Baš kao što smo svojevremeno, i to nekoliko puta, upozoravali, takozvana Parada ponosa pokazuje se kao društveno-politički događaj nakon kojeg više ništa neće biti isto. Samim činom dozvoljavanja ovakve vrste događaja napravljen je opasan društveni presedan koji naravno nema nikakve veze s unapređivanjem “ljudskih prava i sloboda” ili tome slično već je prije svega objava kulturkampfa, neumoljive borbe oko toga čije će vrijednosti i svjetonazori dominirati u ovdašnjem društvu. Svaka nova parada, svaki novi ispunjeni zahtjev onih koji paradiraju i larmaju doživljavaju se kao novi presedan, još jedan novoosvojeni položaj, stepenica i korak više.

SARAJEVO PONOVO POD OPSADOM

Paraderima, tačnije njihovim domaćim i stranim političkim sponzorima, ovaj put pošlo je za rukom ono što nije niti srpsko-crnogorskom agresoru 1992. godine. Potpuno su blokirali i paralizirali grad te uskratili pravo kretanja ne samo građanima Sarajeva već i javnim službama i servisima koji su funkcionirali čak i tokom Opsade Sarajeva. Tako su recimo čak i pokopna društva bila onemogućena da tokom dana prevoze tijela preminulih te se nisu mogle obaviti pokopi i dženaze, niti su bolesni i životno ugroženi građani mogli otići do bolnica ili hitnih službi. Građani nisu mogli da se kreću ili izlaze iz stanova bilo kakvim povodom, a život u blokiranim dijelovima grada je doslovno potpuno zamro. Tako nešto se nije dešavalo niti kada je Sarajevo bilo pod kišom agresorskih granata u najtežim danima Opsade. Čak se i tokom Agresije moglo rizikovati te pokušati pretrčati ulica no tada su snajperi bili po brdima oko grada, a ne po krovovima zgrada u strogom centru Sarajeva.

Ispostavilo se da se parole s dosadašnjih parada poput “Ima izaći, Nije život četiri zida, Nikad više četiri zida, Porodično okupljanje” ustvari više odnose na normalnu većinu građana Sarajeva koji su tokom paradiranja bili zatvoreni u četiri zida te im je pride bio onemogućen izlazak na ulice kao i bilo kakvo porodično okupljanje. Ovakva blokada bila je brutalna demonstracija sile, poruka građanima Sarajeva satjeranim u kuće da javni prostor, a time i sami grad više nisu njihovi već pripadaju isključivo paraderima i onima koji dijele njihov svjetonazor. Pokazalo se kako u praksi izgleda ona poruka sarajevskog ambasadorskog i nenarodnog Trojkinog režima “Dolazimo po vas i uzet ćemo vam sve”. Potpunom blokadom glavnog grada Bosne i Hercegovine poručeno je da Sarajevo više ne pripada većini njegovih građana već novom kolonijalnom režimu koji je prvo preuzeo medije, zatim institucije pa sada preuzima i ulice, a zatim dolazi po građane čak i u njihove domove kako bi im nametnuo vlastite vrijednosti i svjetonazore.

Ne treba se zavaravati, paraderi i njihovi sponzori mjere uspjeh kvadratnim metrima i kilometrima javnog prostora koji su okupirali i na kojima dominira njihov svjetonazor. Tamo gdje vladaju njihove vrijednosti jednostavno nema mjesta za drugog i drugačijeg, bilo da se radi o medijima, institucijama, zakonima ili ulicama grada. Režim “Trojke” i njegovi poltroni već su to dokazali prvo čistkom, a zatim mobingom nepućudnih pojedinaca u javnim institucijama te apsolutnom demonizacijom i dehumanizacijom političkih neistomišljenika kao “SDA botova, SDA lobanja, talibana, primitivaca” i tome slično.

BORBA DOBRA PROTIV ZLA – TO JE NAŠA SUDBINA

Sve to naravno nije nikakva novost jer skoro da nema društva u kojem ravnopravno postoje dva međusobno isključiva svjetonazora i sistema vrijednosti. U takvim situacijama uvijek je prisutna latentna tenzija i sukob i na kraju uvijek jedan od svjetonazora odnese pobjedu, postane dominantan i općeprihvaćen, dok onaj drugi, poraženi postaje manjinski, stvar društvenih margina ili pak prošlosti. Ma koliko za njim tragali, bilo kakav kulturološki konsenzus u našem društvu jednostavno je nemoguć zbog krajnje odrođenosti ovdašnjih ljevičara, sekularista, liberala, kolokvijalno nazvanih FGR-a od većine bošnjačkog društva.

