Bio je upravu moj ahbab Fehmi kad je prije nekoliko za medije izjavio da Ljudi dolaze, kako vi u Hercegovini kažete – muhajem – ili kako u Bosni kažu – maksuz – samo da bi uzeli naš somun (i muslimani i nemuslimani), s tim što i u našim južnijim bosanskim krajevima, naravno, imamo i ovo mahsuz (prije nego maksuz), naročito kod mahsuz selamljenja, kao u onoj pjesmi Bajre Ahmethodžića u izvođenju Mostarca Ede Pandura – Selam, selam, mahsuz selam, nek se čuje sa svih strana; Selam, selam, mahsuz selam, glas je mira muslimana – što će je neki (ot)pjevati maksuz, neki mahsuz, a koju smo prvi put čuli baš uz ramazan, 1993. godine (prije trideset i kusur). S vremenom će ona postati i jedna od onih naših kultnih bajramskih numera, po čemu će možda Pandur biti u poziciji da nadmaši i samog Safeta Isovića.
Tako će rijetki izvan bosanskog juga možda znati za muhajem (ili naprimjer za muteber – koje smo i mi zaboravili spomenuti kada smo govorili o ibretu), ali i za muteber i za muhajem dobro zna(de) jedan od naših vodećih baštinika izvorne islamske i druge tradicionalne leksike u bosanskom, dr. Alen Kalajdžija, u kojeg se i suštinski i formalno možete pouzdati u pogledu jezičkih savjeta (a koji je, i da nije već pisao o muhajem i mahsuz, sigurno bio jedan od onih koji su nam bili inspiracija i važan poticaj u istraživanju kur’anskih korijena u bosanskom jeziku). Zato ćemo, osim što ćemo još dodati da se ovo naše mahsuz i maksuz nalazi u svima prepoznatljivoj formulaciji koju u džamiji imaju priliku čuti tik prije nego što čuju ime svojih najmilijih kojima poklanjaju hatmu ili Jasin, kad se kaže – haseten ila ervahi, ili specijalno (namjenski) za duše... – zato ćemo, dakle, ovdje u nastavku govoriti samo o izrazu muhajem.
Imamo sada nešto pod tečna pitanja, rekao bi u šali nekad moj spomenuti kolega, misleći na tekuća pitanja koja su na dnevnom redu, a što, vjerovali ili ne, itekako ima veze sa muhajem, slično kao na kraju kur’anske sure Mulk (Vlast):
قُلْ أَرَأَيْتُمْ إِنْ أَصْبَحَ مَاؤُكُمْ غَوْرًا فَمَنْ يَأْتِيكُمْ بِمَاءٍ مَعِينٍ
Reci:Vidite li, ako vam voda postane ponornica (ako vam voda presuši), pa ko će vam dati vodu tekuću? (Kur’an, 67: 30)
Izraz m'ain me'in (مَاءٍ مَعِينٍ), kao tekuća voda, osim što je stilistički po zvučnom i obličkom skladu zanimljiv, posebno je interesantan i etimološki, odnosno leksički i semantički, jer se sadrži od dvije riječi istog korijena, 'a-j-n ili ajn-ja-nun (ع ي ن), koji u osnovi daje značenje oka ili nečega vidljivog i očiglednog, ali i značenje suza i tekuće vode. (I ovdje, već u samom korijenu imamo dva puta ajn, jednom kao korijen ili kao riječ, a prije toga i u samom nazivu arapskog slova za krupno a: ajn – koje i oblikom podsjeća na oko.) Ovo je slično kao što je kod nas složena riječ vodovod, od riječi voda i voditi, gdje se možemo pitati je li vodimo vodu ili vodu vodimo, odnosno gdje sama riječ voda u sebi ima i ovo drugo značenje, ona koja ide, koja teče. U našem narodnom izrazu Poteci sjedi, poteci lezi, glagol poteći (imperativ: poteci) koristi se u faznom značenju kretanja, odnosno žurenja, kako se koristi i u drugim kontekstima, pa se u narodnim govorima još kaže naprimjer i Poteci kući, donesi mi to i to, i slično. (S druge strane, gledati isto ima i značenje namjeravati, pa se kaže Gledat ću da ti dođem... u iščekivanju onoga što će biti očigledno, tekuće ili na dnevnom redu.)
Riječ muhajem, u našem rječniku turcizama zabilježena kao muajen (majen), znači naročito, posebno, ciljano, namjerno, i slično (i uglavnom se koristi kad se nešto hoće uraditi planirano ili muhajem, pa se kaže da će neko kod nekoga doći muhajem), a izvorno dolazi od arapskog muajjen (مُعَيَّن) koje znači definitivno, čisto, određeno ili poznato.
Pa, kao što ono što je poznato ili izvjesno (u čemu imamo i riječ vijest) dolazi od riječi vid, vidjeti u značenju znati, saznati, tako je izvjesno ono što je vidljivo ili očigledno, a to je jasno, neminovno, pouzdano ili sigurno, i zato muhajem koja izvorno s jedne strane znači nešto očigledno, a s druge strane nešto tekuće, dobija značenje aktuelnosti, cilja, namjere, plana ili jednostavno nečega što će doći ili je došlo na red.
Iz kur’anskog korijena ajn-ja-nun (ع ي ن) formirana je porodica riječi koje se tačno 65 puta navode u Kur’anu, uglavnom sa značenjem oka (očiju), a zatim i sa značenjem izvora vode, tekućine ili tekuće vode, ali i sa značenjem očiglednosti ili jasnoće.
Iz istog korijena je i naš orijentalizam ajan, koji označava uglednika, viđenijeg čovjeka, velikaša, a u pređašnoj praksi funkcionera lokalne uprave koji je dolazio obično iz istaknutih begovskih porodica, dok je ajanluk ili ajanstvo područje njegove uprave.
Nešto ili nekog čuvamo ko oči u glavi, pa se (slično kao u Dininoj pjesmi Halima, Halima, ya ’ayni, ya ’ayni) kome i obratimo sa: Đe z’ ba, oko moje, okano? (slično kao što pjeva Čola), pa će tako neko ko nam je bitan, ko je pravi ili suštinski, odnosno glavni, barem je tako bilo u prošlosti, dobiti ime Ajnija, koje može biti i muško i žensko (s tim da žensko ima dva akcenta), od čega su nastala imena Ajnuša i Ajna, koja možemo prevesti i kao naočita.
P.S. Ako znamo šta je jekin (još jedna riječ sa kur’anskim korijenom, kao kad Meša i Dervišu kaže Smrt je jekin, sigurno saznanje), lahko će nam biti prevesti izraz 'ajnel jekin (عَيْنَ الْيَقِينِ) iz kur’anske sure Tekasur (Nadmetanje), koja se uči u mektebu (up. Kur’an, 102: 7).
