Mohsen Fakhrizadeh nazivan je ocem iranskog nuklearnog programa. Njegovo ubistvo u Teheranu izmamilo je osmijehe na licima Izraelaca. Ubijen je u zasjedi dok se vozio ka rezidenciji, a napad je počinjen “daljinskim upravljačem”, korišteni su “elektronički uređaji kojima je upravljao satelit” i s “logotipom izraelske vojne industrije”. Do sada niko nije uhapšen zbog ubistva.

Izrael šuti i dalje izbjegava bilo kakav službeni komentar o ciljanim ubistvima u inostranstvu koji se pripisuju njegovim agentima. Niti potvrđuje niti opovrgava. No stručnjaci za sigurnost u izraelskim medijima, koji pod pritiskom vojne cenzure citiraju samo “strane izvore”, svako malo pa iznose detalje operacija i ne krijući zadovoljstvo zbog uspješno izvedenih operacija. Od operacije “Damocles”, kada je osujećen pokušaj Egipta da se opremi raketama koje je konstruirao tim inžinjera iz raketnog programa nacističke Njemačke, legenda o “Mossadu” stalno raste.

MISIJA U EGIPTU

Izraelska špijunaža tada je dala ponudu koju nije mogao odbiti austrijskom inžinjeru Ottu Skorzenyju, bivšem pukovniku SS-a za specijalne operacije koji je oslobođen na suđenju u Nürnbergu. “Mossad” je Skorzenyja regrutirao 1963. godine kao dvostrukog agenta u njegovom utočištu u Madridu, gdje je uživao zaštitu španskog diktatora Franca. Skorzenyjeva misija u Kairu bila je ključna za osujećivanje želje predsjednika Gamala Abdela Nassera za naoružavanjem.

Ta “Mossadova” akcija u Egiptu ostat će upisana u historiji, a njihov agent Wolfgang Lotz našao se u središtu operacije. Radio je za Izrael u Kairu početkom šezdesetih, špijunirao visoko rangirane egipatske i njemačke naučnike. Mnogi od njih bili su bivši nacisti koji su za predsjednika Gamala Abdela Nassera gradili rakete. Predstavljao se kao uzgajivač konja i bivši oficir Wehrmachta koji je služio pod vodstvom Erwina Rommela u pustinjskom ratu. Lotz se sprijateljio s brojnim egipatskim generalima, a također i s nekim prognanim Nijemcima.

Već početkom pedesetih godina Egipat je u svojoj službi imao čitav niz naučnika koji su govorili njemački i koji su radili na projektima naoružanja nakon završetka Drugog svjetskog rata. Među njima su bili Wilhelm Fahrmbacher, penzionirani general, ili Rolf Engel, bivši SS-ovac koji je vodio projekte raketnih istraživanja u blizini Danziga, odnosno Gdańska.

Ovu prvu generaciju istraživača slijedila je druga potkraj pedesetih. Mnogi od njih bili su stručnjaci iz Stuttgarta koji su trebali pojačati vojnu moć Egipta. U julu 1962. predsjednik Nasser uspio je s ponosom objaviti da ima dvije vrste projektila koji će stići “južno od Bejruta”, odnosno do Izraela. Tajne službe u Tel Avivu lovile su ove njemačke naučnike, a Lotz je bio dio složene operacije “Damocles” pod kodnim imenom Samson.

Upoznao je mnoge bivše naciste na brojnim zabavama u Kairu, uključujući Johanna von Leersa, nacističkog pisca i zaposlenika za rasna pitanja u Ministarstvu propagande Rajha pod vodstvom Josepha Goebbelsa ili Hansa Kurta Eiselea, SS-ovog doktora iz koncentracionih logora koji je sada pazio na zdravlje njemačkih naučnika.

Lotz je rođen u Mannheimu 1921. godine od majke Jevrejke i oca kršćanina. Roditelji su se razdvojili deset godina kasnije, a majka i on pobjegli su u Palestinu 1933. Tamo je dobio svoje jevrejsko ime: Wolfgang Lotz postao Ze'ev Gur-Arijeh. Borio se u jevrejskoj paravojsci Haganah, u Kairu tokom Drugog svjetskog rata ispitivao njemačke vojnike, priključio se izraelskoj vojsci 1948. i onda počeo raditi za tajnu službu 1960. S Tel Avivom je komunicirao iz svog kupatila u Kairu.

