Osjećam veliku odgovornost pisati o magu grafike, piscu nekoliko značajnih knjiga iz domena grafike i grafičkih tehnika, profesoru i pedagogu, akademiku Džavadu Hozi. Njegovi opusi, biografija i bibliografija, nagrade, priznanja i zahvalnice zahtijevaju mnogo veći prostor.
U ovom prikazu, povodom smrti velikog umjetnika, uzet ću samo najznačajnije datume koji su obilježili njegov životni put. Ukoliko nešto previdim, neka mi oproste bolji poznavaoci njegovog djela od mene.
Rođen je 1938. godine u Titovim Užicu, gimnaziju je završio u Bihaću 1957. godine. Iste godine započinje studije historije umjetnosti u Beogradu, gdje uzima prve časove crtanja.
1958. godine studira na Likovnoj akademiji u Ljubljani kod prof. Preglja, Pengova i Omerse, te kod Božidara Jakca i Rike Debenjaka. Akademiju završava 1963. godine, a diplomski rad mu nosi naslov Bosanska nekropola – znanstvena spoznaja o japodskim, bogumilskim i muslimanskim nekropolama i njihove simbolike.
1961. godine ženi se Metkom Krajger, koja umire 2017. godine. 1963. godine upisuje postdiplomski studij kod prof. Rike Debenjaka. Od 1966. godine redovno izlaže u zemlji i inostranstvu i putuje u Francusku, Njemačku, Švicarsku, Poljsku i Italiju. 1967. godine u Beču prima nagradu za grafiku “Eurohaus”.
1969. godine upoznaje Maka Dizdara u internacionalnoj likovnoj koloniji Počitelj, gdje se upoznaje s njegovom poezijom i pokazuje veliki interes za stećke i srednjovjekovnu umjetnost. 1972. godine radi ciklus grafičkih listova Iz Makove mape, koje izlaže u Ljubljani, Sarajevu i Stocu. Ovi su radovi uvršteni u Makovu knjigu Kameni spavač u izdanju Književne komune iz Mostara. 1973. godine postaje docent na ALU u Sarajevu.
1976. godine počinje ciklus grafika Strašila. 1979. godine postaje vanredni profesor na ALU, a 1981. godine izabran je za dopisnog člana ANUBiH. Ova godina bitna je u njegovoj biografiji po previranjima na ALU oko Neuma. 1982. godine izlazi mu monografija na slovenačkom, engleskom i tzv. srpsko-hrvatskom jeziku, te se održava monografska izložba u Ljubljani, Gorici, Zenici.
Iste godine počinje i njegov društveno-politički angažman u CKSKBiH i GKSK, član je Savjeta ULUBiH, Galerije “Roman Petrović”, revije Odjek. Biran je i za predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda grada. 1983. godine bio je angažiran na pripremi kulturnog programa grada za vrijeme ZOI, stječe status redovnog profesora na ALU i postaje član Sarajevskog univerziteta. Iste godine vraća stan i atelje na Grbavici i kupuje stanište na Koševskom Brdu. 1985. godine sarađuje s Likovnom akademijom iz Münchena. 1987. godine postaje redovni član ANUBiH. 1988. godine izlazi njegova knjiga Umjetnost multioriginala. Za vrijeme rata od 1992. do 1995. Dževad Hozo neumorno radi, susreće se sa Susan Sontag i velikim brojem značajnih ljudi koji su posjećivali Sarajevo. U tom periodu nastaju tri njegova ciklusa, od kojih je vrlo značajan Filozofija otpada, gdje je koristio pomoćne šablone s likovnim problemom korištenja prostora i svjetla. U toku rata putuje u Ljubljanu s grupom umjetnika i izložbom Umjetnici Sarajeva za slobodu. 1997. godine u Narodnom pozorištu pravi likovni omaž Maku Dizdaru. 1998. godine završava oblikovanje knjige Kameni spavač, izdanje na engleskom jeziku. Poslije 2000. godine i dalje je aktivan, a poslije penzioniranja na ALU biran je u zvanje profesora emeritusa i nastavlja svoj plodonosni pedagoški rad sa studentima postdiplomcima.
Dževad Hozo izlagao je na velikom broju samostalnih i grupnih izložbi, međunarodnih izložbi i bijenala. Dobitnik je 57 nagrada, priznanja i zahvalnica za svoj umjetnički rad. O njemu su pisali svi značajniji likovni kritičari s prostora bivše Jugoslavije i šire.
“Tako je nastala ta skrivena Bosna, za koju tek tu i tamo i sasvim periferno čujem od Porfirogeneta ili popa Dukljanina , u kojoj se sve pokazuje samosvojno, arhaično, u najboljem smislu te riječi i stabilno poput njenih stećaka. To je Bosna 'Crkve dobrijeh Bošnjana', za koju još uvijek zasigurno ne znamo da li je zaista mahinejska, neomahinejska, hristološka, bogumilska, ili je samo jedna izgubljena stara ranohrišćanska biskupija koja nije još potpuno podvrgnuta vlasti rimskog biskupa.
To je Bosna stećaka. To je Bosna vjerske tolerancije, nenasilja, ali i žestoke odbrane sopstvenog identiteta, to je Bosna opuštenosti spram sila napredovanja, kao širenja u prostoru i moći vladavine. To je Bosna koja pobjeđuje preživljavanjem, a ne agresijom. Takva Bosna se prepoznaje na Hozinim grafikama. Hozina grafika je dakle duhovna Bosna izložena grafičkim znacima stvorenim velikim umijećem i suverenim vladanjem grafemima”, pisao je o Hozi akademik Muhamed Filipović 2002. godine.
“Sa hermetičkim kolorističkim pojasevima i ulošcima počeo je da gradi tvrde skeletne okvire u kojima treba da se do kraja razigra istočnjačka koloristička i strukturna intuicija, ispovjedni memento mori u obliku počovječenog monumenta”, zapisao je Marijan Tršaru u ljubljanskom Delu 1968. godine. Azra Begić je za sarajevski Odjek 1968. godine zapisala da se u “Hozinom djelu u osnovnu, snažnu, dramatski intenzivnu struju stalno upliće tiša, nježna lirska nota koja proširuje i skladno upotpunjuje registar ovog umjetnika”.
Dragi Dževade, dragi prijatelju, tvoje lirske note postale su posve tihe. Tvoj odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za likovnu scenu BiH i kulturu uopće. No ti ćeš živjeti vječno! Svojim djelom stekao si privilegiju besmrtnosti.
Neka Ti je lahka zemljica bosanska.
