najvećim BDP-om u svijetu, što ju zbog njezinih 1,4 milijarde stanovnika ipak svrstava tek u srednje razvijene države po relativnom kriteriju OECD-a i UN-a, BDP-u per capita, čak i kada se on korigira za paritet kupovne moći. No, ni Kina, a ni druga velika ekonomija, ona ruska, nisu riješile problem narastajućih društvenih razlika, slabog unutarnjeg tržišta, jeftinog izvoza, u ruskom slučaju i izvoza energenata. Rusija je, na koncu, primarno ukrajinskih resursa radi, pokrenula agresiju prošle godine koja je, barem za jedno vrijeme, pomirila članice EU.

Svijet, osim razmišljanja o alternativnim modelima, treba pristupiti reorganizaciji globalnih finansija, spriječiti da spekulativne aktivnosti mogu utjecati na realni ekonomski sektor kao i na stabilnosti država, uspostaviti ili naprosto reafirmirati kreditne potencijale međunarodnih institucija, ali uz jasnu usmjerenost na infrastrukturne i proizvodne investicije. Bosna i Hercegovina i šira ekonomska regija, kao male, opustošene i nedovoljno globalno konkurentne privrede, moraju također, s punom odgovornošću, ne samo pasivno primjenjujući “recepte” izvana, biti uključene u promjenu kulturno-civilizacijske paradigme koja je započela, a čiji je smjer još nejasan. Moraju voditi računa o ciljevima ekonomske politike i posebno o njihovom poretku i ponderima kriterija u njihovoj funkciji. Žele li se očuvati civilizacijska dosegnuća, onda se ciljevi moraju redefinirati, a dobrobit svakog pojedinca i njegovo dostojanstvo ne mogu biti slabije ponderirani od stabilnosti spekulativnih banaka ili osiguravajućih kuća.

REFORMA ILI IZMJENA FINANSIJSKE ARHITEKTURE

Finansijski sektor ekonomije svakog društva suštinski bi trebao biti njezin lubrikant koji pomaže mehanizmu realnog sektora da ulaže i stvara novu vrijednost. U tom smislu mora biti reguliran kako ne bi iskočio iz svoje primarne funkcije te započeo vlastiti, nezavisan život, multiplicirajući monetarne i finansijske agregate koji s realnim sektorom gube organsku vezu. U posljednjoj fazi takvog odvajanja, konsekventno dereguliran finansijski sektor počinje predatorski crpiti preostalu vrijednost iz realnog, potpuno ga gušeći, smanjujući time i sebi prostor jer pauperiziran realni sektor ima smanjenu kupovnu moć, padaju potrošnja i krediti. Zbog toga je finansijskim institucijama i poduzetnicima (spekulantima) od životnog značaja širenje na druga tržišta, odnosno globalizacija. Kako je davno primijetio rimski biskup Karol Woytila, jedina provedena globalizacija jeste ona finansijska. Sve drugo bili su propagandni slogani (mobilnost radne snage, otvorene granice, slobodna razmjena dobara, znanja i usluga...).

Spekulantsko ludilo s finansijskim derivativima (neki ih zovu izvedenicama), kreditnim SWAP-ovima, vrijednosnicama na buduću cijenu, opcijskim papirima, koje se preko tri desetljeća, zahvaljujući deregulaciji finansijskog sektora i globalizaciji (samo finansijskoj) razvilo potpuno nezavisno o stvarnim potrebama realnog sektora, osim što je potonji u mnogim zemljama svijeta doveo do propasti, dovelo je i finansijski sektor pred katastrofu. Naime, finansijski sektor ne stvara vrijednost, već samo mrežu međusobnih dugovanja (kao i kocka) koje nastoji preliti na nekog drugoga, ili premostiti uzimanjem od nekog drugoga, recimo reprogramom kredita s kamatom na kamate, dizanjem kamatne stope centralne banke ili pak promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nastoji što više igrača uvući u taj rulet, pa se posljednjih desetljeća do apsurda smanjilo aktivne kamatne stope na oročenu štednju, a štediše koje žive od svoga rada uputilo na finansijska tržišta kroz navodno sigurne (osigurane ili hedge) fondove čije su dionice kupovali, primamljeni obećanjima o višim prinosima od aktivne kamatne stope.

