STAV: Direktore Mrnđiću, predlažem da ovaj naš razgovor počnemo Vašim sjećanjem na rodne Dužane, selo na obroncima planine Visočice, na području grada Konjica.

MRNĐIĆ: Mjesto u kojem sam rođen i u kojem sam započeo prve korake i izgovorio prve riječi je naša kršna Hercegovina. Malo bliže određeno, to je gornji tok rijeke Neretve, južni relikt pitome planine Visočice koji obuhvata dvije mjesne zajednice – Glavatičevo i Bjelimiće. Teritorija ove dvije mjesne zajednice opasala je rijeku Neretvu od Boračkog jezera do sela Ljuta prema Kalinoviku. Moja MZ obuhvata 15 naselja u gornjem toku rijeke Neretve, a jedno od tih sela je i moje rodno selo Dužani, koje je smješteno na južnim obroncima planine Visočice s čije se Trabotine vidi desetak velikih planinskih vrhova. Selo Dužani je imalo dvije mahale. U gornjoj mahali su živjeli Mrnđići, Ćatići, Lulići i Kamiši, a u donjoj Voloderi, Jazvini, Lulići i Ćatići. U zaseoku Zašćinje su živjeli Ćatići. Nažalost, danas tu niko ne živi. Sva ova prezimena su porijeklom iz južne Hercegovine i Crne Gore.

U Glavatičevu je već 1612. godine bio izgrađen kameni most, a s obje strane mosta bili su hanovi u kojima su konačili putnici namjernici. Ovdje je 1658. godine postojala i džamija. Ovaj kraj je 1882. godine pružio veoma jak otpor austrougarskim trupama. Tada je u borbi kod Kamenog mosta u Glavatičevu 150 ustanika porazilo austrougarsku vojsku. Ustanike je vodio Sulejman-beg Šurković iz Bjelimića. U tim teškim borbama jurišali su i ljudi iz mojih Dužana. I dan-danas posjedujemo sablju od austrougarskog oficira kojeg su naši ustanici likvidirali, a austrougarsku vojsku vratili nazad. Ovdje se, nikada, nije lahko dalo tuđinu da vlada. Za ljepoticu Neretvu stalno se krv prolijevala.

Selo je interesantno za istraživanja jer se ovdje, na lokalitetu Greblje, nalazi velika nekropola stećaka s temeljima Crkve bosanske. U Dužanima se nalazi 8 grobalja-harema. Interesantno je napomenuti da se u mjestu Vrela nalazi jedan nedovršeni stećak. U selu ima desetak izvora vode, a polovina od njih nikada ne presuše. Selo je poznato po dobrim i gostoljubivim domaćinima, po dobrom pekmezu, stočarstvu, hercegovačkim rukotvorinama kao što su serdžade, ćenari, pegle ćumuruše, pa ralima i plugovima. Poznato je, također, po hercegovačkom bećarcu i gangi, sijelima i prelima, polomljenim plotovima, razvršenim stogovima, planinskim kolibama i drvenim koritima i pojilištima. Selo je prkosilo komunističkom sistemu, a zauzvrat je kažnjeno od partizana i četnika. Naime, 19. aprila 1942. godine partizani i četnici mučki napadaju selo i ubijaju 7 nedužnih mještana. Ubijaju ih samo zato što su Bošnjaci. Niko od Bošnjaka nije se htio predati, te u toj borbi likvidiraju jednog partizana-četnika, a poslije toga sve civilno stanovništvo iz sela bježi prema Bjelimićima, odakle se, do naredne jeseni, nije smjelo vratiti u svoje trošne kuće. Neki od kurira je otišao da javi Bjelimićanima da smo napadnuti i da ima poginulih. Bjelimićani su velikom brzinom stigli. Partizani i četnici su pobjegli prema zaseoku Orahovu i Lađanici, gdje su popalili katoličke kuće (Raguži) i opljačkali njihova materijalna dobra. Selo je, eto, bilo zavijeno u crno, a u nadolazećem ljetu ubili su nam i dvojicu braće Volodera koji su čuvali stoku na mjestu Majdani. Mučki su pogođeni iz puške od Jokšića koliba s mjesta Siljevac. Nikada niko, ni riječi, nije napisao o tom zločinu nad nedužnim ljudima. Jedinu nagradu smo dobili što nam je vlast zabranila da imamo struju, put i posao, a nisu nam mogli zabraniti vodu, sunce. Mrak i magla bili su nam besplatni. To mračno i maglovito vrijeme dugo je trajalo.

