Godina  1903. bî ispunjena različitim događajima koji su ostavljali jasan i upečatljiv trag u pamćenju ljudi.

            U kupeu prve klase putničkog vlaka koji polazi sa sarajevskog kolodvora prema Brodu, sreli su se književnik Edhem Mulabdić i Derviš ef. Smailbegović. Gospodin Mulabdić se uputio u Maglaj, u posjetu svojim rođacima a Derviš ef. na svoje imanje u Maloj Bukovici. Dan je martovski, sunčan i prozračan, mirisalo je na proljeće. To je ono vrijeme, doba nemira i omama, kad se u čovjeku spontano budi vedro raspoloženje; nejasna ali jaka želja za ugodnim doživljajem, kad se očekuje da će sve što se vidi biti svijetlo, lijepo i drago. Oba gospodina se pozdraviše djetinje živo i iskreno, mada im susret nije bio ni nov ni stran. Videći Mulabdićevo svježe, svijetlo lice, ukrašeno širokim mrkim brkovima, i oči, krupne i crne, pune vedrine, Derviš ef. reče:

            - Mašalah, lijepo izgledate efendija Mulabdiću, mladalački...

            - Ako se za četrdesetogodišnjaka može kazati da je mlad -srdačno dočeka književnik iza čijeg se osmjeha pokazaše zdravi, jaki zubi.

            - Niste više prefekt konvikta Učiteljske škole?

            - Sada sam predavač na Šerijatskoj sudačkoj školi. A vi? Radite isti posao?

            - Da, ljeto uglavnom provodim na svom seoskom imanju. Šteta je samo što čitav dan izgubim dok stignem dolje.

            - Napredak je ipak očit: dok nije došla Austrija i izgradila ovu željeznicu, putovalo se zaprežnim kolima po makadamskom drumu a putovanje odavde do Broda trajalo je tri i po dana. Prije dvadeset godina maksimalna brzina ovog vlaka bila je trinaest kilometara na sat a sada se popela na trideset kilometara. Eto kakvom se brzinom približavamo Evropi - dodade uz smiješak.             - No, barem ćemo se usput napričati.

            - Da. Pročitao sam vaše «Zeleno busenje», gospodine. Knjigu sam begenisao. Napisali ste je prije nekoliko godina, a ja tek zimus stigao da je uzmem u ruke. No, «Bošnjak» čitam redovito. I tamo vas ima. Znam da ste i član odbora i tajnik društva sarajevske kiraethane - još i to pored tolikog književnog i školskog rada. Neumorni ste. Ako dozvoljavate, primijetit ću nešto. Nedavno ste pokrenuli književni list »Behar». Naslovljen je književnim, ali bih rekao da je više porodični nego strogo književni list, namijenjen muslimanskoj porodici. U njemu sarađuju samo Muslimani?

            - Da, zaista je našem puku namijenjen. Imamo dvije koristi od toga: uskraćena je mogućnost inovjercima da se svojim prilozima griješe o osjećaje Muslimana, uz to, ograničenjem «Beharovih» saradnika došli smo do podatka ima li poslije dvadeset i više godina novog života dovoljno pismenih Muslimana vičnih peru, koji umiju pisati na svome, bosanskom jeziku, za svoju narodnu zajednicu.

            - List s hairom izlazi, dakle ima ih. Trebalo se snaći i u besparici?

      - Da, osim ideje o časopisu nismo imali ništa drugo. Palo mi je na um da se obratim prijateljima širom Bosne koji bi davali redovnu mjesečnu potporu od tri do pet forinti tokom godine. Obratio sam se viđenijim intelektualcima i osvjedočenim rodoljubima: Šehovićima u Trebinju, Hamdi-begu Džiniću u Banja Luci, Ibrahim-begu Defterdareviću, kotarskom predstojniku u Doboju, svojim Maglajlijama... svi su se odazvali, kad se javi iz Tešnja uvaženi Ademaga Mešić, poručujući da ne treba iskati pomoć od pojedinaca: prihvata da sam izdržava list.

            - Aferim! To mu je veliki sevap.

            - A da bismo pomoć našem puku proširili i učinili je djelotvornijom, prije dva tjedna održali smo glavnu osnivačku skupštinu na kojoj smo, pored stanovitih otpora, uspjeli utemeljiti «Gajret», potporno školsko društvo za Muslimane, društvo koje će, osim davanja potpora, propagirati nove ideje među nama Muslimanima.

      - Kažete «otpora»? S čije strane?