Dva puta godišnje putovao je iz Egipta u Pariz kako bi osobno izvještavao svoje nadređene o misiji. Evropsko sjedište “Mossada” nalazilo se u francuskoj prijestolnici. Njegova supruga i sin Oded sada su tamo živjeli. Egipatska Državna sigurnost konačno ga je uhapsila u februaru 1965. Još uvijek nije jasno kako i ko ga je izdao. Umjesto da doživotno sjedi kao zatvorenik broj 388 u zloglasnom zatvoru Tura u Kairu, pušten je 1968. godine u zamjenu za gotovo 5.000 egipatskih vojnika koje je Izrael zarobio u šestodnevnom ratu. Tada je Lotzova izraelska porodica saznala za njegov dvostruki život. On je, naime, bio oženjen još jednom ženom, Njemicom Waltraud, s kojom je nastavio život blizu Tel Aviva. Potom se preselio u SAD, ali je tamo finansijski propao. Na kraju se vratio u Njemačku i prodavao opremu za ribolov u Kaufhofu na Marienplatzu u Münchenu. Umro je 13. maja 1993. u 72. godini. Bio je slomljen, osiromašen i usamljen. Pokopan je u Izraelu.

TRI FAZE ATENTATA

U sedam desetljeća postojanja “Mossad”, što na hebrejskom otprilike znači Institut za obavještajne i specijalne operacije, postigao je spektakularne rezultate u svojim operacijama, ali su zabilježili i brojne neuspjehe. Ronen Bergman, izraelski istraživač i autor knjige Ustani i ubij prvi, u kojoj se bavi tajnom historijom atentata koje je organizirao Izrael, pokušava pratiti akcije “Mossada”. Procjenjuje da je prije Druge intifade (2000–2005) bilo oko 500 žrtava. Vjeruje da se od tada taj broj utrostručio.

Izraelski operativci započeli su politiku ciljanih atentata još 1944. godine, četiri godine prije uspostave Izraela, kada su ubili Waltera Edwarda Guinnessa, britanskog političara i poslovnog čovjeka koji se protivio naseljavanju Jevreja u Palestinu. Ismat Mansour, palestinski stručnjak za izraelske poslove, objasnio je da Izrael obično počini dvije vrste atentata. U prvom slučaju se Izrael javno pohvali svojim akcijama u svrhu jačanja povjerenja u izraelske sigurnosne snage. Druga vrsta ubistava jesu ona koja nisu objavljena, poput ubistva palestinskog vođe Yassera Arafata, kojeg je otrovao nepoznati atentator.

Hafez al-Barghouthi, palestinski književnik i novinar, kaže da se politika atentata u Izraelu može podijeliti u tri glavne faze. Prva faza dogodila se s početkom palestinske oružane borbe 1965. godine. Tokom 1970. i 1980, objasnio je, Izrael je nastavio napadati palestinske čelnike u Jordanu i Libanonu sve dok 1993. nije potpisan sporazum u Oslu između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije.

Među najupečatljivijim ubistvima iz ovog razdoblja, rekao je Barghouthi, bila su i ona suosnivača palestinske frakcije “Fatah” Khalila al-Wazira, osnivača Palestinskog islamskog džihada Fathija Shaqaqija i poznatog palestinskog književnika Ghassana Kanafanija. Druga faza, prema Barghouthiju, došla je nakon Osla, kada se izraelska politika atentata usredotočila prvenstveno na čelnike “Hamasa”, što je slučaj s komandantom brigade “Ezzedine al-Qassam” Yahyom Ayyashijem, kao rezultat vala samoubilačkih bombaških napada u Izraelu.

I treća faza, prema palestinskom piscu i novinaru, započela je nakon pojave Druge intifade (velike palestinske pobune) 2000. godine, gdje su ubijene stotine aktivista i branilaca otpora. U ovom valu atentata ističu se slučajevi čelnika Narodne fronte za oslobođenje Palestine Abu Alija Mustafe 2001. godine i Raeda al-Karmija, zapovjednika Fatahove brigade mučenika Al-Aqsa 2002. godine. Također je izvršen atentat na nekoliko čelnika “Hamasa”, poput Ismaila Abu Shanaba 2003. godine, Ahmeda Yassina 2004. i Abdela Aziza al-Rantisija također 2004. godine.