Međutim, nikada se ne zaboravljaju: rodna gruda, dječije igre, prva slova, prvi učitelj Žarko Lozo. Posebno se sjećam velikog insana učitelja Slobodana Savinovića, koji nas je učio pod lampom petrolejkom. On bi često govorio: “Bolje upaliti malo svjetlo nego stalno proklinjati tamu.” Naši roditelji bi na konjima dogonili drva da se mi zimi grijemo. Morali smo donijeti po cjepku luča radi potpale vatre. U razredu nas je bilo različitog uzrasta. Nekom je bilo sedam godina, nekom deset, a nekom i 13 godina. Svi smo bili prvi razred jer je vlast organizirala školu samo kada im je bio ćeif. Tako smo u selu imali samo četverogodišnju školu. Za nastavak školovanja trebalo je ići dalje. Meni su moji rahmetli babo Meho i majka Šaćira omogućili da krenem u peti razred u Glavatičevo, ali sam morao biti smješten kod babina ahbaba Hejuba Bajre na Donjem Selu. Tu ću stanovati tri godine, a u osmom razredu ću biti smješten kod Emine Tabaković. Iz moje generacije na daljnje školovanje krenuo je i Meho Voloder. U razredu sa mnom bio je i Adem Mrnđić, kojeg je za školovanje u Konjicu uzeo njegov brat Mujica. Od petog do osmog razreda išao sam u školu koja se zvala Sedma banijska brigada Glavatičevo. Više puta sam se pitao što je banijska, otkud u dolini Neretve Banija, Lika i Kordun, zašto učimo: Na Kordunu grob do groba, a ne učimo od Bašagića Hercegovački ponos ili Dizdara Kameni spavač. Odgovor bi bio: “Mali, puno pitaš.” Prvi put sam putovao u grad Konjic kad sam bio treći razred osnovne škole. Naime, babo me poveo u grad da kupim kakvu jaknu. Putovali smo šumskim kamionom koji je prevozio balvane. Dobro se sjećam, idemo kroz konjičku pijacu, a s jednog štanda zapahnuo me miris suhog mesa. Babo traži da mi kupi jaknu, a ja mu govorim: “Babo, kupi ti nama suha mesa, pusti jaknu.” Babo me posluša pa smo, umjesto za jaknu, pare potrošili na suho meso. Po povratku iz Konjica nas šestero djece zasjelo je za siniju i dobro se najelo suhog mesa. Govorili smo babi da je pravi babo, a majka je bila ljuta što nismo kupili jaknu. Bio sam pun nade. Vjerovao sam da će, ipak, zora svanuti. Jedna mudra izreka kaže: Nije sretan onaj koji puno ima, već je sretan onaj kome malo treba. Moj nijet kao dječaka je bio da daljnje školovanje i život vežem za Sarajevo ili Istanbul. Ipak sam rano osjetio šta znači topli zavičaj, šta znači tuđi dom, šta znače svoji roditelji kada te isprate u školu. Stoga smo moji drugari i ja znali sedmično i po dva-tri puta otići pješke do svojih kuća i preko velikih brda obraslih visokim borovima i naseljenih divljačima vraćati se u školu. Jednom prilikom smo se Meho i ja sreli s medvjedom. Na mjestu Raskrsnice sjeli smo da odmorimo, kad eto ti medvjeda nama iza leđa. Propeo se na dvije noge, a mi smo, valjda od straha, glasno se proderali i on je pobjegao. Kad je on otišao, mi zadugo nismo mogli nastaviti dalje. Opet kažem: “Hvala ti, školo, hvala ti za sve što si mi dala.”