Slom se dogodio 2008. godine, kada se finansijska piramida, dobrano izgrađena izmišljanjem i višekratnom prodajom spekulantskih papira na neotplative hipotekarne kredite osiromašenoj srednjoj klasi u SAD-u i Britaniji, urušila nakon što su posljednji u nizu “investitora” shvatili da uložen novac nikada neće vidjeti. Stradale su tada banke, osiguravatelji njihovih depozita i “ulaganja” spomenute vrste, finansijske firme koje su se bavile samo spekulacijama, brokeri.... No, posljedice je trpio realni sektor jer više nije mogao doći do sredstava za finansiranje svojih proizvodnih i realnih uslužnih djelatnosti. Tada se svjetska elita odlučuje za potez bez presedana, finansijaši će, zbog stabilnosti sistema, biti otkupljeni javnim novcem, odnosno budžetskim sredstvima. Od svoga spekulantski očekivanog novca odustat će dužnici primarnih kredita, uz gubitak kuće pod hipotekom jer se dug, ma kako nerealan bio, mora vratiti, te posljednji u nizu pušioničara koji su kupovali bezvrijedne, u celofan fondova umotane papire, bazirane na primarnim, neotplativim kreditima.

I bi svjetlo. I vidješe bogovi da je dobro. I nastaviše dalje spekulirati, s nešto promijenjenim pravilima, ovaj put sve više na osnovne robe (nafta, voda, plemeniti metali, sirovina za baterije u ludilu elektrifikacije autoindustrije i pomame za mobitelima i sličnim napravama...). Suštinski se ništa nije promijenilo, ali se javni novac iskoristio za otkup privatnih, kockarskih dugova, dok se sistem nije nimalo reformirao, a prevladavajuća ekonomska doktrina još se u politikama zemalja nije dala izazvati, a kamoli potisnuti od konkurentskih, iako su one u javnosti sve češće prezentirane. Danas je situacija još gora, augmentirana Covid krizom, čak i Njemačka bilježi skromne stope rasta BDP-a, koji se ipak računa, primarno sa stajališta potrošnje. Iz finansijskim spekulacijama generirane ekonomske krize stvarno niko nije izašao, neki se samo s njom, zbog prethodne akumulacije, bolje nose.

DEŽURNI KRIVCI POPULISTA

U doba velikih ekonomskih kriza, koje su gotovo u pravilu izazvane spekulacijama u finansijskom sektoru, ljudi se u strahu i neizvjesnosti utječu jednostavnim rješenjima kolektivnih obrazaca ponašanja. Političke grupacije na uzdrmanoj sceni sve se više radikaliziraju, nude gotova i brza rješenja, nalaze kolektivne krivce za loše stanje i promoviraju diktaturu kao model rješenja. Nijemci imaju sintagmu das Patentrezept, koja je prispodobiva svim političkim pokretima totalitarnih tendencija i ponašanja koja olahko obećavaju jednostavna i brza rješenja za sigurnost i ekonomsko blagostanje. Kako je, unatoč svim “inovativnim” rješenjima iz arsenala finansijskih i monetarnih institucija, ekonomska kriza i dalje sve teža i neizvjesnija i sve više pogađa i razvijeni dio svijeta, zasada desni radikalniji politički pokreti, od kojih neki sudjeluju u vlasti, osim patent-recepata iz skraćenih kurseva političke ekonomije, počinju nalaziti i krivce, odnosno grupacije koje trebaju preuzeti krivicu za sve veću ekonomsku, socijalnu i moralnu krizu te sve veću nesigurnost.