U članku objavljenom krajem novembra u izraelskom dnevniku Yedioth Ahronoth Ronen Bergman tvrdi da je sudbina Fakhrizadeha, petog iranskog naučnika ubijenog od 2010. godine, bila zapisana otkako ga je izraelski premijer 2018. identificirao kao mozak tajnog programa Irana da napravi atomsko oružje. “Zapamtite ovo ime”, upozorio je Benjamin Netanyahu kada je u Tel Avivu predstavio plijen koji je “Mossad” dobio u operaciji koju je izveo u Teheranu: pola tone dokumenata (55.000 stranica i 180 diskova s ​​podacima) iz tajnih arhiva režima.

Za Izrael je to bio nedvosmislen dokaz da je Islamska Republika nastavila tražiti atomsko naoružanje unatoč sporazumu potpisanom s velikim silama tri godine ranije. Zapravo, predsjednik Donald Trump povukao je SAD iz tog sporazuma nekoliko dana kasnije. Za većinu obavještajnih službi, to je zastarjeli materijal koji nije otkrio skriveni zaokret u iranskoj nuklearnoj strategiji. Datoteke su se nalazile u skladištu na rubu iranskog glavnog grada bez ekstremnih mjera nadzora.

Alex Fishman, još jedan od vodećih izraelskih sigurnosnih analitičara, također je u dnevniku Yedioth Ahronoth istakao da ciljana ubistva nisu improvizirane operacije. One zahtijevaju prethodni obavještajni rad, sesije koordinacije s drugim službama kao što je “Shin Bet” (unutarnja sigurnost) ili vojna obavještajna služba prije nego što agencije dogovore projekt. Tada je konačna odluka na Kabinetu za sigurnost (ograničena konklava ministara) i na kraju na premijeru.

IRAN GLAVNA META

Iran je “Mossadova” glavna meta već više od deset godina. S dolaskom na vlast Netanyahua uklanjanje egzistencijalne prijetnje koju bi atomska bomba predstavljala u rukama Islamske Republike Iran postala je izraelska opsesija. Po dolasku u Bijelu kuću, predsjednik Barack Obama pokrenuo je kampanju kibernetičkih napada koordiniranih s Izraelom protiv nuklearnog programa Teherana prije deset godina. Hiljadu centrifuga za obogaćivanje urana zaraženo je računarskim virusom u pogonu u “Natanzu”, u onome što je bilo poznato kao operacija Olimpijske igre, koja je širila virus “Stuxnet” na iranskim računarskim mrežama.

No kad je Obama odlučio promovirati nuklearni sporazum, izraelske službe za internetsko ratovanje prestale su masovno djelovati. Prošlog jula računarska sabotaža koja je izazvala požar u objektima “Natanza” jasno je pokazala da je Trump izraelskoj špijunaži još jednom dao carte blanche.

Trojica bivših direktora “Mossada” odlučila su ove godine, na 70. godišnjicu stvaranja agencije, podijeliti iskustva svog upravljanja u publikaciji Izraelske obavještajne fondacije, koju je u novinama Haaretz sastavio stručnjak za sigurnost i špijunažu Yossi Melman. Sjećanje na bivše šefove špijunaže i ciljana ubistva više je usredotočeno na neuspjehe nego na uspjehe. Naprimjer, napad u Tunisu koji je 1988. godine odnio život Khalila al-Wazira znanog kao Abu Jihad, broja dva iza palestinskog vođe Yassera Arafata, nije omogućio zaustavljanje Prve intifade (1987–1993).

“Mossad” je također priznao pogrešku u pokušaju trovanja čelnika “Hamasa” Khaleda Meshala u Ammanu 1997. godine, tokom Netanyahuovog premijerskog mandata. Kako bi bila riješena kriza s tadašnjim kraljem Husseinom, koji je samo tri godine ranije potpisao mirovni ugovor s Izraelom, protuotrov za spas života vođe “Hamasa” morao je biti poslan u jordanski glavni grad.