STAV: Za svoj životni poziv uzeli ste obrazovanje. Nakon stjecanja potrebnog akademskog znanja započeli ste svoju nastavničku misiju. U kojoj školi ste imali svoje prve časove i koji put ste prošli do funkcije direktora škole “Mustafa Busuladžić” u Dobroševićima?

MRNĐIĆ: Za svoj životni poziv uzeo sam odgoj i obrazovanje jer je obrazovanje izlazak iz onog što je već u duši učenika, a ljudski um je naš temeljni resurs. Volio sam svoje učitelje i nastavnike. Oni su mi bili uzor kroz čitavo obrazovanje. Poslije srednje škole koju sam završio u Mostaru krećem prema gradu o kojem sam sanjao da u njemu živim, a to je Sarajevo, mehlem bosanski. U JNA sam otišao u oktobru mjesecu 1982. godine. U garnizonu Ruma služio sam artiljeriju. Na Kosovu su već počeli progoniti Albance i Bošnjake, a u Sarajevu i čitavoj BiH počeli su politički progoni bošnjačkih intelektualaca. U JNA se dobro osjetilo da nije narodna, već staljinistička. Mnogo su me interesovale knjige pa sam puno čitao. Dođem do knjige Islamska deklaracija, koja je nastala 1969. godine u tadašnjoj SFRJ da bi je autor 1970. godine konačno redigovao i poslao u svijet. Iako je rukopis, u periodu većem od jednog desetljeća, umnožavan kako u SFRJ, tako i u dijaspori, u žižu domaće javnosti će doći tek 1983. godine, kada će njegovog autora Aliju Izetbegovića u tzv. “Sarajevskom procesu”, baš za ovo djelo, osuditi na 14 godina zatvora. Naš prvi predsjednik suverene BiH Alija Izetbegović je bio bedem mira i pravde na Balkanu.

Dakle, potraga za znanjem i istinom me je usmjerila ka obrazovanju. Prvo sam završio Pedagošku akademiju u Sarajevu, smjer za hemiju i domaćinstvo, a kada je osnovan Pedagoški fakultet u Sarajevu, upisao sam i završio kulturu življenja. Danas iz moje porodice ima pet svršenika ovog lijepog nastavničkog poziva. Svoje prve časove imao sam u Sarajevu. Pošto sam 1992. godine otišao da obiđem majku, braću i sestre u rodni zavičaj, tamo sam u dogovoru s direktorom škole Osmanom Elezovićem organizovao nastavu. Radi bezbjednosti učenika, nastavu za 30 učenika organizovao sam u tri sela, i to u Dužanima, Stranama i Zavodcu. Između ovih sela je udaljenost oko 3 km. Dok je vijeka i svijeta, taj obrazovni proces neću moći zaboraviti. Nemaš knjiga, olovaka, sveski, a djeca željna znanja. U selu Dužani školu smo smjestili u kući Murata Mrnđića, čovjeka koji je 30 godina šutio i pred sami rat 1987. godine ponovo progovorio. Škola u selu Zavodac je bila u kući Muje Imamovića, a u selu Strane je bila u kući Aiše Pobrić. Neprijatelj je s artiljerijskih položaja Nevesinja, Gacka, Kalinovika i Boračkog jezera stalno granatirao civilno stanovništvo. Tadašnji ministar obrazovanja Fahrudin Rizvanbegović nam je nabavio knjige iz Slovenije. One su dovezene vojnim kamionima u Bjelimiće i mi smo ih s konjima dotjerali do punktova gdje se izvodila nastava. Tu sam ostao čitav rat.