Za tu su svrhu idealno poslužile izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana te ekonomske izbjeglice iz drugih zemalja, koje se trenutno ne nalaze u ratnom stanju. Narativi mađarske i vlada zemalja tzv. višegradske skupine u dobroj mjeri korespondiraju sa stavovima ekstremno desnih političkih snaga i ciljano preplašenog demosa u uljuđenijem dijelu Evrope. Taj narativ je vrlo jednostavan. Svodi se na proizvodnju straha od masovnog dolaska desetaka, pa čak i stotina miliona “kulturno drugačijih”, čija je isključiva namjera nakačiti se na socijalne fondove Evropske unije i ostalih zapadnoevropskih zemalja, ne raditi, množiti se i otimati plodove rada evropskih stanovnika te, čak i nasiljem, mijenjati njihov način života. Na javnu scenu, bez imalo stida a kamoli sankcija, posebno kroz tzv. društvene mreže, sukljaju mržnja, najgore predrasude, rasizam, islamofobija, šovinizam, čak i antisemitizam, iako se Jevreji više u reduciranoj percepciji ne asociraju sa siromaštvom. Bijes se usmjerava na nezasitne bankare (čitaj Jevreje) čija je pohlepa izazvala krizu i lijene pridošlice koji svojim neradom ugrožavaju egzistenciju bijelim kršćanima (koliko god oni ne bili stvarnim kršćanima). Međutim, ovi potonji ne valjaju i kada rade jer tada “otimaju radna mjesta” lokalcima.

Jedan od najuglednijih makroekonomista s područja bivše Jugoslavije, Slovenac Jože Mencinger, svojevremeno je objavio da strahovi od troškova velikog vala izbjeglica koji navodno mogu ugroziti evropsku ekonomiju nemaju nikakvog ekonomskog temelja, a 60 milijardi eura, koliko je kroz politiku “kvantitativnog olakšanja” radi stimuliranja novog rasta svaki mjesec emitirala Evropska centralna banka, sve donedavno, bilo bi dovoljno za uzdržavanje tri miliona novih izbjeglica kroz tri godine, ako bi ih u Evropu, odnosno primarno zemlje Evropske unije uopće toliko došlo. Kada se niti jednog od njih ne bi zaposlilo, oni bi EU godišnje stajali 22 milijarde eura, što iznosi 1,7 promila evropskog BDP-a, naveo je Mencinger. Ukupni BDP zemalja Evropske unije iznosi više od 15 hiljada milijardi eura. Ukupni transferi iz “kvantitativnog otpuštanja”, nažalost primarno ponovno u finansijski sektor, iznose više od 1.600 milijardi eura. Po Mencingerovoj ocjeni, te 22 milijarde bile bi mali trošak za ukupnu evropsku ekonomiju. Ne zaboravimo da samo zemlje EU imaju više od 500 miliona stanovnika, pa je doseljenje još tri miliona, i to u produktivnoj dobi, nezamjetno.

Ključna teza slovenskog ekonomiste jeste: ako bi se umjesto u banke i finansijske ustanove finansijski stimulansi ECB-a usmjerili u kredite za preduzeća, a malim dijelom i u finansiranje dolaska migranata, to bi pozitivno utjecalo na porast potrošnje i rast BDP-a. Nije li upravo to imala na umu Angela Merkel kada je sirijske i iračke izbjeglice pozvala u Njemačku? Znakovito je da je taj poziv došao ubrzo nakon objave njemačkog demografskog instituta o utjecaju starenja i odumiranja njemačkog stanovništva na njemačku ekonomiju u samo jednoj generaciji. Finansiranje dolaska i radne integracije izbjeglica sistemom jedinstvenih socijalnih transfera koji bi važio za sve otklonilo bi rasprave o kvotama za migrante kojima se suprotstavljaju zemlje višegradske skupine, ocijenio je Mencinger. Evropu ne ugrožavaju izbjeglice, već bodljikava žica, poentirao je ugledni slovenski ekonomist.

POLITIČKE I SIGURNOSNE POSLJEDICE

Kako je valjda već svima jasno, ne tako davni problem s Grčkom nije bio u otplati dugova novim kreditima koje osiguravaju njemački porezni obveznici da bi spasili svoje depozite u njemačkim bankama kojima su Grci dužni. Problem je u tome da se ne spašavaju depoziti njemačkih banaka koje su suludo kreditirale grčku državu i poduzetnike, direktno ili preko grčkih banaka, već njihove spekulativne pozicije, odnosno nagomilani spekulantski dugovi iz egzotičnih shema daleko izvan Grčke u koje su deregulacijom sve više ulazili. Nije vrijedni njemački radnik spašavao lijenog prezaduženog Grka, već je vrijedni njemački radnik spašavao lijenog njemačkog bankara sklonog kocki. Taj njemački bankar samo je paradigma spektakularne promjene ekonomskih odnosa na globalnom planu, pri kojemu pohlepa mamonske naravi i dimenzije predstavlja jedini pogonski agregat ekonomskih odnosa.

