Prve sedmice januara 1904. godine Ademaga Mešić je trošio sredinu četvrte decenije svog života pa ipak je dosta sačuvao od mladalačkog izgleda. Ostao je stasit, uspravan, lahkog hoda i pokreta sa čvrstom muževnom snagom. Plijenio je inteligentnim punačkim i zdravim licem čistog bijelog tena na kome su se isticale krupne mrke oči pune vedrine i sjaja a iznad usana su se crnili brižljivo njegovani brkovi koji su se završavali tankim savijenim vrhovima. Nosio je građansko odijelo, uvijek krojeno po savremenoj evropskoj modi. U ruci je nosio štap s dvostrukom drškom, ukrašen srebrom i jantarom; u kravati mu je bila zabodena igla s biserom a u džepu prsluka je nosio zlatni sat. Ovaj Tešnjak je imao neuobičajeno brz uspon, mada taj uspon nije tekao ni glatko ni lahko. Sa jedanaest godina, nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu, odlazi u Travnik, gdje tri godine pohađa medresu. Tad mu umire otac pa se dječak, kao najstariji sin, vraća da pomogne porodici. Ostavština iza oca, uspješnog trgovca, ne bješe velika i porodica je živjela trošeći uglavnom samo ušteđevinu. Dječak se dosjeti da će ovakvom trošenju brzo doći kraj pa naumi da oživi trgovinu. Sa šesnaest godina, kad je tek ulazio u mladićko doba, proglasiše ga punoljetnim, čime su otvorena vrata njegovom ulasku u poslovni svijet. Prvi značajan korak, iako vrlo rizičan, načinio je već tada, na samom početku svoje poslovne karijere, jer je preuzeo veliku, ali propalu trgovinu svog starog rođaka, obavezavši se vratiti brojne dugove i sanirati stanje. Obdaren sposobnošću, sve je učinio u dogovorenim rokovima, na obostrano zadovoljstvo, čime je učvrstio svoje samopouzdanje. Dok je bio đak, zavolio je knjige i novine koje su mu otkrivale svijet pa je zaželio da ga upozna. On mu je sada postao i neophodan, jer trgovina, u suštini, i jeste kretanje ljudi i protok dobara. «Svijet je najbolja škola», sjećao se starih riječi pa je krenuo na putovanje van zemlje, da sopstvenim očima, neposredno, upozna velike trgovine Pešte i Beča, da nauči kako se one vode te da nađe tržište domaćim proizvodima. U narednih sedam godina razvio je svoju trgovinu kroz veća poduzeća u svim granama. Do tog vremena specerajske i manufakturne trgovine su bile u rukama nemuslimana, a od tada mladi Ademaga sa svojim saradnicima izbija na čelo posla. Uz centralu radi mu pet filijala sa trideset pomoćnika. Osniva i vatrogasno društvo.

        Ne cvate svaki cvijet za mirisanje pa tako ni svaki posao za napredovanje. Zarada koju je trebao steći realizovanjem ugovora sa njemačkom industrijskom firmom «Aktiengesellschaft für Trebertockung» iz Kasela o isporuci dvanaest miliona duge, propala je, jer je propala i sama firma. Prije četiri godine kupio je u Carigradu pet vagona oraha, ali mu mjesto pravih podmetnuše obojene orahe te je opet trebalo liječiti rane. Ali – ne ozdravlja onaj ko se plaši žigova već onaj ko ih umije podnositi.