Radi razumijevanja nepremostivog jaza koji dijeli ovdašnje društvo na ogromnu, ali tihu većinu i glasnu i militantnu manjinu, navedimo da je u Francuskoj još od tamošnje revolucije iz 18. stoljeća trajao latentni sukob između katolika i militantnih sekularista koji je neprestano titrao na ivici građanskog rata. Tek nakon zajedničkog dijeljenog iskustva stradanja u Prvom svjetskom ratu došlo je do detanta između katolika i militantnih sekularista koji traje do dan-danas. Nažalost, u bošnjačkom društvu je nakon iskustva Agresije i Genocida ovaj sukob samo dobio na intenzitetu. Razloga je mnogo, a suština jeste da Bošnjaci i FGR nemaju dijeljeno iskustvo stradanja niti se slažu oko uzroka i povoda kolektivne traume. Iako je u Francuskoj sukob katolika i sekularista imao obrise tinjajućeg građanskog rata kojim se odlučivalo šta su i ko su Francuzi, kod Bošnjaka je situacija daleko gora samim time što se većina militantnih sekularista i radikalnih ljevičara ne smatra Bošnjacima, što dodaje još jednu dimenziju cijelom problemu. Ma koliko bili militantni, francuski sekularisti se, recimo, nikada nisu osjećali Nijemcima, Evropljanima ili pripadnicima nekog drugog naroda, dok je to kod ovdašnjih FGR militanata jako čest slučaj. Finansiranje od stranih centara i lokalnih ambasada da i ne spominjemo.

KUHANJE BOŠNJAČKE ŽABE

U tom kontekstu, ponovimo još jednom da je bilo kakav pokušaj većinskog i tradicionalnog dijela bošnjačkog društva, one tihe većine, da trpljenjem sačuva neki status quo unaprijed osuđen na propast. Oluja koju se želi prebroditi šutnjom fenomen je koji neće nestati sam od sebe, a šutnja je defetistička pozicija koja ne artikulira vlastite vrijednosti, već pasivno trpi nametanje tuđih. Bez aktivne intelektualne, političke i medijske artikulacije vlastitih vrijednosti, bošnjačko društvo čeka poražavajuća budućnost. U najboljem slučaju, za generaciju ili dvije doći će do potpune promjene “kulturnog koda”, a u najgorem za manje od decenije morat ćemo na ulicama svojih gradova, zatim javnih ustanova, a na kraju i svojih domova mirno i u tišini posmatrati scene krajnje degeneracije, pa im čak i aplaudirati. Zastrašujuće je što se ovo upozorenje već počelo ostvarivati daleko brže nego što se predviđalo.

Jer šta je drugo odvratni i demonski “javni performans” ispred Narodnog pozorišta već prizor krajnje javne degeneracije koji se pokušao prikazati kao nekakva visoka umjetnost kojoj valja aplaudirati te se tako potvrditi kao sofisticirana i urbana osoba? Sama činjenica da je policija sasvim mirno gledala kako se na javnom prostoru šetkaju nagi ljudi koji prvo simuliraju koitus, zatim sodomiziraju lubenicu da bi nastavili urinirati jedno po drugom a zatim se mazati “menstrualnom” krvlju, svjedoči da smo već u situaciji gdje su kidnapirane ne samo institucije i organi sigurnosti već i gdje vlada autorepresija zbog koje se građani ne usuđuju stati u zaštitu vlastitih vrijednosti u javnom prostoru koji im pripada. Ovaj šejtanski pir je, istina, zaustavljen intervencijom Harisa Zahiragića no to je bila gesta jednog hrabrog pojedinca. A ostaje i upitno da li bi policija konačno intervenirala da Zahiragić nije skupštinski poslanik ili bi, da je u pitanju običan građanin bez bilo kakvog javnog utjecaja, možda sam Zahiragić bio udaljen ili uhapšen? Zahiragićev čin služi njemu na čast, ali istovremeno služi i kao nelaskavo ogledalo ostatku društva jer pokazuje zabrinjavajuće odsustvo svijesti i časti kod ogromne većine građana, naročito onih koji su pozvani da se bave pitanjem javnog morala.

PARADA KAO ORUŽJE KULTUROLOŠKOG KOLONIJALIZMA

Važno je naglasiti da dekadentna Parada i sve ono što je okružuje nisu ništa drugo već pokušaj pomjeranja granica dozvoljenog i prihvatljivog kako bi se postepeno dovelo do promjene društvene paradigme, kulturnog , ali i čitavog sistema vrijednosti i normi Sarajeva i ostatka države. Na sceni je ni manje ni više već detradicionalizacija te naročito deislamizacija Sarajeva u režiji stranih centara moći, a u izvedbi ovdašnje političke pete kolone.