Kad se intenzivno ratovalo, bio sam vojnik, a kada bi bivalo primirje, bio sam učitelj, nastavnik, pedagog i direktor. Od tih 30 učenika, preko 20 ih je završilo fakultete. Moju kćerku Amelu sam učio u prvom razredu. Ona je danas magistar razredne nastave i radi u jednoj od osnovnih škola u Kantonu Sarajevo. Poslije OŠ Glavatičevo kraće vrijeme radim u Sedmoj osnovnoj školi Ilidža, pa onda u OŠ Behaudin Selmanović, a OŠ Dobroševići tad je bila područno odjeljenje i tek od 2006. godine mijenja ime u OŠ Dobroševići, gdje ja radim kao nastavnik hemije i kulture življenja. Tako sam punih 25 godina u obrazovnom procesu u istoj školi. Ovdje su roditelji nastanjeni iz 50 općina BiH, a većina ih je stigla s bolnim ranama i sa zavežljajima u rukama ostavivši zgarišta svojih domova širom BiH, od Srebrenice, Krajine, Hercegovine. I domicilno stanovništvo je doživjelo neviđeni zločin u mjestu Ahatovići, koje se suprotstavilo četničkoj armidi. Puna tri dana držala se linija odbrane i onda je nastupio teror od JNA i komšija Srba po zarobljenom stanovništvu Ahatovića, Bojnika i Dobroševića. Poslije rata počeo je pristizati veliki broj učenika pa se počelo s dogradnjom nove škole (2016. godine) i fiskulturne sale (2018. godine).

Trnovit je bio put do izbora direktor u OŠ Dobroševići. Krajem marta 2015. godine za izbor direktora ja sam dobio saglasnost roditelja, Općine i Ministarstva obrazovanja, a prethodni direktor nastavnika. Stari direktor je već bio doveo nekoliko direktora da proslave njegovo reimenovanje. Međutim, malo su se računi pomrsili, pa su ti vječiti direktori postiđeno napustili školu. Ja sam sve to budno pratio i pridržavao se propisa i pravilnika. Međutim, ne daju da ja budem i silom prave nekakve žalbe da se ponove izbori. Koliko vidim, ova ispred Vijeća roditelja KS otvoreno radi za starog direktora i zakazuje ponovno brojanje glasova iako je sve uvečer prebrojano i zapisnik napravljen od Melike Šarić, profesorice historije. Rekao sam joj da rezultate pošalju u Sindikat i Ministarstvo obrazovanja  što je Melika profesionalno i uradila. Roditelji su na strani mene, međutim, glas iz Ministarstva su sakrili, a već je Školski odbor zakazao ponovne izbore. Školski odbor ne uzima u obzir saglasnost od Ministarstva u korist mene i donosi odluku za ponovno glasanje za roditelje. Ja sada imam 5:2 i ja se uzdam u Boga i advokata. Sekretar ide na bolovanje, a po drugi put Vijeće roditelja je za 11. 5. 2015. godine zakazalo izbore. Ja neću da iziđem i kažem da su za mene izbori završeni. I tačka. Ja sam već bio obezbijedio advokata koji mi je rekao da se radi o otimačini direktorske fotelje. Predali smo tužbu na Općinski sud Sarajevo. Međutim, izborna komisija organizuje nelegalne izbore samo za roditelje, i to s promijenjenim Vijećem roditelja, koje se desilo isti dan, bez obzira na to što su od suda dobili obavijest da je pokrenut sudski spor. Ja sam tada bio i sindikalista i upozorio sam predsjednicu komisije da je taj posao nelegalan i da roditelji neće izići na izbore. Komisija ostaje gluha i priznaje izbore iako sam tu istu komisiju ponovo upozorio da se moje ime na nalazi na tim listama. Stari direktor je kasnije tražio da se poništi konkurs, ali Školski odbor mu radi sudskog spora nije smio prihvatiti niti ga je smio imenovati. Nastavila se agonija za direktora. Stari Školski odbor je počeo davati ostavke, formiran je novi. Školski odbor je 9. 6. 2016. godine održao sjednicu i imenovao mene za v. d. direktora, dok je do tada funkciju v. d. direktora vršila učiteljica Edina Bašić.Opet problem. Neće da izvrše preregristraciju u sudu ili kod notara. Naredio sam sekretaru i v. d. direktorici da zajedno odemo kod notara rahmetli Rasima Trnke, koji je sve završio. Međutim, agonija se nastavlja. Nešto od papira nije bilo uredu, ali ima razumnih sudija koji to završe. Ministarstvo je uslovljavalo da povučem tužbu s drugostepenog suda i ja sam, u dogovoru s advokatom, postupio kako je on rekao i hairli se završilo.