        Ademagu je resila još jedna pozitivna osobina – rodoljublje. Svoj novac je počeo trošiti na projekte za opće narodno dobro. Prijatelj knjige i žedan pametne ljudske misli; nadojen utiscima s puta po Evropi, Aziji i Africi; nadahnut kulturom što je imaju napredni narodi, zaželio je da i svoje zemljake probudi tim više što su u vjekovnoj tišini i općoj učmalosti te da ih sprema za društveni život i rad. Nadarenim i marljivim mladićima daje novčane potpore za učenje u srednjim i višim školama u zemlji i inostranstvu a žalost što to isto ne može učiniti i za djevojčice, zbog starih i krutih društvenih shvatanja, graniči mu se s duševnom patnjom. Svojim mještanima koji su radi čuti mudru i zanimljivu riječ, otvara čitaonicu; nije se, kako je želio, mogla nazvati muslimanska, ali ono što nisu dali napisati na ploči, napisano je u duši. Omladinu je potaknuo da priredi prvu javnu muslimansku zabavu, štiteći je jednako i od mračnih pogleda i od zlih jezika komšija. Kad u zadnji čas angažovana djevojka, mještanka, na očev zahtjev otkaže ulogu u drami, brzojavom se naručuje druga, Hrvatica. Tako je tvrdi Tešanjski grad te večeri ipak smekšao od pjesme i žara mladalačkog. Gledajući tu srećnu mladost, Ademaga, ponesen snažnim dojmom, osjeti živu promjenu u svojoj duši koju izazva želja da vlastitim perom napiše dramu, tim prije što je družina nema. Već sljedeće godine izvedoše njegov komad «Carević i rob» i ljudi počeše da se navikavaju na «šejtanski» posao.

               Prihod sa sljedeće zabave mladi Tešnjaci šalju u poplavljeno područje Podrinja.

               - Za četiri godine, djeco moja, ući ćemo u dvadeseto stoljeće - govorio je tada Ademaga. - To će biti vaše pravo vrijeme. Učite se da ga valjano iskoristite.

               Proljetos ga na ulici zaustavi grupa razdraganih mladića s otvorenim «Beharom» u rukama. Nazvaše selam pa požuriše da kažu:

               - Gospodine Ademaga, pogledajte! Evo pjesme Muse Ćazima Ćatića: »Ademagi Mešiću, velikom islamskom dobrotvoru».

        Ademaga uze list i pročita pjesmu. Najviše ga se dojmiše stihovi: «...Jer dok narod muslimanski pod koprenom crnog mraka, /U vječnoj je trzavici ček´o propast na svom pragu: / Allah nam je dobri dao uzor-muža Ademagu!/... Tvoja ruka zasadi nam na tlu prvi cv´jet «Behara», /Tvoja ruka gajretli je «Gajretu» nam prva bila, /Pa još i sad neumorno našeg spasa put otvara, / oh, zato se Tvom imenu klanja moja pjesma mila!...»

               - Jah - reče Ademaga mirno i zamišljeno, zanesen onim što već dugo nosi u glavi, ali sama pjesma, djeco draga, ne može puno mijenjati našu svijest. Više to mogu škola, znanje, rad, profit...

        I ode, a mladići ostadoše začuđeni što ne pokaza ponos kad ga pjesma ovoliko hvali.

                                                                       oOo

Tek što je čula da će u kuću doći nevjesta i da je to Paša Hadžimujagićeva, Umihana je, iznenađena i uzbuđena, smjesta požurila majci.

               - Hama, jesi li znala da će nam Paša biti snaha?!

               - Nisam, šćeri - odgovorila je Delvet-hanuma, po običaju, sasvim mirno.

               Taj mir pojača djevojčino nezadovoljstvo.

               - I nije ti hatar ni na koga? - reče.

               - Zašto bi bio? Ja se vazda priklanjam onome što čini Džafer-beg, otac ti, i zbog toga mi nikad nije bilo ružno.

               - Kako se to desilo... tako... iznebuha... kao ni u kog... kao... to je...

               Zamucala je i nije znala izgovoriti misao do kraja.

               - Bogme nije kao ni u kog, već je sve po tabijatu i urađeno kako adet nalaže. A tebi, bilo da se ibretiš, bilo da se ljutiš, džabe je - govorila je mati istim, mirnim tonom. - Znademo da je cura hairli isprošena i šta ćeš više.

               - Ko je prosio? Kad?

