U utorak, prvog januara

                                                                        1901.

godine, u danu kad je rođen dvadeseti vijek, u hladni zimski akšam, sastali su se u kući Ibrahim-bega Bašagića na Docu kod Sarajeva malobrojni muslimanski intelektualci, veliki prijatelji i bliski saradnici, na zajednički iftar te da ovaj skromni praznik obilježe dogovorom o uspješnijem radu na putu duhovnog i materijalnog preporoda svog naroda. U selamluku za mangalom, uz kahvu i cigare, sjeđahu gospoda: Ibrahim-beg Bašagić, njegov sin Safvet-beg, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Džemaludin Čaušević, Fehim Spaho i Ademaga Mešić.

      Među stanovništvom islamske religije u ovoj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije Srbi iz Srbije i Hrvati iz Hrvatske provode upornu i trajnu nacionalnu propagandu s težnjom da se i ovi Bosanci i Hercegovci nacionalno opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, na način kako su to u prethodnim decenijama učinili sa Bosancima i Hercegovcima pravoslavne i katoličke religije. Muslimani se tome žestoko opiru živeći u ubjeđenju da sa svojom religijom imaju jasan i cjelovit identitet, ali tako ne misli većina njihovih intelektualaca koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati. Napredni muslimani s večerašnjeg sijelakazuju se Hrvatima.

            - Prijatelji moji - reče te večeri Ibrahim-beg - mislim da je skromno kazati za vas da ste društvo naprednih muslimana.Vi ste više od toga, vi ste gazije duha. Moje vrijeme je na izmaku, ali sam sretan što vidim da će novi svijet biti bolji, biti prosvjećeniji, zahvaljujući i vašem trudu. Počinjete izvoditi veličanstveno djelo obnove i preporoda našeg naroda, a većeg sevapa od toga nema. Naš svijet se krasi dobrotom, ponosom i iskrenim patriotizmom, ali, nažalost, čami u fukarluku i džahiluku. Ne mislim vam davati savjete jer predobro znate kako valja raditi. Bujrum, govorite, ja više neću, nego ću svom dušom vâs da slušam.

Omiljeno mjesto u gradu za susrete i razgovore ove gospode bješe ugledna kahva «Pratschke» hotela «Central». Hotel je sagrađen na mjestu Ajaspašine džamije koja je izgorjela u požaru prije dvadeset dvije godine. U to vrijeme ovi sredovječni ljudi bjehu dječaci, ali se živo sjećaju njenog lika i topline. Kasnije je o trošku vakufa na temeljima džamije sagrađen Ajas-pašin dvor, da bi on prije tri godine bio preuređen za sadašnji hotel. Ademaga Mešić je u njemu imao i svoj apartman te se ovdje osjećao rahat i slobodan kao u svojoj kući.

U hotelu se inače okuplja muslimanska gospoda,inteligencija i politička elita. Odavde su, uz piće i cigarete, poticale ideje kako unaprijediti život u gradu i pokrajini, kako umilostiviti vlasti Monarhije da dozvole osnutak nekog muslimanskog kulturnog i prosvjetnog društva, pokretanje lista ili časopisa, gradnju prosvjetne ustanove, novčanog zavoda...

        - Govori se kako Mehmed-beg dugi niz godina zagovara samostalni povijesno-politički identitet nas, ovdašnjih Bošnjaka. Dokle je stigao u tome? -pitao je Džafer-beg Begović.

        - Nadurao je sve polemike i, kazivao sam ti, već prije nekoliko godina izradio je koncept bošnjaštva. Postavio je i razliku izmedju vjere i nacionalnosti pa je... – zašuti Derviš ef.

      - Jah - prekide ga Džafer-beg - izradio je... To je samo mrtva jazija.

       - Neće biti, beže. Ministar Benjamin pl. Kallay je prihvatio ovaj koncept, čak je radio na njemu. 

       - Lijepo govoriš o tom kaurskom glavešini a zaboravljaš da je onomad kazao kako je za Bosance samo bič i zobnica.

      - Od jabandžije se, beže, ne može bolje ni očekivati. Ipak, njegova supruga, gospođa Vilma, hoda po Beču i Pešti u našoj nošnji. I to nešto kazuje. Baron Kallay misli na nas Bošnjake. A i ovaj koncept to potvrđuje.

        - To još nije ono što imaju Srbi i Hrvati.

      - Nije, jer nije zaživjelo. Treba vakta za to. Ne može se osporiti visoka pohvala Monarhiji što je zaštitila nas Muslimane i potakla djelotvorno naše privredne i kulturne interese. Tako je govorio i pisao naš uvaženi Mehmed-beg Kapetanović.

      - To za zaštitu i poticaj, efendija, nije tačno - Džafer-beg povisi glas. - Tražeći vjersko-mearifsku autonomiju na čelu sa Ali-Fehmi Džabićem naši bošnjački zastupnici su tri mjeseca pregovarali s baronom Kučerom, zastupnikom Zemaljske vlade, dok nisu sačinili predstavku i predali je u decembru prošle godine ministru Kalaju. Je li tako? I? Jesmo li dobili autonomiju?

      - Nismo - mirno će Derviš efendija - ali smo razotkrili nakane Monarhije. Sad ćemo u svakom pogledu biti oprezniji naspram okupacionoj vladi i njenom djelovanju; ne vjerujem da ćemo joj slijepo služiti, kao kroz ove protekle dvadeset tri godine.