STAV: Imali ste stanovitih pritisaka da se odreknete imena škole Mustafa Busuladžić. Međutim, ustrajnom borbom uspjeli ste ga odbraniti. Zašto je nekima smetalo ime Mustafa Busuladžić?

MRNĐIĆ: Vijeće roditelja, MZ Dobroševići i Školski odbor prije mog dolaska pokrenuli su postupak mijenjanja imena škole, a kasnije se sve to na mene svalilo. Ja ni luk jeo, ni lukom se čuo. Pošto sam ja puno znao o Mustafi, jer sam 1996. negdje kupio njegovu knjigu Muslimani u Sovjetskoj Rusiji, gdje sam primijetio da je to vrhunski hercegovački intelektualac. Kad je počela hajka na Mustafu, znao sam da ljudi o njemu ne znaju mnogo. Ta činjenica će nas natjerati da istražimo sve što se može pronaći u arhivi o ovom bošnjačkom velikanu, doktoru nauka. Tako i bi. Malo po malo, išli smo od arhive do arhive i istražili život i djelo velikog alima, književnika i doktora Busuladžića. Što nekima smetaju neka imena, to je njihov problem i neznanje. Mi moramo cijeniti sve naše bosanskohercegovačke velikane bez obzira na njihovo ime i prezime.

STAV: Jedan Vaš kolega jednom prilikom mi je rekao da ste primjer borca za pravdu, te dodao da se za ime škole koje ona sada nosi mogao izboriti samo – Duran Mrnđić. Možete li nam kazati neke detalje iz te borbe?

MRNĐIĆ: Pravda je spora ali je dostižna. Za pravdu se valja boriti do Sudnjeg dana. Sva snaga dolazi od Boga. Mi direktori nismo zaduženi za izmjene imena, mi samo poštujemo vlast, rad, red i disciplinu. Puno je bilo prljavih natpisa o nama, ali mi smo škola koja uči, čita, piše i istražuje pa smo tako došli i do Mustafine sestre rahmetli Remze Sijerčić, koja je nedavno u 95. godini života preselila na Vječni svijet. Zamolili smo je da dođe u školu i da se za Dan državnosti BiH obrati javnosti, što je ona i uradila. Poslije toga mnogi su zvali i izvinjavali se što su išta loše pričali o Mustafi, koji je strijeljan u 31. godini života, a za mezar mu se ni danas ne zna, i to usred Sarajeva. Nisu to uradili Srbi niti Hrvati. To zlodjelo uradio je tadašnji režim.

STAV: Nedavno su iz štampe izašla dvotomna sabrana djela Mustafe Busuladžića, čiji je izdavač Škola, a vi ste glavni i odgovorni urednik. Koliko će ovo djelo rasvijetliti životni lik i djelo mladog doktora nauka Mustafe Busuladžića, kojeg su, uprkos pristiglom pomilovanju od Josipa Broza Tita, tadašnje komunističke vlasti 1945. osudile na smrt i strijeljale?