Svijet se pretvara u predfeudalnu Evropu, gdje 62 bogate familije posjeduju koliko i polovica čovječanstva, a svjetska ekonomija postaje globalna kockarnica za jedan posto bogatih, čije će dugove uvijek ponovo otplaćivati 99 posto sve siromašnijih, koji će svoje dugove, nastale od potplaćenog rada, reprogramima i lihvarskom kamatom narasle za nekoliko puta (vidjeti slučaj “Franak”) morati vraćati sve manjom imovinom kojom će raspolagati. Pritom će morati poštovati sve veći broj sve besmislenijih pravila koja se na jedan posto elite ne odnosi. Ovo nam potvrđuju i “Panamski papiri”, gomila od 11,5 miliona datoteka koje svjedoče o razmjerima, dostupnih spoznaja o utajama poreza političke i finansijske, dijelom i kulturne elite te zvučnih imena industrijskog, tercijarnog i tzv. kvartarnog sektora (poput Googlea i Facebooka, čije je malverzacije razotkrila britanska štampa). Nekoliko milijardi dolara neoporezovane dobiti korištenjem mogućnosti off-shore poslovanja, uglavnom fiktivnim tvrtkama u poreznim oazama (Bermuda, Panama, Kajmansko Otočje, ali i američke savezne države Wyoming, Nevada, te britanski Otok Man...) koje su prikrivali bankari, industrijalci, političari, finansijaši, spekulanti zorno svjedoče ubrzanoj promjeni ekonomskih odnosa u područje apsolutne nepravde i ozbiljnih društvenih nestabilnosti, uzrokovanih strašnim društvenim raslojavanjem i sve većim siromaštvom, popraćenim restrikcijom prava na socijalnu sigurnost te osnovnih ljudskih prava (rad, zdravlje, pitka voda...).

Finansijska elita mir održava u većem dijelu svijeta emitirajući kredite koji i dalje jednom broju ljudi daju iluziju mogućnosti održavanja dostojnog standarda života. Tu i tamo pokrene i finansira neki rat i skreće pažnju sa svojih šapetina u tuđim džepovima, ali se i nada lukrativnim, kreditima finansiranim ugovorima o poslijeratnoj obnovi. Pitanje je koliko dugo može opstati logika stalnog zaduživanja i emisije novca bez realnog pokrića. Još važnije je – šta se dešava kada se taj sistem potroši?

Kako sit gladnomu ne vjeruje, “sretniji” dio čovječanstva na Zapadu predugo je zatvarao oči na nezamislivo siromaštvo, bijedu, duhovnu i materijalnu, te strašna poniženja ljudskog dostojanstva širom svijeta, uzrokovanu promjenama ekonomskih paradigmi ka ultraliberalnim. Nakon 2008. godine to siromaštvo sve više kuca i na ta vrata, a milioni gladnih i besperspektivnih već provaljuju u kuću onih koje, iako sa sve manje argumenata, smatraju bogatima. Ovaj sve glasniji krik zbog ekonomske nepravde, odnosno nepravedne distribucije bogatstva, postaje sonarnom dominantom ovoga vijeka. Hoće li se harmonizirati ili prerasti u neartikuliranu galamu i nasilje, ovisi, možda najviše, o Evropskoj uniji. A kakva je njena ekonomska sudbina?

“Evropska unija bila je plemenit san, ali kako to biva sa snovima, problem je kada se sudare sa stvarnošću. Naprosto nije moguće održati ekonomsko jedinstvo i jedinstvenu monetarnu politiku među različitim državama od kojih svaka ima svoju fiskalnu politiku”, prije nekoliko godina objavio je Business Insider. Da je nešto loše u strukturi, pokazao je dug država članica. Njemačka je godinama kreditima pomagala siromašnije članice EU, kako bi one kupovale njemačku robu. I druge zemlje izvoznice unutar Unije činile su isto, pa se ta trgovinska neravnoteža negdje morala odraziti, u dugovima Grčke, Italije, Španije, Portugala te Irske. Dodaju li se političke tenzije izazvane tzv. migrantskom krizom i Brexitom, raspad Evropske unije sasvim je realna mogućnost.