            Nešto kasnije, kad se činilo da je izlet u Tešanj zaboravljen, Džafer-beg je pozvao Umihanu na razgovor. To je inače činio samo u prilikama kad je imao krupan razlog. Tako je i u pitanju bio sasvim jasan:

      - Bila si, šćeri, «među svijetom», među odabranim svijetom. Bilo je i momaka. Moreš li ijednog po nečemu izdvojiti?

            Djevojka se obradovala pitanju pa je bez razmišljanja radosno rekla.

            - Morem, aba. Pjesnik Musa Ćazim Ćatić je tako obrazovan, pametan...

            - Al´ fukara - odmahnu on rukom. - Pitam za begove.

      Djevojci splasnu radost, ošuti trenutak, pa će puno mirnije:

            - Javio mi se sin tarevačkog bega.

      - Jah, Ahmet Muratbegović, sin Hasan-begov.

            - Poznaješ Muratbegoviće?

            - Znadem sve viđenije begove odavde do Vrbasa, Save i Drine. Muratbegovićev posjed je dva puta veći od mog, ima više od osamdeset kmetskih selišta, njegova zemlja je plodnija, a sin mu, Ahmet-beg, je najpristaliji begović koga poznajem.

            - Zašto je to važno? - upita ona.

            - Važno je... - Džafer-beg sačeka trenutak pa će mirnije: -zato što te je begenisao. Hesabim da nije daleko vakat kad će te zaprositi.

            Djevojka se zamisli, ali zadrža mir. Da bi izbjegla dalji razgovor, htjede otići.

            - Još nešto - zadrža je on. - Hoću ovo da čujem iz tvojih usta. Jesi li prešutila štogod sa te zabave?

            - Nisam - reče spremno. - Nisam ništa važno.

            Kad vidje da nije zadovoljan odgovorom, dodade:

            - Ni jednog časa, aba, ne zaboravljam ko sam.

            Njemu se vrati blagost lica. Priđe i spusti joj ruke na ramena. Zaroni joj u oči i reče:

            - Tako sam zahvalan Allahu što te takvu imam, šćeri.                     

      Tog časa je sa stanice trebao da krene i putnički voz za Bosanski Brod. Na prozoru vagona koji se upravo nalazio pred njom, Umihana opazi muško lice koje joj smjesta privuče pažnju. Lice je bilo u vojničkoj uniformi. Zagleda se bolje. «Jeste! On je! Ćazim!» Mahinalno kroči naprijed i stade pod sam prozor. Vojnik je opazi, ozari se i smjesta požuri da izađe van. Stao je pred nju vidno uzbuđen.

            - Odlaziš?! - reče ona sa prizvukom sjete.

            - Da, govorio sam da sam vojnik na odsustvu. Vraćam se u Budimpeštu.

            - Magbul mi je što te vidim.

            - I meni je što vidim tebe. Mislit ću na te.

            - Nećeš zaboraviti šta smo se dogovorili?

            - Neću. Imam prijatelja, ali ni jednu prijateljicu. Ti si mi jedina.

            - Ostat ću to dokle budeš želio.

      - Posebna si, Umihana, odviše slobodna. Daj Bože da uzmogneš ostati takva.

            Iz Budimpešte se pjesnik Ćatić javio prije nego što se Umihana nadala. «Ovdje nimalo nijesam svoj», pisao je, «ponašam se onako kako drugi hoće, radim ono što drugi kažu, čak ne moram ni da razmišljam jer to drugi čine za mene. Takav je vojnički život. Kad se ovome doda da je sve sivo, jednolično i da su sve aktivnosti programirane, eto slike ambijenta koja se puno ne razlikuje od tvoje, Umihana. Iz ovog mrtvila vraćaju me jedino tvoja pisma i, nećeš mi vjerovati, ponovo sam zavolio arebicu. Čitajući ih, ponovo vidim Malu Bukovicu, tebe, tvoje plemenite roditelje, tvoju dičnu braću. Znaš li da mi je Džafer, između ostalog, pokazao vašu kućnu biblioteku? Među najstarijim knjigama nalazi se bosansko-turski rječnik Makbûl-i ´áruf, pisan u stihovima i poznatiji pod nazivom Potur-Šihadija. Ovo djelo je napisao jedan od najstarijih bosanskih književnika Muhamed Hevaji Uskufi Bosnevi, Tuzlak, u sedamnaestom vijeku na našem, bosanskom jeziku. Ovaj ugledni Bošnjak je službovao na Dvoru, a za sebe kaže: «Rođen sam u Dolno-Solan, sandžak zvornički, begović sam, ali mi je drug ko se drži istine». Molio sam Džafera da mi proda tu rijetku, dragocijenu knjigu, ali on ni da čuje. No, to je bilo za očekivati: begovska posla!»

            «Džafer je slika naše kuće», pisala je djevojka. «Mojima su važni mâl i nâm, kao i to da im je drug ákrân. Ja sam u kući jedina koja sam baška. Koliko sam razmišljala o tome zašto sam ovo što jesam i zašto sam ovakva kakva sam. Je li mi ovo vrlina ili mahana. Meni je duša sve, a njima nije. Oni srce puno ne bendaju. Otuda i na ašikovanje gledaju samo kao na priliku da se potvrdi nečija zrelost i da se brakom dojde do nekog ćara. Da sam kader, pobjegla bih iz vlastite kože».