MRNĐIĆ: Mogu odgovorno reći da smo mi škola s najboljim kolektivom u BiH. Imamo kadar za dosta oblasti. Prije tri godine predložio sam da krenemo u istraživanje i objavljivanje Mustafinih radova. Naše profesorice bosanskog jezika i književnosti Sabina Kadrić, Irma Subašić-Tabak i Lejla Karačić su rado prihvatile da dobrovoljno rade na ovom kapitalnom projektu. Punu podršku dobili smo od našeg načelnika Općine Novi Grad magistra Semira Efendića. On ima najveće zasluge što danas imamo prikupljene sabrane radove velikana Mustafe Busuladžića pod naslovom Sabrani radovi (1932–1945). Velike zasluge pripadaju i akademiku Omeru Nakičeviću, Mustafinom sinu dr. Muhamedu Busuladžiću, muftiji zeničkom Mevludinu Dizdareviću i, da ne budem neskroman, meni koji sam koordinirao i pripremao. Danas su naši roditelji ponosni i učenici sretni i što se obrazuju pod njegovim imenom. Puno je ljudi likvidirano a da Tito nije mogao znati jer nije bilo lahko vladati s onim koji misle zlo drugim. Zle oči nikad dobro ne vide.

STAV: U holu Vaše škole izvješena je slika rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Ako sam dobro vidio, tu su i portreti devet bh. heroja. Jeste li i zbog toga imali problema?

MRNĐIĆ: U našoj školi su istaknuti svi grbovi bosanski, te citati Kennedyja, Aristotela, Alije Izetbegovića, Mustafe Busuladžića i drugih. Prvog predsjednika Predsjedništva suverene, nezavisne BiH mora imati svaka javna, a i privatna ustanova. Također, i portrete devet naših heroja jer su oni temelj države. Mi se ponosimo sa slikom našeg predsjednika i slikama naših heroja. Mi pred školom imamo spomen-obilježje za 139 šehida iz ovog mjesta. Mnogi nam čestitaju na ovakvim vrijednostima što posjedujemo u školi.

STAV: Vi ste i autor nekoliko knjiga, a posljednja koju ste objavili nosi naslov Heroji sa Neretve. U njoj ste dokumentovali hrabru borbu vaših zemljaka u dolini Neretve protiv agresora na Bosnu i Hercegovinu. Koliko nam je, po Vašem mišljenju, potrebna literatura sjećanja na sve ono šta se desilo našem narodu?

MRNĐIĆ: Kultura sjećanja mora biti na prvom mjestu. Moramo što više čitati i nikada ne zaboraviti ono što nam je bilo namijenjeno. Borba za Bosnu će trajati do Sudnjeg dana. Ja se, uzgred, bavim i pčelarstvom. Ti krilati farmaceuti su me osvojili. Kod njih vidim rad, red i disciplinu i samo to prenosim na teren. U životu se nešto mora i napisati pa tako sam napisao četiri knjige, a posljednja je Heroji sa Neretve. Tu knjigu sam spremao 30 godina. Kada su dušmani nahrlili na naš narod, ja sam stao u odbranu države, nisam htio bježati ni na Zapad, ni na Istok, već sam otišao u svoje rodno selo Dužane da privrijedim koliko mogu. Danas se ponosim što sam bio dio odbrane BiH.

STAV: Vratimo se ponovo na teren škole i obrazovanja. Kolektiv Vaše škole na čelu s Vama prigodnim programima obilježava svaki državni praznik i vjerski blagdan. U programu učestvuju sve generacije učenika, od prvog do devetog razreda. Koliko će ovakvi programi (iz)graditi kulturu pamćenja kod učenika u njihovom životu kad više ne budu vaši učenici?