               - Aman jarabi, ludog li pitanja. Zar ne znaš naš adet? Džafer-beg je baš po tom adetu išao načelniku Beg-agi i zaprosio mu Pašu za našeg Džafera. Stoji da nam Beg-aga nije ravan, ali je glava Doboja.

               - A Paša?!

               - Svakoj je curi drago kad je prose.

               - Begeniše li Džafera?

               - Opet ludo pitaš. Zašto ga ne bi begenisala? Hem je beg, hem je akran, hem je mula, hem je visok, hem je lijep... I pašinoj šćeri se mogao mušterijom nazvati.

               Umihana, sad još više uzbuđena, ode da potraži mladoženju.

Nađe ga za Kur´anom, učio je dnevne dove. Htjela se vratiti, ali on, osjetivši njenu blizinu, prekide tok svojih misli pa vrati pogled s knjige i rukom joj dade znak da može ući.

Gledali su se neko vrijeme šuteći. Ona, uzbuđena, da pribere misli; on, miran, da čuje zašto je došla.

               - Ženiš se, brate?

               - Jah, ako Bog da.

               - Cura je fajn, hairli ti bilo, ali ti s njom ni zehre nisi ašikovao.

               - Nisam.

               - Zar to nisi išćilio?

               - Nisam. Znamo se odavno. Sve ostalo dohodi s vaktom, polahko.

        Izašla je nezadovoljna, puna burnih misli, sva pod dojmom riječi s kojima se nikako nije mogla miriti. Osjećala je duboku povredu svog ideala sreće, što joj je pričinjavalo gotovo fizičku bol. Ušla je u svoju sobu, prostrla se po sećiji i ostala licem zagnjurenim u jastuk. Sva joj je napetost pojurila u grlo i krajnjim naporom je uspijevala da se uzdrži od plača. Odušak nađe u stisnutim šakama kad je stala udarati po jastuku i prkosno vikati:

               - Neću da se udam ovako! Neću! Neću! Neću!

               Ubrzo nakon ovog događaja odbila je ponudu da se uda u Brezovo Polje kod Brčkog, u rod Muharem-bega Kapetanovića, a nekoliko mjeseci kasnije čak je odbila prosca iz čuvene

familije Gradaščevića iz Gradačca.

               - Jesu bezi - rekla je kratko - ali nisu begefendije.

               Potom je sanjala Ćazima. U lijepom i vedrom snu. Ispričala je to prijateljici, sada svojoj snahi Paši.

               - Zaprosio me je i ja sam pristala - govorila je oduševljeno. - Niko mi nije branio da pođem. Sreli smo se na dobojskoj željezničkoj stanici, gdje se inače srećemo. Niko nas nije pratio, ali kad je voz polazio, odnekle se cio peron ispunio šarolikim nepoznatim svijetom. Svi ti ljudi bjehu puni cvijeća; gledali su nas vedro, nasmijano, sretno. Voz je krenuo, a oni su digli ruke i mahali nam, mahali... a mi odlazili daleko, daleko...

               I pritom se zanijela kao da stvarno iščezava. Pašu je njen zanos ozbiljno takao. Rekla je za sebe: «Jä izgubljene li cure!» a zatim njoj prijekorno:

               - Taj momak nije samo prost, nego je beskućnik i bekrija. Ohavizaj se! Ostavi pustahiju neka ide svojim putem.

               - Nije više bekrija. Ne pije odavno. Niti će više. Dao mi je riječ. Odrekao se najvećeg užitka meni za hater. To je nešto! I s merakom nosi čevru što sam mu je izvezla.

        - Tebi je ipak u glavi neka glupa nakana?

               - Nešto jest, ali ne znam šta je. Znam samo da begenišem njegov život. Možda bih za jedan njegov dan dala stotinu svojih. Dok sam sama i dok razmišljam o njemu, išćilim da me povede sa sobom i, da to učini, odmah bi pošla s njim, ali kad se sretnemo, osjetim strah od pomisli da će to on zaista učiniti. Pošto se raziđemo, osjetim olakšanje i zadovoljstvo što me nije pozvao.