      - Načelnika grada, mog kolege Osmana Nuri Hadžića...

      - Sramota! - prekide ga saputnik. - Svoji, pa protiv svojih! Austrofili od glave do pete.

     - Poznajete li tu gospodu? - upita gospodin Mulabdić.

            - Samo po onome što govore ili pišu. Efendiju Nuri Hadžića ni kao prosvjetitelja ne begenišem od samog početka.

            - Smijem li pitati zašto?

            - Zato što mu smeta sve što je tursko. «Sve što smo čuli i od najzadnjeg anadolskog ciganina», piše on, «držimo pod najvišu svetinju, pak bi ti - tako pripravljeni i nakalemljeni – naš čovjek razbio glavu ako mu umjesto «pendžer» rekneš «prozor» ili umjesto «sabahi olsun» iskreno «dobro jutro». Pa dalje kaže: «Mi smo sačuvali sve njihove, odnekud iz Turkestana donesene, plemenske – ne vjerske – običaje, i sada bismo za njih i u vatru i u vodu, kad bi ih tko «povrijedio»...

            - Zar to nije istina? - upade mu u riječ književnik Mulabdić.

      - Jeste, ali je istina i to da je taj jezik dio naše kulture. Taj «ciganski» jezik živi ovdje vijekovima i naši ljudi ga osjećaju svojim. Briga našeg čovjeka je li riječ došla iz Anadolije,

Turkestana, Grčke... Ako je prihvati, ona je i njegova. A Bošnjo je takav - ne da svoje! Zašto to efendiji Hadžiću smeta? Kaže da nas naše «medrese opskrbljuju četama mračnjaka, koje u našem životu stoje kao tvrdi bedem i vojska proti svakom našem napretku, da nas konačno tako ubiju i posvema unište» a među hodžama i alimima ni jednog «koji bi se potrudio i barem na komadiću knjige napisao nam temeljitu pouku o našoj svetoj vjeri, crpeći podatke sa vrela, a ne po kojekakvim lajuflihunima, kojima je mozak zamrznuo, ljenčareći po petnaest, po dvadeset godina po medresama, koji su izgubili stid, proseći po svijetu» (...) Nadalje krešti na sav avaz: «Od tog nepoznavanja vjere dolazi, da naši ljudi ni u samoj vjeri svojoj ne vide čiste ideje, uzvišene ideale, koji bi morali pratiti svaki njihov kret: oni su samo imenom ono što se kažu da jesu, a jer ne poznaju uzvišenih načela i ideja vjere, ne mogu se zanašati za drugim idealima, niti ih razumjeti, za njih raditi a još se manje za njih žrtvovati...» Efendija Osman Nuri Hadžić, mada učen čovjek, ne vidi u čemu je pravo zlo. On okrivljuje žrtvu, a ne napadača. Hodže, takvi kakvi su, izlazili su iz medresa kakve su nam Osmanlije ustrojili a mogli su napredovati onoliko koliko mogu i sada kada vladaju inovjerci. Po efendiji Hadžiću ispada da nisu htjeli, a ne da nisu mogli; a za kakvu smo se ideju borili pod Sultanom za takvu se borimo i sada, pod Carem. Kako bilo da bilo, jednu istinu niko ne može oboriti: zahvaljujući svojim hodžama, makar i «neukim» sačuvali smo svoju vjeru. Ni to nije sve. Ne begenišem ga još i više zbog nametljivog hrvatsko-nacionalnog agitovanja među nama. Borac je za izvorni islam i protiv laži je o islamskoj civilizaciji, ali je glavni ideolog «sljubljivanja nas i Hrvata u jedan narod – hrvatski. Zar nije pisao: «Sljubljujući u sebi dvije kulture, istok i zapad, «Behar» će morati da sljubljuje jedan narod raznih vjeroispovijesti, koji može i mora biti tim razvijeniji što se grije na dva kulturna sunca, tim ljepši što je u svom razvoju različit, ali u suštini ipak jedinstven». A na drugom mjestu: «Islam nam ne zabranjuje da budemo Hrvati, kao što uistinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti i budućnosti». Očito, zar ne, on nasuprot rahmetli Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, u nama ne gleda Bošnjake već Hrvate?

            - Zašto mu ne biste izravno kazali svoje mišljenje? Predstavit ću vas kad budete željeli.

            - Neću, hvala. Samo bismo se zalud svadili.