Na kraju krajeva, sve ovo i jeste političko pitanje. Strani centri moći redovno se vode neokolonijalnom politikom globalnog izvoza i nametanja vlastitih vrijednosti. Nije tu u pitanju tek kulturološki supremacizam, pobjednička bolest Zapada ili liberalno ludilo već i vrlo promišljeno realpolitičko planiranje na duge staze. Promjenom društvene paradigme društva domaćina te oblikovanjem njegovih suštinskih vrijednosti u skladu s vrijednostima vlastitog društva nastoji se osigurati i trajna politička usklađenost i poravnanje ili, jednostavno rečeno, trajno političko podaništvo. Tako se kreira zatvoreni krug u kojem izvana započeti društveni inžinjering proizvodi političke posljedice te dovodi na vlast one političke aktere koji zatim nastavljaju s istim inžinjeringom te tako ubrzavaju čitav taj proces vrijednosne i normativne (auto)kolonijalizacije i odrođavanja.

Detradicionalizacija i deislamizacija bošnjačkog društva možda je potaknuta iz ambasada i započeta na ulici, ali ona je već odavno ušla u institucije, a postepeno ulazi u domove te, pored svjetonazora, trajno mijenja i političke ukuse pa tako već ima i svoju političku artikulaciju. Nigdje se to ne može bolje primijetiti kao na primjeru Vlade Kantona Sarajevo, a naročito na dvije političke organizacije koje su ponajviše angažirane na zadatku promjene bošnjačke društvene paradigme: Našoj stranci te Narodu i pravdi.

NAŠISTIČKA OBJAVA RATA EZANU

Naša stranka je manjinska i minorna politička organizacija ekstremno liberalnih i radikalno ljevičarskih svjetonazora i ideoloških uvjerenja po kojima je sasvim moguće, ponekad čak i poželjno, barem prema mišljenju njenih ideologa, uspostavljati “liberalnu demokratiju krajnje neliberalnim i nedemokratskim sredstvima”. To je politička organizacija koja je u potpunosti artificijelni politički projekat stranih centara te koja ima funkciju da u našem društvu nameće strane svjetonazore i vrijednosti te sprovodi neokolonijalne agende. Naša stranka je u suštini politički salon za okupljanje odrođenih elita koja ima funkciju i zadatak da spriječi da bošnjačka demografska većina postane politički ili kulturno dominantna, naročito u većim gradskim centrima. U prilog tome svjedoče i bezbrojne islamofobne izjave kadrova Naše stranke, kao i doslovno veleizdajnički politički potezi.

Uzmimo za primjer aferu “Milomirka” kao ilustraciju. Nakon što je u javnost isplivao šovinistički i islamofobni e-mail zastupnice Naše stranke Milomirke Melank, u kojem se dotična pita zašto mora slušati ezan pet puta na dan te naziva ezan “bezobzirnim i upornim ispiranjem mozga”, “neprirodnim i perzistentno agresivnim zvukom”, “permanentnim ideološkim džinglom” te “agresivnim uplitanjem u život drugih”, iz Naše stranke ne samo da se nisu ogradili već su stali u njenu zaštitu. Edin Forto je odmah pokušao s uobičajenom zamjenom teza te bilo kakvu kritiku Milomirkinog govora mržnje okarakterizirao kao govor mržnje. U takvom trapavom pokušaju kontrole štete čak se pozivao i na Milomirkinu nacionalnost sugerišući da je se kritikuje jer je Srpkinja, a ne zbog njenih šovinističkih izjava. Po istom šablonu kao i stotinu puta do sada, iz Naše strane su pokušali ustvrditi da su šovinisti ne oni kojima smeta ezan već oni koji kritikuju one kojima smeta ezan. Čak se stječe i utisak da bi u Našoj stranci suhim zlatom platili kakvu sočnu prijetnju na Milomirkin račun kako bi reflektor javnosti, ali i čitav diskurs skrenuli s latentne islamofobije svojih kadrova na njihovu navodu ugroženost.

Naravno, sve je skandaloznije time da je Milomirka Melank ne samo članica Komisije za obrazovanje, nauku, kulturu i sport već i predsjednica Komisije za ljudska prava te je pride poprilično militantan LGBT aktivista koji se bori za “pravo na javni prostor” ove populacije. I upravo tu dolazimo do srži problema s Našom strankom i njenim djelovanjem. Iako tvrde da se bore za ravnopravnost i ljudska prava manjina, oni istovremeno žele da ih uskrate većini građana Sarajeva. Dok na sve načine pokušavaju da kao tradiciju uvedu LGBT paradu, oni bi da stišavaju, a možda i zabranjuju ezane koji su se razlijegali sarajevskom kotlinom i prije nego što su zakopani temelji prve kuće Sarajeva. Dok promovišu nastrane manjinske manifestacije u javnom prostoru, oni bi iz javnog prostora uklonili javne manifestacije vrijednosti i vjerovanja muslimanske većine. Sve to još jednom i dodatno potvrđuje da je Naša stranka jedan od predvodnika borbe za promjenu društvene paradigme, subverzivni politički projekat koji želi dominirati javnim prostorom i nametati vlastite vrijednosti.