MRNĐIĆ: Kolektiv naše škole obilježava sve praznike i blagdane, a posebno Dan nezavisnosti, Dan državnosti, Dan škole, Dan formiranja ARBiH, Dan učitelja. U program uključujemo sve generacije učenika od prvačića do devetih razreda. Kroz ovakve projekte širi se kultura sjećanja i pamćenja koja je, svakako, i medijski propraćena. Mi imamo prekograničnu saradnju s Istanbulom, gdje svake godine naši učenici posjećuju svoje vršnjake u Turskoj, a i oni dolaze ovamo. I ovdje nam pomogne naš veliki insan načelnik Semir Efendić. Mi tradicionalno priređujemo iftare za naše učenike i uposlenike. Ove godine smo pripremili iftare za 100 učenika. Također smo organizovali iftar za zaposlenike škole. Naši nastavnici učitelji su vrhunskog kvaliteta i svaka akademija koja se organizuje je bolja od prethodne. Da postižemo velike uspjehe u sportu i kulturi pamćenja omogućuje nam sportska sala, a prije smo to radili na livadi i hodnicima. Opet hvala Ministarstvu za odgoj i obrazovanje i Općini Novi Grad na podršci u unapređenju odgoja i obrazovanja.

 

MURAT MRNĐIĆ ŠUTIO JE 30 GODINA, NJEGOVA KUĆA DA BUDE MUZEJ

STAV: U malom selu Dužani bilo je niz zanimljivih ljudi poput Murata Mrnđića, koji se zarekao i održao obećanje da 30 godina neće progovoriti ni jednu jedinu riječ.

MRNĐIĆ: Moje selo gdje sam rođen je nekako meni najdraže. U njemu je bilo i dalje ima puno zanimljivosti. Mnogi ti stari, pošteni neimari su se ženili po dva puta, a bilo je i onih koji su se ženili tri puta. Jedan je čovjek proživio život s dvije žene i obje su ga nadživjele, ali sve u miru i slozi. Ovdje je svoj život proveo Murat Mrnđić, koji je prešutio pola života, tačno 30 godina. Bio je školovan i odrasle je podučavao pisanoj riječi. Mnogo puta sam s njim razgovarao. Ja pričam, a on piše. Svaka mu je na mjestu bila. Bio je to veliki čovjek. Razlog njegove šutnje nije potpuno otkriven. Komunistički sistem je redovno progonio ljude na Goli otok. On je uvijek slušao razne vijesti na radiju koji je uvijek sa sobom nosio. Njegovog oca Muharema su partizani i četnici ubili kada su selo napali u aprilu 1942. godine. Novinar Željko Marković je u martu 1987. pisao o Muratu kada je progovorio. Murat je dobro isplanirao kada će progovoriti. Iz Konjica su stigli predstavnici vlasti u selo i uvečer će biti konferencija staraca. Kad su ovi socijalistički prodavci magle sazvali večer staraca i obećavši im toj zaboravljenoj šačici ljudi da će im dovesti put i struju, faktički saopštili da je napokon došlo vrijeme da i Dužani izađu iz srednjeg vijeka i da se pročuju automobilske sirene kroz selo, odjednom je ustao Murat Mrnđić, a sjedio je u ćošku na drvenom krevetu, i na opće iznenađenje, progovorio: E neka vala... i treba! Mašalah!Mašalah! Murat je nastavio sa svojim tihim govorom rekavši da je završio sa šutnjom, ali da neće biti ništa od puta i struje dok je ova vlast. Tako je i bilo, jer je tek 2001. godine, za vrijeme načelnika Emira Bubala, selo u isti dan dobilo i makadamski put i struju. I gle sudbine: u Muratovoj je kući održavana nastava od 1992. godine do 1996. godine. Zato njegova kuća treba da se obnovi i da se u njoj postavi seoski muzej.

U životu se nešto mora i napisati pa tako sam napisao četiri knjige, a posljednja je “Heroji sa Neretve”. Tu knjigu sam spremao 30 godina. Kada su dušmani nahrlili na naš narod, ja sam stao u odbranu države, nisam htio bježati ni na Zapad, ni na Istok, već sam otišao u svoje rodno selo Dužane da privrijedim koliko mogu. Danas se ponosim što sam bio dio odbrane BiH.