U svom drugom mandatu Netanyahu je bio upleten u još jedan veliki špijunski fijasko 2010. godine, nakon atentata na šefa milicije “Hamasa” Mahmouda al-Mabhouha u Dubaiju. Grupa od 11 agenata ubila ga je usred bijela dana. Pokušali su da ne ostave tragove, snimile su ih sigurnosne kamere hotela gdje su se registrirali s lažnim pasošima zapadnih zemalja. Bivši šefovi “Mossada” zaključuju da je vrlo malo ubistava presudno pomoglo nacionalnoj sigurnosti. Neki su možda promijenili tok historije, poput onog kada je hicem iz pištolja s prigušivačem 1995. godine na Malti oduzet život Fatihu Shaqaqiju, utemeljitelju Palestinskog islamskog džihada, ili napad na vojnog šefa “Hezbollaha” Imada Mughniyeha, u operaciji izvedenoj u Damasku 2008. godine, kada je eksplodirao naslon za glavu sjedišta automobila u kojem se vozio proiranski zapovjednik.

“U ciljanom atentatu istodobno se djeluje na nekoliko nivoa”, tvrdi Tamir Pardo, direktor “Mossada” između 2011. i 2016. godine, u časopisa Izraelske obavještajne fondacije. “Važno je ne kazniti nekoga za njegov zločin, već spriječiti buduće postupke.” John Brennan, koji je bio direktor CIA-e za vrijeme Obaminog predsjedništva, na Twitteru je nakon smrti naučnika Fakhrizadeha to ubistvo opisao kao “terorizam koji sponzorira država” i “flagrantno kršenje međunarodnog prava”. “To je nešto vrlo različito od napada usmjerenih na vođe i militante grupa kao što su Al-Kaida i Islamska država, koje nisu suverene države”, upozorava bivši šef američke agencije.

Yossi Cohen, direktor “Mossada” od prije pet godina, umnožio je intenzitet operacija “Mossada” protiv Irana zahvaljujući posebnom odnosu koji ima s Netanyahuom, koji ga je predstavio kao svog mogućeg nasljednika na mjestu premijera. Čini se da svojom do sada za jednog šefa “Mossada” neviđenom redovnom prisutnošću na javnim događanjima i u izjavama za medije Cohen ne skriva svoju političku ambiciju. Ipak, morat će pričekati kraj svog mandata, kada će napuniti 60 godina. Također mora dopustiti da prođu tri godine kako ne bi došlo do nespojivosti funkcija, prema izraelskom zakonu, koji nameće “institucionalno hlađenje” odgovornim u sigurnosnim agencijama koji napuštaju dužnost.

Poznat i po nadimku Model, zbog besprijekornih odijela koje nosi, Cohen je proveo veći dio svog života u “Mossadu”, pridruživši im se 1982. godine. Specijalizirao se za programe presretanja i cyber ratovanja s Iranom i uspio se probiti kroz agenciju do mjesta zamjenika direktora 2013. godine. Netanyahu ga je tada imenovao za savjetnika za nacionalnu sigurnost i učinio ga svojim bliskim saveznikom.

Porijeklom iz jerusalemske loze sabra (Jevreja rođenih u svetoj zemlji), čini se da Cohen ima Netanyahuov blagoslov za političko aktiviranje. Konzervativan i religiozan, ali u isto vrijeme kozmopolita i poliglot, direktor “Mossada” monopolizirao je pod svojim ekskluzivnim skutima složene misije poput normalizacije odnosa sa zaljevskim zemljama (također iskonskim neprijateljima Irana) ili nabavke medicinske opreme za suzbijanje pandemije, što je u teoriji bio posao ministarstava vanjskih poslova i zdravstva. Na čelu tajne službe uspio je stvoriti čitavu paralelnu strukturu unutar države, s budžetom od dvije i po milijarde eura i oko 7.000 pripadnika, u špijunskoj agenciji koja je nadmašila CIA-u, što je podatak koji je iznio Haviv Rettig Gur, sigurnosni analitičar za list The Times of Israel.

Cohen uživa punu slobodu kretanja, djeluje pod Netanyahuovim direktnim zapovjedništvom i bez ograničenja. Čekajući ulazak u politiku, uživa u slavi nakon uklanjanja neprijatelja broj jedan u teheranskom atomskom programu. Savršen atentat bez tragova, s otiscima “Mossada”. Sada je pritisak na novoizabranom predsjedniku SAD-a Joeu Bidenu da se vrati na politiku iz Obamine ere na Bliskom istoku i reanimira nuklearni sporazum s Iranom.