                                                             *

      S novim proljećem su učestala Ćazimova pisma Umihani. Ova su bila opširnija, s više pojedinosti o vlastitim traumama proisteklim iz obiteljske kuće, gdje su ga očuh i mati sasvim obezvrijedili pa se i otuđili od njega. Stidjeli su se što dangubi, pohađa škole, a ne završava ih, potporu troši u mejhani, odmeće se od vjere... Vjerovao je da njihov stid zbog njegovog boemskog, lagodnog života nije iskren. Na takav, izmišljen stid, kaleme svoju srdžbu, opet neiskrenu, potrebnu da bi opravdali razlog zbog kojeg mu ne daju njegov dio imovine što mu je ostala od rahmetli oca. Tu imovinu, mada neveliku, oboje su uporno branili, čuvajući je, kako kažu, da zajedno s njim ne ode helać. Nasljedstvo je prežalio, ali ne može da prežali što su zatomili svaki pozitivan osjećaj prema njemu, čak i onaj barem prividni, koji nastaje pri običnom susretu bliskih ljudi. U toj kući više nema njegovih stvari, a te njihove, nove i drukčije, tuđe su mu i strane. Čak ga i zidovi njegove bivše sobe dočekuju hladno. «Ima još nešto, Umihana, pisao je dalje. «Možeš li zamisliti kako se osjećam kada ispružene ruke stanem pred Ademagu Mešića da mi na dlan spusti koju paru, potporu od koje živim? Ako možeš, lahko ćeš razumjeti zašto se često zaglêdâm u vino. U njemu nestaju obrisi slika o kojima ti govorim. A ni to nije sve. Ako već nije, do tebe će doprijeti još jedna ružna priča o meni. Ona je nastala poodavno, prije nego što smo se ti i ja upoznali. Kad sam prije četiri godine bio u Carigradu, kao đak u Srednjoj građanskoj školi, po raznim carigradskim školama nalazio se priličan broj naših u Srbiju odbjeglih Muslimana koji su posredovanjem jednog srpskog ministra primani kao pitomci Njegova Veličanstva Sultana. Ti odbjegli Muslimani sebe nazivaju Srbi muhamedovci. To đačko «srpsko» društvo potpomagala je srpska vlast. Društvo je dobijalo upute kako da širi srpsku misao među bosanskim đacima. Prije školskog raspusta te godine ja sam bio prisiljen sasvim napustiti mekteb i vratiti se natrag u domovinu, jer, kao siromašak, nijesam se imao od koga nadati sredstvima za dalje uzdržavanje, a što sam imao do tada sredstava, to bijaše sve iscrpljeno, osim putnog troška. Tada mene svrnu ti mladi «Srpčići» da s njihovom preporukom odem u Beograd, kod određenog ministra, jer da ću s njegovom protekcijom lahko se moći vratiti u Carigrad i nastaviti nauke u kojem hoću mektebu, ali da moram služiti jednim ciljevima kojim i oni služe, naime srbijanskoj propagandi. Kako tada nijesam poznavao nikakvih političkih načela, a još manje razuma da saznam svrhu tog «srpstva», činilo mi se da je njihov prijedlog po mene dobar i po nagovoru istih «Srpčića» spjevam dvije pjesme u slavu Srbije. U tom kobnom drugovanju toliko sam se zanio za «Srpstvo» da se nijesam zadovoljio samo s pjesmom, nego sam čak jednom svom prijatelju pisao u Tešanj i pozvao ga na stazu istine - meazallah! On ga predao drugom, a ovaj onom, te je tako išlo s ruke na ruku, dok se nije počelo po cijelom Tešnju govoriti o tome mom griješnom koraku, a neki pak govorahu da sam čak prešao na «srpsku vjeru» - El-ijazu billahi teala![1] Sredinom ljeta te godine došao sam u Beograd i posjetio ministra kod koga sam bio pismeno preporučen, a on mi je o svom trošku iznajmio stan. Ministar je odmah počeo raditi oko toga da ja kao štipendist srbijanske vlade ostanem u Aleksincu na učiteljskoj školi, gdje je i poznati Srbin Avdo Karabegović Hasanbegov bio, ali ja nijesam htio.