Iako je, nakon ruske agresije na Ukrajinu, donekle stabiliziran osnovni konsenzus, naravno uz otpore ruskom režimu odanih politika (mađarski premijer, hrvaćanski predsjednik). U tom smislu, definiralo se pet najvećih rizika s kojima je EU suočena. Prvi je kriza italijanskih banaka zbog loših kredita, više od 20 posto ukupnog italijanskog bankarskog sistema. Drugi je trajna nestabilnost Grčke, čije su banke “sanirane”, ali je ekonomija u slobodnom padu, a ulazna je kapija za izbjeglice i emigrante. To sve uzrokuje raspad Šengenskog sporazuma kao jednog od temelja očekivanog prosperiteta EU. Naime, bez obzira na njegovo postojanje, neke su države članice uvele granične kontrole. Sporazum s Republikom Türkiye o novcu i bržem pristupu u zamjenu za zadržavanje izbjeglica na svome tlu mogao bi također destabilizirati odnose među zemljama članicama, posebno onima u kojima je ksenofobija dosegla nacističke razmjere. Konačno, tu je izlazak Britanije iz EU, njezino trajno vezivanje za SAD, forsiranje transatlantskog, umjesto evropskog savezništva koje slabi euro, njemački motor evropske ekonomije, izaziva potrese na spekulantskom tržištu valuta.

Ekonomisti Business Insidera predlagali su dva moguća ishoda za izlazak EU iz finansijske krize zbog nagomilanih dugova članica EU i neuravnoteženih budžeta. Za čuvanje Unije evropska bi elita trebala preuzeti dug svih zaduženih zemalja i, po nekoj formuli, podijeliti ga među članicama. U tom bi slučaju svaka država članica morala napraviti rebalans budžeta. Time bi euro počeo slabiti, ionako oslabljen mjerama kvantitativnog popuštanja, negativnom eskontnom stopom, a potpuno je neizgledan dogovor oko raspodjele duga koja ionako nije rješenje jer bi se taj dug opet morao vraćati po reprogramu, pa bi se dugovima na dugove rješavalo otplatu neotplativih dugova. Nakon Covid krize, to se čini nerealnim očekivanjem. Prema drugom scenariju, države se neće moći izboriti s dugovima, pa će se svaka vratiti svojoj nacionalnoj valuti. Takve bi valute vjerovatno bile mnogo slabije u odnosu na njemačku marku, koja bi u tom slučaju ponovno bila uvedena, što bi ojačalo američki dolar i britansku funtu. Ali sve, samo spekulantski, ne stvarno.

To bi sve vodilo u nekontroliran bankrot mnogih, pa i razvijenih država. Stoga bi trebalo reafirmirati ideju oprosta neotplativih i već, zapravo davno otplaćenih dugova kroz reprograme kao i potpune reforme svjetske finansijske arhitekture, otpisom svih spekulantskih pozicija iz aktiva banaka i industrije. Naravno, uz čuvanje stvarnih pozicija u pasivi banaka poput depozita firmi i štednje građana. Time bi se ona spomenuta elita osjetila jako povrijeđenom i bilježila bi “gubitke” mjerene u milijardama na svojim virtualnim “ulaganjima”. No, time bi se sačuvala stvarna vrijednost nacionalnih ekonomija, konačno bi se vidjelo stvarno stanje potencijala i stekli uvjeti za uvođenje racionalne, trijezne i realne ekonomske politike općeg i usklađenog razvoja. “Žrtve” bi morale pasti, ali to ne bi bili siromašni građani koji žive od svoga rada ili znanja, već spekulanti, bolje rečeno vlasnici suštinski bezvrijednih vrijednosnica čiji su kolateral, to je pokazala grčka kriza, životne ušteđevine, pa i sami životi ljudi koji žive od svoga rada.