U kontekstu prošlogodišnjeg provokativnog zviždanja učesnika Parade prilikom oglašavanja ezana na Alipašinoj džamiji te bezobraznih tvrdnji militantnog LGBT aktiviste Sanjina Buže kako je IZ prošle godine “evidentno zloupotrijebila ezan u svrhu homofobije”, ovakav atak na ezan je doista zabrinjavajući. Već se sada može naslutiti da će prije ili kasnije iste ove ideološke grupacije tražiti da se ezan pomjera, stišava ili prilagođava njihovim ukusima, shvatanjima i načinu života.

STRANI POLITIČKI PROJEKTI I OVDAŠNJI KORISNI IDIOTI

Ipak, uprkos svojim sponzorima, Naša stranka je od samog početka imala jedan nepremostivi problem, činjenicu da je manjinska i minorna stranka koja ne osvaja dovoljno glasova da bi došla na vlast. Upravo zbog toga je dugotrajnim subverzivnim paraobavještajnim radom došlo i do formiranja rezervne političke organizacije, Naroda i pravde. Naša stranka i NiP imaju simbiotski odnos bez kojeg ne bi bili mogući politički eksperimenti i kulturološki zahvati u Sarajevo i njegovo društvo. Naša stranka ne bi mogla praviti ideološke zahvate da nije političke koalicije s NiP-om.

Da nije Elmedina Konakovića i njegove stranke, Naša stranka nikada ne bi mogla biti u vlasti, niti bi Edin Forto bio premijer Kantona Sarajevo, pa stoga ne bi mogao niti finansirati Paradu desetinama hiljada maraka koje pripadaju građanima Sarajeva. Bivši predsjednik Naše stranke Bojan Bajić je bio itekako u pravu kada je Konakovića nazvao “historijskom ličnošću” i “ključnom figurom bez čije pojave bi Naša stranka i dalje bila u opoziciji bez mogućnosti aktivnog mijenjanja realnosti”. Jednostavno rečeno, bez Konakovićevog NiP-a, bez njegovih sedam ministara u Vladi KS, bez vertikale u MUP-u koju ima kroz Aljošu Čamparu i Admira Katicu, bez medija pod njihovom kontrolom i stotina stranačkih botova i poltrona, ne bi bilo ni homoseksualne Parade. Činjenica da su najglasniji branitelji NiP-a i relativizatori “političkog eksperimenta” u kojem NiP učestvuje osobe koje se smatraju muslimanima, često tradicionalistima i konzervativcima, sve čini daleko gorim jer svjedoči ili o stravičnom izostanku političke pameti ili najosnovnijih moralnih normi.

SARAJEVO JE OKUPIRANO, OSLOBODIMO GA NA IZBORIMA!

Ne treba olahko shvatati borbene pokliče trojkaša kada zaneseno urliču: “Dolazimo po vas i uzet ćemo vam SVE”. Oni su zaista tu i namjeravaju da preuzmu javni prostor te da nam oduzmu naše slobode za koje smo se izborili 1992. godine i koje su nam toliko dugo bile uskraćivane. Oni žele da bošnjačko društvo ponovo stave u jaram apsolutne vlasti ideološke manjine koja bi mu zatim nametala svoje svjetonazore i vrijednosti. Srećom, za razliku od perioda od 1945. do 1990, danas postoje mehanizmi da zaustavimo zlo dok nije kasno – predstojeći izbori. Na njima se moraju kazniti oni koji su omogućili ponižavanje Sarajeva i Bošnjaka, a nagraditi one koji se ustali da se bore protiv tog zla. Već sada je jasno da nije pretjerana konstatacija da su predstojeći izbori u stvari neka vrsta “džihada” jer u oktobru se više ne bira između ove ili one stranke već se doslovno brani pravo Bošnjaka da budu “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Jer baš kao što Bošnjacima i muslimanima ne bi bilo života u zamišljenom “Srpskom Sarajevu”, tako im isto neće biti života u “Trojkinom Sarajevu” ili bilo gdje drugdje, naročito ako se monstruozni kolonijalni projekat “Republike Sarajevo” još više proširi. Sarajevo je trenutno okupirano, oslobodimo ga na izborima!