      Iz prvih dana mog boravka u Beogradu ja sam počeo osjećati svu gorčinu srbijanskog ubodljivog jezika na Islam i nazrijevati šta se krije pod krinkom te srpske nacije. Kako je koji dan prolazio, meni je sve više ono «srpstvo», koga mi je propaganda predstavljala u najsvjetlijoj boji, izbijalo u svojoj pravoj kobnoj slici: bratstvo i sloga bili su ništa drugo nego grobari svega što je islamsko. Sve pogrde na Islam što sam ih sopstvenim ušima za vrijeme jednomjesečnog boravka u Beogradu slušao, ne bih mogao opisati. Sâm ministar mi je u lice rekao da smo mi Muslimani «Srbi» ostajemo na ovoj «svetoj stazi» (hasa!) pa da ćemo dočekati vrijeme kada će nas Nemanjina kruna s Kalemegdana obasjati – ne daj Bože! – starom srbijanskom slavom. On se jednako griješio o istinu historije, nazivajući Bošnjake Srbima, a da se je tim riječima najviše na Islam bacio vidi se iz toga što veli da su osmanlijski prokleti barbari, privedavši nas na «tu islamsku veru», posijali među jednokrvnu braću neprijateljstvo, borbu i prezir. Ja, ljuto se kajući za taj svoj veliki grijeh – «Srpstvo» - odlučno sam ostavio Beograd i vratio u domovinu.

            Kad sam došao u Tešanj, izbila mi je pred oči ona strašna istina za koju su mi neki prijatelji pisali. Naime, opravdani prezir i mržnja mojih istovjernika, jer, zaista, nije skoro bilo jednog Muslimana koji bi sa mnom čestito i riječ progovorio. Sva moja opravdanja ostala su glas vapijućeg u pustinji, i baš kad sam htio izjavu za svoje srbovanje preko novina dati, bio sam unovačen u vojništvo, te već poslije nijesam ni mogao to učiniti usljed okolnosti koje tamo redovno vladaju.

            Sada, kad sam nakon tri godine došao iz vojništva, napisao sam opširan članak i on će biti objavljen u novinama. Koliko će pomoći da vratim prijatelje – samo Bog zna.

            Ti ćeš se, Umihana, sjetiti kako su me moji Tešnjaci dočekali na zabavi u Mesud efendijinoj kući prije dvije godine i kako su me gledali. Nijesu me gledali poprijeko samo zato što sam siromah nego više stoga što su vjerovali u priču o mojoj izdaji. Ja sam ti tu izdaju onda samo ovlaš spomenuo. Sjećaš li se? Evo, sad hoću da kažem zašto ti tek sada o njoj govorim. Kad smo se onog dana upoznali, nijesam ni slutio da će naše poznanstvo potrajati, a još manje da će ličiti na prijateljstvo. Kažem «ličiti» zato što je nezamislivo u našem muslimanskom svijetu da muškarac i žena, mogu biti prijatelji. Tvoja sloboda da u tom zabranjenom približavanju učiniš neki korak me zadivila i stalno molim Boga da te sačuva od posljedica koje možeš imati ako ljudi ovo saznaju. Dakle, nijesam ti pričao o svom grijehu jer nijesam vjerovao u opstojnost takvog prijateljstva (mada smo mi prijatelji samo pred Bogom, ne i pred svijetom) pa tako nijesam ni osjećao obavezu da ti o njemu govorim. A sada, kad prijateljstvo, na sreću, postoji i traje, i kad smo sve bliži jedno drugom, osjećam se dužnim da te upozorim sa cjelinom svoga «grijeha» kako bi ti mogla rastabiriti da li je on oprostiv i da li mogu i dalje imati tvoje povjerenje i tvoju naklonost. Vidjela si: izgubio sam prijatelje, a sada strepim da mogu izgubiti i tebe.

      Moje vojništvo je svršeno, moj novi boravak u Carigradu ponovo je bio kratak, jer je propao, sada sam tu, u zavičaju, gdje se spremam da najesen pođem u Sarajevo i upišem se u Šerijatsku sudačku školu. Možda je to moja posljednja stanica, ona mala sretna oaza u kojoj ću se smiriti i otrgnuti iz kandži grube sudbine. Posljednjeg dana kolovoza vlak sa dobojskog kolodvora odvest će me u novu neizvjesnost».

                                                                     OoO

            - A jesi li se oženio, sinko? – upitao je Džafer-beg momka Muhidina.

Momak se oštro zanese, onda obori oči i reče u pod:

- Nisam, beže, nije bilo sudbine.

            Ovom kratkom, tvrdom rečenicom Muhidin Muho Begović na isto pitanje odgovara svakome. Tako najlakše bježi od objašnjavanja i sjećanja na svoje jedino ašikovanje i svoje još žive i bolne uspomene na njega.

            Magbulu, bakalovu kćer, sreo je na izvor-vodi ispod Stenjaka kad se s jedne tešanjske visoravni, natovaren vrećom svojih stvari, premiještao u usorsku dolinu. Nakon cjelodnevnog

pješačenja, umoran i žedan, zastao je kraj izvora da se osvježi i u hladu odmori. Nedugo zatim niz sokačić se pomolila djevojka ovlaš zagrnuta bijelom mahramom noseći bardak i testiju. Ugledavši neznanca, naglo je stala a onda se okrenula s nakanom da se vrati. On je oslovi:

            - Ne boj me se, cura. Zastao sam samo da se napijem vode i tek sjeo da predahnem. Ako hoćeš, otići ću odmah.

            Djevojka se oslobodila i došla na vodu. Dok ju je sipala znatiželja je tjerala da krajičkom oka osmotri mladića, ali čim osjeti da bi se mogla sresti s njegovm očima, pobjegne od njih.

      Njen strah i stid su mu se dopali.

            - Tvoja voda mi je dušu vratila - reče on želeći da i ona progovori. - Blago tebi kad je imaš takvu.

            Ozbiljna, ništa nije rekla, ali kad je odlazila, vidio joj je radost u očima. To je onaj topli osjećaj mlade djevojke koji u ovakvim prilikama spontano i lahko poteče, ali ne uspije da se razmahne i održi jer ga presretne i stiša tvrdi zakon hladnog razuma. Od njega ostane samo jasan trag u boji lica ili u vedrini očiju. Njen osjećaj je istog trena prešao i na njega.

            Selo Stenjak, u kome Magbula živi, nalazi se trideset kilometara od šume u kojoj on radi. Da dođe do sela, treba dva dijela razdaljine po bespuću da pješači a jedan dio prijeći šumskom željeznicom. Mada nije bio siguran da će je vidjeti, ni ime joj nije znao, krene na taj put za koji je utrošio polovinu dana. Čekat će je na onom istom mjestu a ona će se pojaviti kad-tad.

            Taj dio nade mu se ostvario, ali dalje od toga se nije moglo. U početku, prvih sedmica, to nije znao, nije nikad ni mislio da može postojati veća zapreka. Dohodio joj je kad god je mogao, s uvjerenjem da je jedini, a onda mu je, sjetna, ne skrivajući ni zlu slutnju ni svoju žalost, jednog dana kazala kako ju je otac poodavno obećao sinu svoga prijatelja u Rajševi, selu s one strane planine, dan hoda odavde. Momka nikada nije vidjela niti upoznala. «Bit će vakta», govorio joj je otac, «vidjet ćeš ga kada dođe po tebe». A vrijeme je prolazilo...

            - Da sam ga, Muho, vidjela makar ovoliko koliko ovog trena tebe gledam, ne bih ovako patila - rekla je tužno.

            - Sada mi to kažeš! - iznenadi se on. - Sada, kad si mi postala sve što imam.

            - Stalno sam mislila kako Allah more dati da ne bude ovako kako je već skrojeno - rekla je još tužnije. - Zato sam se nadala i zato sam ti se onomad onako obradovala. Ovo ti kazujem tek sada zato što se više nimalo ne nadam hairu. Znadem da sam se ogriješila o tebe. Halali mi.

            Kad je smjesta, bez riječi otišao, pomislila je da je uvrijeđen i ljut, a ustvari je bio šokiran i razočaran. Vratio se u svoju divljinu glave pune misli koje nisu imale ni pravu mjeru ni puno značenje. Prva jasna misao, mada teška i bolna, bila je kako više nema smisla da odlazi djevojci. I nije išao. Međutim, nije dugo odolijevao težini te odluke. Nadvladao je osjećaj jači od pređašnjih: «Sudbinu ne kroje ljudi. Magbula će pripasti onome kome Bog pomogne da dođe do nje. Pouzdat ću se u Njega i otići». Odmah se uputio preduzetniku Hajnrihu Redišu i zamolio ga da mu kod gospode u Tesliću nađe neki posao. Jedino će dolje biti blizu svoje djevojke. «Možeš raditi na istovaru vagona u destilaciji drva», rekao je ovaj, «ali za smještaj se moraš pobrinuti sâm». «Hoću, gospodine», govorio je obradovan i duboko se klanjao, «i hvala! Puno ti hvala!»

            Pošto nâđê stan, stat' će pred djevojku i zamoliti je da pođe za njega, jer ona ocu svome neće više muhtač biti. Sâm će se brinuti o njoj.

            Ni u jednoj baraki u radničkoj koloni ne nađe stan, čak ni sobu. Neko ga uputi u stari han koji se, crn i oronuo, nalazio na zaboravljenom putu izvan naselja. Dočekao ga je handžija, star krupan čovjek crvenog podbuhlog lica i bolesnih očiju. «Ovdi ti, sinko, nije sigurno za nevjestu», govorio je teško dišući. «Dohode insani odsvakle, bahnu đahkad i hajduci... Ama ako baš nejmaš kud, mog´o bih te neki vakat smjestiti na tavan. Gorikarce ne ulazi niko pa se nađe nešto serbezluka».

            Muho ne imade kud već prihvati sobičak na tavanu.

      Ni djevojka nije našla svoj mir, čak ni onako prividan kakav je osjećala prije Muhidina. Koliko se mirila s obavezom da Muhidinu, koga je jedinog begenisala, kaže istinu, toliko se nemušto žalila što ne zna momka za koga treba da se uda. Poslije Muhe ponovo je osjetila svu težinu svoje sudbine. Baš u to doba dva mlada Šahinovića iz Gornjeg Teslića dođoše u Stenjak i na diskretan način pokazaše djevojci fotografiju svog rođaka, stasitog i lijepog momka, koji je nakastio da se ženi. Što se tiče kuće, imanja te i njega samog, sve je bilo potaman, ali je postojala i jedna mala mahana: momak je po naravi veoma stidljiv, nije sklon ašikovanju. Stoga je zamolio rođake, evo njih dvojicu, da mu za hater odu na razgovor s budućom mladom. Oni su odabrali Magbulu. Ako joj fotografija nije dovoljna, nikom ništa, bit će kao da nisu ni dolazili, a ako jeste, moli je da se odmah uda za njega. Prsten što ga joj donose, zalog je njegovog čistog srca i poštene riječi. Djevojka se u prvi mah iznenadila i zbunila, a zatim je počela da razmišlja. Šta dobija ako ne prihvati prsten? Ništa. Ostat će joj huda neizvjesnost. Sjedit će i dalje i tužna čekati najavljenu milost za koju ne zna kakva je, od koga dolazi ni kada će stići. Ispustila je Muhu i već joj je žao zbog toga. Koliko će žaliti ako ispusti ovog momka? Neće joj se sreća stalno nuditi. A to što bi ovako otišla?... Nije prva koja se bijegom udaje.

            U novoj kući odmah je uvedena u nevjestinsku sobu, gdje su je toplo dočekale domaće djevojke i žene. Tu je trebalo da se sprema za vjenčanje. Po starom adetu nijednom muškarcu nije dozvoljeno da ulazi ovamo, pa ni mladoženji. Sudeći prema dočeku, reklo bi se da je sve uredu, ali taj dojam ne potraja dugo. Od jedne djevojke ču novost od koje joj zastade dah i pomuti se svijest: mladoženja je hrom i sakat! Obeznanila se.

            Kad je kasnije osjetila da je noge drže, izašla je napolje a onda potrčala prema rijeci da se utopi. Neko je to opazio i zapomagao. Najprisebniji je bio muhtar koji se brzo snašao i na vrijeme stigao izbezumljenu djevojku. Mjesto mladoženjinoj, odveo ju je svojoj kući. Sutradan je iz šire familije Šahinovića odabrao tri mlada momka, po stasu i licu slična onom sa fotografije, i pozvao ih preda se. Zahtijevao je od njih da spase čast sela, a napose svoju, Šahinovićku, te da izađu pred djevojku i dozvole neka izabere nekog od njih sebi za mladoženju. Dvojica ne pristanu na to, a treći, najmlađi, pristane.

            Privedena mu je odmah, ali bez svatova i veselja.

            Ne stiže dan vjenčanja a na vrata mladenaca dođe smrknuti bakal, nevjestin otac, koji zgrabi kćer za ruku i bez riječi je vrati kući. Dan kasnije osvanu u Stenjaku njegov prijatelj s pratnjom i odvedu mladu u svoju Rajševu, tamo gdje joj je i bilo suđeno da ode.

            Kad je Muho na kraju stigao pod Stenjak, u Magbulin sokak, dočekao ga je samo usamljeni izvor. Pomišljao je kasnije, katkad, na ženidbu, ali se misao odmah vraćala voljenoj djevojci, i odustajao je od ašikovanja.